Otuđeno obrazovanje

Najrazvijenije zemlje u svetu konačno su preusmerile svoj razvojni put od industrijske ekonomije ka ekonomiji znanja. Prva se bazirala na proizvodnji stvari kojima se trguje, druga na stvaranju i distribuciji znanja i informacija koji se prodaju.Znanje postaje treći faktor sistema ekonomije, paralelno sa radom i kapitalom, pa takvu ekonomiju komotno možemo zvati i ekonomijom kreativnosti, pošto je, u suštini, vodi ljudska kreativnost.

(Autor: Radivoje Blagojević – Politika)

Iako su škole zasnovane na našoj kulturi i odražavaju njene vrednosti (one su ogledalo društva!), tehnološke promene koje su izmenile, unapredile i ubrzale svet, ovde se gotovo ne osećaju: obrazovni sistem nam je ostao krut i nepromenjen, čime je produbljen jaz između procesa školskog učenja i načina usvajanja i korišćenja znanja u svakodnevnom životu. Za rezultat imamo otuđenje obrazovanja od društva i učenika i dece koja se rađaju u tom društvu.

Iz društva koje je živelo u informativnoj oskudici stigli smo do zajednice koja trpi pod bremenom „informacijske preopterećenosti”(višak informacija koje otežavaju njihovo pravilno razumevanje). Prosečan građanin, sa računarom i modemom, sada raspolaže sa više informacija nego svetske sile u Drugom svetskom ratu! „Gugl” ima više od šest milijardi (i brojem: 6.000.000.000!) stranica, koje bi, kad bi bile odštampane, činile planinu visoku 430 kilometara!

Ken Robinson, pedagog i dramaturg, u nadahnutom govoru 2010. godine, „Započnimo obrazovnu revoluciju” tvrdi da se „savremeno učenje odvija u grupi, da je kooperativnost ključ razvoja.” Tvrdnja se zasniva na ideji da ljudi u svakodnevnom životu mnogo uče od vršnjaka, kao i da je to još jedan od obrazovnih potencijala koji škola ne sme da guši. Naprotiv, treba da podržava, podstiče i inspiriše i individualno i grupno učenje.

Jedan od značajnih projekata usmerenih na razvijanje modela obrazovanja za 21. vek je projekat Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) „Školovanje za budućnost”, koji polazi od zapažanja da, iako je obrazovanje dugoročna investicija, donošenje odluka u vezi sa obrazovanjem najčešće je – kratkoročno. Vođeni tim iskustvenim saznanjem, stručnjaci su pokrenuli program izrade okvira i strateškog promišljanja budućnosti domaćeg obrazovanja.

Naše obrazovne ustanove se, nema sumnje, moraju reformisati i transformisati tako da škole postanu osnovni društveni centri, da budu institucije učenja i učeće institucije, odnosno najsažetije kazano, da budu –mreže učenja! Zvuči lepo, ali imajući na umu sadašnju sliku našeg društva, to nažalost, deluje kao najmanje mogući put (smer). Zašto? Pa škola je i dalje birokratski sistem koji se opire promenama. Škole još deluju kao zaokružene (ali i zidovima okružene!) odvojene celine. Na sličan način donekle su odvojenirazredi, nastavnici i učenici… Svako na svoj način je sebi dovoljan, ali iz ugla najavljivane budućnosti – svako „neumrežen” i prilično beznačajan. U ovakvoj (birokratskoj) organizaciji nema dovoljno raznolikosti i raznorodnosti u pristupu problemu, nema eksperimentisanja, smele inovativnosti.

Savremeni život, ponovićemo, ubrzano se menja. Tehnološka i informaciona revolucija zahteva i obrazovnu revoluciju. Da li će naša konzervativna kulturadopustiti ovu (r)evoluciju obrazovnog sistema, pitanje je koje će ostati otvoreno. Početni korak ka napretku, na tom novom drumu, traži promenu dosadašnje percepcije, ili, kako se o tome još lepše izrazio glasoviti pisac Marsel Prust:

„Pravi put do otkrića nalazi se, ne u traženju novih prostora, već u gledanju novim očima” .
Profesor sociologije Matematička i Šesta beogradska gimnazija Beograd

Tekst je preuzet iz Politike

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close