Odavno je znano da, iskorištavajuči svoje demokratsko pravo na javno iznošenje mišljena, po forumima i internetskim portalima dežuraju tipovi koji umišljaju da time automatski konzumiraju relevantnost svog mišljenja (ako uopće misle) i superiornost u manipulaciji činjenicama koje melju i miješaju bolje no mljeveno meso za ćevapčiće. Uglavnom je opća karakteristika takvih spodoba bezimenost, što nikako ne znači da svaki anonimni komentator pripada toj vrsti. Žargonska riječ za ljude koji pojma nemaju je vezer, a mi nećemo ulaziti jeli to zbog manjka obrazovanja ili intelektualne insuficijencije. Tom definicijom izuzet ćemo notorne budalaše kojima je internet poligon demonstriranja poznavanja psovki i uvreda kojima ih je „birano društvo“ podučavalo od najranije mladosti. Pokušajmo sastaviti vrlo manjkavi spisak činjenica o kojima vezeri pojma nemaju, ili ih ne shvaćaju.
– ne razumiju da za raspravu treba poznavati materiju koju su odlučili „osvijetliti“ svojim neznanjem
– u tu svrhu potreban im je učitelj, bilo da je to kvalificirana osoba, bilo vlastita sposobnost samoučenja na posvuda dostupnim materijalima, bilo najveća „učiteljica života“, ali svakako ne vakuum vlastite glave
– nužno je, kako logičko razumijevanje teksta tako i njegovo tumačenje stavljanjem u prostorno vremenski kontekst na koji se isti odnosi
– potrebno je shvatiti da je svijet, a život napose, dinamički sustav koji se neprestano mijenja, što iziskuje iznova nova razmatranja o njima
– kako se promjene zbivaju u vremenu, treba znati razlikovati njegove oblike: termodinamičko, kozmološko, psihološko i povijesno vrijeme. Razmatranje dešavanja u povijesnom vremenu za njih je bez značaja, jer im izmiče značenje termina
– treba shvatiti da se pojave (naročito društvene) ne dešavaju iznebuha, već nakon sazrijevanja uslova za njihovu realizaciju – što se može protegnuti i na stoljeća
– vezeri zabacuju proročke vizije vizionara koje su se ostvarile, ali i znanstvene rezultate koji ne idu u prilog vlastitim stavovima
– statističke rezultate tumače u zavisnosti idu li im ili ne idu u prilog, poput političkih stranaka u predizbornim anketama. Statistika je znanost koja se odnosi na gomile (ljudi, stvari, pojava) i njena predviđanja nepogrešivo (ako se istraživanja pravilno provedu) pogađaju vjerojatnost razvoja zbivanja, što ne znači da mogu identificirati konkretni predmet ili osobu pogođenu događajem. Vezeri ne razlikuju trenutno stanje od trenda koji vodi promjenama, jer im je um zaleđen u ledu ličnih interesa
– kad se govori o preživjelosti kapitalizma kao društveno-ekonomskog sustava, oni „genijalno“ tvrde kako nije sustav kriv već su to ljudi! Ima li sustava bez ljudi sasvim im je nevažno, ali se implicite podrazumijeva iz tog stava. Otkriće par excellence im je fakt da sistem ostvaruju ljudi. Nisu se robovlasništvo i feudalizam urušili sami od sebe, nego su ljudi vlastitim životima shvatili njihove humanističke i ekonomske proturječnosti i neodrživosti, te potom zahtijevali i izvršili promjene. Ne sistem, nego ljudi koji ga (p)održavaju izazivaju neprihvatljivu raspodjelu društvenog i osobnog bogatstva
– vezeri ne raspoznaju uzroke, pa trabunjaju i o posljedicama. Ne vide eksploataciju i eksploatatore, ali „vide“ ogromni broj lijenčina i nesposobnjakovića (sem sebe samih) koje okrivljuju za sistemska zla
– ne da ne uočavaju eksploataciju radnika od tajkunske manjine podržane vojskom, birokracijom, obrazovanjem i jatacima, već je ne zapažaju ni u međunarodnim odnosima. Zemlje trećeg svijeta su im „navodno eksploatirane od strane Zapada“, čime ne da priznaju vlastito sljepilo, već pokazuju i nepoznavanje povijesnih ishodišta položaja kapitalističkog Zapada
– pođe li se, primjerice, od križarskih vojni, kolonijalnih osvajanja rezultirajućih istrebljenjima domorodaca te krađom prirodnog i kulturnog bogatstva kolonija, pođe li se od fakta kako je Velika Britanija podržavala piratstvo, do današnjih posezanja zapadnih multinacionalki za naftom i sirovinama bliskoistočnih i inih zemalja, onda je sve jasno mozgovima koji si ne uskraćuju sposobnost razmišljanja
– u genocidnim istrebljenjima i kapitalističkim ratovima (takvi bijahu i oba svjetska), sve do onih koji nam se vode pred očima, poginulo je tijekom nekoliko stoljeća opstojnosti tog sistema nebrojeno više ljudi no u staljinističkim, maoističkim i polpotovskim čistkama koje se stalno ističu. Jer, vezerima – interesno vezanima za sustav, a zastrašenima mogućnošću njegove promjene – sasvim su normalne njegove žrtve, ali ne i žrtve pseudosocijalizama. Koliko ste filmova gledali o dva milijuna pobijenih Vijetnamaca, a koliko (pro)američkih u kojima se plače nad sudbinama šezdesetak tisuća agresora? Ne leleču li i ustaše tako nad svojim zločincima?
– kako ne raspoznaju sistemsko zlo, i njihova „rješenja“ problema (ako uopće prihvate da postoji) su voluntaristička. Daj pet kuna (ne on, već ti koji pišeš o tome!) siromahu, i riješili su problem!
– pomireni su sa svakim sustavom u kojem su našli nišu, i beskompromisno ga zastupaju do njegove propasti, kad naprosto promijene dres! Poput 80-90000 hrvatskih „komunista“, prekonoć transformiranih u kapitaliste i nacionaliste
– humanizam je za njih apsolutna nepoznanica, jer promoviraju (socijal)darvinističku borbu za opstanak u društvu
– to pravdaju zakonima tržišta i kompetitivnošću koja im je normalna posvuda, uključivo i antihumanizme koje ista izaziva. I dok bi manjinske listove, portale i kulturne ustanove lišili državnih potpora, izvrgavajući ih nesmiljenoj konkurenciji, istovremeno ih ne smeta državno sufinanciranje mainstream medija (uključivo prisilnu pretplatu na programe državne televizije); na um im svakako ne pada staviti privilegirane u ravnopravnu konkurenciju s ostalima – pa nek’ opstanu ili propadnu od dobrovoljnog financiranja korisnika! Zarad „objahivanja konja“ koji podržava njima kompatibilne stavove o društveno ekonomskoj stvarnosti!
– to čine iz razloga evolucione (biološke, socijalne i duhovne) nezrelosti, ne shvaćajući kako je primat biološkoj evoluciji (u kojoj vlada borba za opstanak) preuzela ona socijalna, sve više uvažavajući humanističku komponentu čovjekovu (koja nije bogom dana, već se neprekidno razvija i unapređuje)
– ne shvaćaju kako tržišta mogu biti „ovakva“ ili „onakva“, da ne postoji nikakva „nevidljiva ruka“ koja ih regulira, već to čini isključivo čovjek svojim djelovanjem. Tržište se može prepustiti stihiji, ili organizirati na korist svih ljudi. Ni prirodni zakoni se ne koriste za pojedinačne potrebe, već u korist cijele zajednice, pa nema razloga zašto tako ne bi bilo i s pravilima po kojima funkcionira određeni tip tržišta (izuzev interesnog egoizma vezera samih, u sprezi s gospodarima sustava!)
– humanizam reprezentiraju u obliku licemjernog kvazihumanizma, klečeplazeći po bogomoljama sviju vrsta, i djelujući vrlo ograničeno unutar kojekavih masonskih i pseudomasonskih organizacija, ali korjenita promjena sustava u kojem uživaju poput riba u vodi im je posve strana
– „britki“ im intelekti naprosto blistaju u zaključcima: „U konačnici, ekstremno bogaćenje uskog kruga ljudi svakako nije greška ekonomsko-gospodarskog sustava, već poreznog sustava koji u većini zemalja nije dovoljno progresivan, kao i slabih sudskih sustava pojedinih država koji omogućavaju relativno lake utaje poreza.“. Po tome sudeći, porezni i sudski sustav nisu dio društveno ekonomskog sistema, ustrojeni po njegovoj mjeri, baš kao što valjda karburator nije dio automobila. Najvažniji dio sustava, koji omogućava neljudsku nejednakost među ljudima oni ne bi dirali, jer jasno – nitko se ne odriče nosilice zlatnih jaja. Ekonomiju kapitalističkog tipa, koju stoljećima „popravljaju“, nesposobni uvidjeti da se bave pepretuum mobileom, nemogućim poduhvatom. Naprosto, humani kapitalizam ne postoji, nema kapitalizma „s ljudskim licem“, jer to negira njegov prvi i osnovni aksiom koji ga tjera služiti Mamonu, a ne svim ljudima
– kad vezeri opravdavaju sustav i eksploatatore „natprosječnim brojem ljenčina i nesposobnjakovića“, vrlo su udaljeni, s nikakvim šansama približavanja asimptoti ljudskosti. Svoj „humanizam“ obrazlažu u formi kvazidileme Buridanova magarca: „I što bismo sa lijenima ili nesposobnima? Ako im daš po radu i zaslugama, dakle malo – eto ti nejednakosti i društvenih razlika. Ako svima daješ podjednako, eto ti društvene nepravde prema vrijednima i sposobnima.“, jasno se odlučujući za stranu bogatstva umjesto ljudskosti. Zaista, što činiti s „nadprosječnim brojem ljenčuga i nesposobnjakovića“? Da ih naprosto prepustimo laganini smrti od gladi, možda bi im srce bilo na mjestu. Etički degenerirani probisvjeti na neljudski i neobrazovani način prikriveno promoviraju teze jednog od teoretičara sustava:
„Sva djeca koja se rode iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini, neizbježno bi morala nestati, osim ako se za njih napravi mjesta smrću odraslih osoba… To mora biti aktivna politika vlasti… Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju tog mortaliteta umjesto da ga glupo i uzaludno sprečavamo. A ako se bojimo prečestih posjeta strašnog oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti druge oblike prisilnog i prirodnog uništenja. Umjesto preporučivanja čistoće siromašnima potaknuti suprotne navike. U našim gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće i izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda i osobito poticati u svim močvarnim i nezdravim uvjetima. Ali iznad svega trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno istrebljenje neke određene bolesti.“
I dok Malthus formulama „objektivizira“ svoje poglede na nemogućnost ishrane rastuće svjetske populacije (jer se kao množi geometrijskom, a proizvodnja hrane samo aritmetičkom progresijom) njegovi nesvijesni sljedbenici vide probleme u „lijenima“ i „nesposobnima“ koji im predstavljaju veći problem no procentualno beznačajan broj ljudi koji posjeduje – sasvim svejedno dali 99% ili 2/3 svjetskog bogatstva! To su propagatori „prirodne selekcije“, koju slijedom stjecaja političkih okolnosti pretvaraju u umjetnu: preko laganog umiranja od gladi (zar priroda „nesposobnog“ lava ne prepušta smrti?), eugenike ili likvidacija po logorima smrti. No možda bi se vezeri ipak smilovali i pruštili im jedan obrok dnevno u socijalnoj kuhinji? Zaista, u povijesnim vremenima koja se ponavljaju, sve veći broj „djece koja bi morala nestati“ da se „riješe“ ekonomski problemi, shvaća kako se rješenje krije upravo u nestanku zastupnika tih ideja! Kvazihumanisti, svako malo javno demonstrirajući vlastito licemjerje, ne razumiju da će jednog dana zasluženo, pravedno i humanistički opravdano morati „zagristi metak“, ukoliko ne promijene percepciju i djelovanje u ekonomskom sustavu
– opjevavana „jednakost šansi“ tek je dimna zavjesa sustava koju na riječima nudi milijardama živećih od dva dolara dnevno ili stotinama milijuna nezaposlenih, za što su, dakako, sami krivi rad svoje „lijenosti i nesposobnosti“. Ej, indijski, kineski, afrički druže, i ti s obližnjeg biroa za nezaposlene – kako ne shvaćaš da su ti podjednake šanse upisa na Harvard kao vezerskim prodavateljima jeftine magle?! Raspršivači magle se pretvaraju da nema povezanosti socijalnog i ekonomskog položaja s razvojem ljudske inteligencije, i startnim položajem za jednakost šansi
– s ciljem omrznuća socijalističkog sistema (o kojem pojma nemaju, baš kao što jako dobro znaju zašto štite nehumani sustav), iz tekstova vade dijelove čisteći ih od konteksta, falsificirajući ih prema potrebama. Ljudski pravedniju raspodjelu dobiti tumače kao nepravdu prema navodno najzaslužnijima za nju. Primjerice, da od stotinjak milijardi dolara bogatstva „otmemo“ (ne može se od sofisticarinim putem otetoga oteti, već samo pravednije raspodijeliti!) 99.9 milijardi, usmjerivši ih na rješavanje problema siromaštva i gladi među „natprosječnim brojem ljenčina i nesposobnjakovića“, bila bi to golema „nepravda“ prema tajkunu kojem bi preostalo „samo“ 100 milijuna zelembaća za „kakvo takvo preživljavanje“!
– čudo jedno kako vispreni vezeri još nisu riješili problem „lijenčina“ koje ne žele raditi, te ih je tuša i tma po zavodima za zapošljavanje. Možda su oni zaista lijeni? Posla ima koliko hoćeš, doduše, ali ima li para da se on plati? Možda misle da „ljenčuge“ nemaju dostojanstva pa trebaju raditi kod Todorića za 2500Kn, dok on kupuje otoke, vozika se helikopterom, ima ergelu mehaničkih konja po garažama, prebacuje novac u inozemstvo, i u simbiozi s politikom i vezerima upropaštava privredu države? Pa svoj humanizam iskazuje doniranjem „prvomajskog graha“ sindikatima (to je radio u početnoj fazi svog bogaćenja)
– čudo jedno kako vezeri eksploataciju ne vide u ratnom i poratnom grabežu, pljački i barbarskom privatiziranju društvene imovine, ali im bivši sustav koji ju je stvorio (radni ljudi) izgleda napravedan, pa se kao „upravednio“ kriminalnim radnjama novopečenih kapitalista kojima, bože sveti, sad socijalisti žele „oteti“ popljačkano!
– „nepravda“ prema eksploatatorima veća im je od nepravde prema „nadprosječnom broju lijenih i nesposobnih“ – atribucija koju koriste da pred drugima prikriju pohlepu i kad treba dijeliti dobit, ali ne i u procesu njenog ostvarivanja na tuđi račun
– voluntaristička rješenja (ne samo u ekonomiji) nastoje primijeniti na „nepodobne“ grupacije stanovništva. Dok u Jasenovcu kolju židovske, srpske, romske i hrvatske civile, uglavnom šute, ali leleču kad kod Bleiburga zločince dohvati zaslužena kazna
– dok u jasenovačkom slučaju „realistički“ promatraju istrebljenje onih koji im interesno smetaju, u bleiburškom se namah pretvaraju u „idealiste“, zazivajuću pravdu, suđenja, humanizam i ine stvari koje nisu priuštili prvima
– zavisno od političkog trenutka, te potrebe dezavuiranja i diskvalifikacije političkih protivnika, priziva se Udba (još 1966. prerasla u Službu državne bezbednosti!) kao nesmiljena zločinačka organizacija, čiji se pipci do dana današnjeg navodno protežu i do najvišeg državnog vrha (zatvarajući oči pred profašističkim i revizionističkim tendencijama u njemu). Sve države imaju organe koji štite ustavni poredak, ma kakav bio ustav i ma kakav bio poredak. Od SAD, preko Izraela, bivšeg SSSR– a, SR Njemačke ili SFRJ, do današnje Hrvatske. Na način drugih država Udba je likvidirala teroriste, a današnja bi Hrvatska svoje rušitelje kao nagradila velikim materijalnim bonusima? Manolić i ini udbaši, na najvišim pozicijama vlasti novostvorene države, bijahu im dobri pri rušenju „bivše naše“!?
– u pravdanjima svojih zamisli i reinterpretacija povijesti, koriste najogavnije metode diskvalifikacije ne samo bivšeg sustava, već i njegovog lidera. Navodno jednog od najvećih svjetskih zločinaca, koji se družio sa samim tiranima i diktatorima (održavajući normalne političke kontakte kao i današnji političari!), a kao „takvom“ mu na neviđeni sprovod došli najveći svjetski lideri odati priznanje. Za zločine?
– idiotske primjedbe kako navodno nove generacije ne zanimaju partizani i ustaše (antifašizam i fašizam), ne samo da pokušavaju nivelirati žrtve, borce protiv zločina i zločince, već predstavljaju i suštinsko srozavanje etičkih temelja države. Siromašno društvo na ispravnim etičkim temeljima, humanistički i moralno je superiornije bogatim društvima s krivim duhovnim osnovama. Kako bi to znao neki vezer, promatrajući svijet kroz financijske naočale?
– iz tekstova obilujućih primjerima i linkovima na članke i knjige autoriteta, izabiru često nevažne detalje, za koje smatraju da se mogu s njima nositi – zaobilazeći dijelove neprimjerene njihovom intelektu. Linkove daju vrlo sporadično, pravdajući to vlastitim mišljenjem (koje su valjda crpili iz plodne vode ili vakuumirane glave)
– ukupan broj primjedbi nerijetko im je dulji od teksta na koji se obrušuju, a konstanta njihova predatorskog odnosa je intelektualna nesposobnost formuliranja stavova pod vlastitim imenom i prezimenom, i njihovo stavljanje u konkurentski odnos (iako neprestano jašu na kompetitivnosti!) sa potpisanim tekstovima. Kukavičluk, intelektualna insuficijencija i strah od prepoznavanja su konstante koje krase vezere – direktno ili simbiotski vezane za eksploatatorski sustav.
– koriste interesantne zamisli dezavuiranja autora, pozivajući se na honoriranje njihovih tekstova kao veliki grijeh, pojma nemajući da ogromna većina portala i autora djeluju bez ikakve financijske koristi, iz idealizma i humanističkog uvjerenja (u što ne ubrajam nacionalšovinističke, profašističke i fašističke portale te autore)
– pozovimo se ponovno na bulažnjena vezera, ilustrirano riječima jednog od njih: „Istina, radni čovjek je često dobar, vrijedan i sposoban radnik – ali takvih nema dosta. Ali zato imamo natprosječno puno lijenih, nesposobnih koji precijenjuju svoje mogućnosti i vrijednost, uhljeba, fiškala, birokrata i ostalog neproduktivnog tereta.“. Prema njima je čovječanstvo leglo ljudskog otpada, ali poštenih radnika nema dovoljno! Tko li je stvorio djela civilizacije, čiji onda to rad pljačkaju eksploatatori: onaj uhljeba, fiškala, birokrata, i ostalog „neproduktivnog tereta“? Oštro se protiveći postojanju iskorištavanja, već samim spominjanjem „neproduktivnog tereta“ i nesvijesno priznaju njegovo postojanje, doduše u sasvim inverznom obliku. Civilizaciju su, čini se, stvorile ljenčine koje cijeli život planduju po osam i više sati na radnom mjestu, za dnevnicu manju od dva dolara, ili svojom „nesposobnošću“ sabotirajući rad elita. Tržište vs. humanizam (odnosno, humanistička preobrazba ekonomije) dvije su opcije o kojima će budućnost odlučiti, istovremeno sa sudbinama njihovih zastupnika. Radi li se o višku eksploatacije ili „ljenčina“, povijest će na svoj brutalni način, kao uvijek presuditi
– socijalizam, socijaldemokracija i demokratski komunizam su opcije koje legalno egzistiraju u političkom vilajetu kapitalističkog sistema, zastupljene i u Evropskom parlamentu, u proteklim desetljećima mnoge i u vladama zapadnih zemalja, a da svijet kao cjelinu ne spominjemo. Slijepci obično progledaju kad je prekasno, a potom na brzaka mijenjaju „uvjerenja“, presvlače dresove i zaklinju se na nove simbole. Za njih je poučna pričica o popu davljeniku koji nije naučio davati, već samo uzimati. No, očekivati od ćoravaca izvlačenje pouka, malo je suviše. Stog’ ni ne treba žaliti utope li se s potonućem sistema kojeg zagovaraju. A prije svega, nek’ dobro prouče lekcije o povijesnom vremenu, preduvjetu da bilo što iz realnog konteksta uspiju smjestiti u prazninu kojoj robuju.
– vezeri umišljaju da ono što ne znaju ni ne postoji. S brojnih linkova (tko bi to sve čitao!) nesposobni su izvući srž, vječno kukumavčeći o praktičnim detaljima socijalističkog sustava. Pa, eto im prilike; kad već ne čitaju teorijske radove, nek’ odu na stranice spomenutih stranaka, i u programskim dokumentima pročitaju kako oni zamišljaju njegovu uspostavu i funkcioniranje. Naići će na niz modusa ostvarivanja (od nasilnih do reformističkih), ali svi predmnijevaju korjenitu, revolucionarnu promjenu kapitalizma. Detalje poznaju upravo onoliko koliko ih zna „Svevišnji“, koliko su ih znali tvorci kapitalizma ili programatori hrvatske obrazovne reforme. Hvala bogu što ni ja, niti vezeri nećemo birati načina, već će ga izabrati povijest sama. ‘Ajmo sad djeco zajedno: kad sazriju uvjeti!
Edwin Abbott u knjizi „Plošnozemska“ opisuje svijet bića ograničenih na dvije prostorne dimenzije i svakojaka čuda koja im se zbivaju, a koja ne mogu shvatiti nemajući uvida u opstoj viših dimenzija stvarnosti. Uspije li vezerima ikada uhvatiti tragove viših dimenzija od onih u kojima duhom obitavaju, možda i prošire svoje vidokruge.
sbperiskop.net
