Jedan od važnijih datuma u povijesti socijaldemokracije, koja je odavno odbacila revolucionarne metode djelovanja, kongres je njemačkih socijaldemokrata u Bad Godesbergu 1959. godine, na kojem je Willy Brandt otišao tako daleko da je izjavio da je platforma njemačke socijaldemokracije: “Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da welfare state”. Zapadnoeuropski marksizam je taj koji je revolucionarni marksizam u praksi pretvorio u “anti-imperijalistički pacifizam”, vodstva talijanskih, španjolskih i francuskih komunista su izmislili takozvani Treći put, a kasnije su svi kao temelj djelovanja prigrlili “borbu za ljudska prava”, do te mjere da u programima mnogih suvremenih “lijevih radikalnih” stranaka u Europi nema ničega izvornog marksističkog.
Ako ljevica želi povratiti društveni utjecaj, prije svega mora iznositi stavove koji su razumljivi javnosti. Prije svega se mora ponovno približiti narodu i vratiti se korijenima, te se tako suprotstaviti stavovima političkih protivnika.
U uvodu smo spomenuli Njemačku zato što je “Znanstvena služba Bundestaga” dala politički vrijednu ocjenu o ruskoj misiji u Siriji koju je komentirao Rainer Rupp. Vrijedna jer se poklapa sa stavom stranke “Die Linke”, koja tvrdi “kako je ruska vojna akcija u sladu s međunarodnim pravom, dok je američka, a time i saveznika Washingtona, prekršila zabranu Ujedinjenih naroda o primjeni agresije i tako je prekršila međunarodno pravo”.
Koliko god ugodna bila ova izjava, s druge strane treba reći što bi se dogodilo da je Znanstvena služba došla do drugačije pravne procjene situacije? Bi li tada pozdravila izvješće? Osim toga, ovdje govorimo samo o jednoj frakciji u jednoj zemlji, dok je “ljevica” Françoisa Hollandea bila vatreni zagovornik intervencije protiv Sirije, a naša bivša “ljevičarska vlada” u Hrvatskoj je tisućama tona oružja opskrbila islamističke terorističke skupine na Bliskom istoku.
Zahtjevi poput “Napustimo NATO!” izgledaju revolucionarno i zasigurno dobro zvuče, ali ne odgovaraju mogućnostima ne samo političke lijeve opcije , nego ni mnogih, kao ih se pogrdno naziva, “populističkih stranaka”.
Govoreći o Njemačkoj, obzirom na ravnotežu snaga to zvuči više kao pretjerana, gotovo smiješna ideja, nego kao nešto što bi podržala većina stanovništva. To potvrđuju i izvješća o padu sudjelovanja u prosvjedu protiv baze u Ramsteinu ili nemoćne pojave Sahre Wagenknecht na Brandenburškim vratima nakon raketnih napada protiv Sirije u travnju ove godine.
Upuštati se samo u optužbe neće poboljšati situaciju u korist snaga koje se zalažu za mir. NATO slijedi svoje vlastite interese i ne zanima ga što misle “lijevi” ili “desni radikali”. Osim toga, sporednim temama je između ove dvije skupine uspješno posijano sjeme razdora, a te su teme uglavnom povijesne ili svjetonazorskog karaktera.
Društveni utjecaj snaga koje se protive NATO paktu, što je prije nekoliko desetljeća bila karakteristika ljevice, postaje sve slabiji, jer se vlastiti stavovi ne uspijevaju jasno formulirati, predstaviti javnosti i tako braniti svoje političke i interese vlastitog naroda.
Nerazumljive teorije i zahtjevi mogu se smatrati zasebnim političkim stavovima, ali oni stvarnost ne čine razumljivijom. A upravo je to ono što treba učiniti, iako se nažalost često čini suprotno.
Rasprave moraju biti političke, a ne pravne, moralne ili filozofske. Na stav stanovništva u NATO paktu se ne može utjecati moralnim prigovorima ili stalnim naglaskom na opasnost od Trećeg svjetskog rata. Većina ljudi se ne želi ni suočiti s tim pitanjem. Kako bi netko uživao u životu uz stalnu misao prijetnje vatrom? Osim toga, većini ljudi je nezamislivo da bi mogle postojati političke snage koje su toliko nerazumne da pokrenu nuklearni rata do sveopćeg uništenja. Ali opasnost je stvarna, čak i ako izgleda tako nestvarno.
No, ono oko čega se može dogovoriti jest trošak na oružje i samo članstvo u NATO paktu, koji, objektivno gledano, nema nikakve potrebe za proračunom od preko 900 milijardi dolara. Rusija i Kina zajedno ne dosežu vojni proračun Zapada. Putin ne samo da snižava proračun za obranu, nego, za razliku od Sjevernoatlantskog saveza, razvija obrambeno oružje umjesto ofenzivnog. Umjesto da se raspiruju strahovi, ono što je ostalo od “ljevice” i takozvane “populističke stranke” opetovano moraju upozoravati na ovu proturječnost i pitati zašto se Zapad odmah ne dogovori s Rusima. To mora biti linija političkih argumenta, a povijesna i svjetonazorska razmimoilaženja političkih opcija koji imaju zajednički veliki i prioritetni cilj se moraju ostaviti po strani.
Unatoč nedostatku opasnosti, Trump je čak govorio o povećanju potrošnje za vojsku na 4 posto BDP-a. Neprestano i svugdje se prazne blagajne, a kada je riječ o potrebama stanovništva svi termini se pomjeraju za neka buduća vremena. Samo u Njemačkoj nedostaje 159 milijardi eura, osobito za škole i ceste, izvijestio je nedavno Frankfurter Allgemeine Zeitung u svom članku o općinama s velikim financijskim manjkovima. Bazeni se moraju zatvarati i rušiti, jer nema novca za njihovu obnovu. Više od 300 000 kućanstava u Njemačkoj je isključeno iz elektro-energetskog sustava, jer si ne mogu priuštiti visoku cijenu električne energije, najvišu u Europi. Umjesto slanja milijardi eura u oružje, iako naizgled marginalne, spomenute političke snage se moraju mobilizirati kako bi snizili cijenu električne energije. Zapravo, politika mora služiti narodu i ne smije se baviti kršenjem međunarodnog prava na moralnoj ili razini pravnog dogmatizma.
Naravno, slučaj Sirije, kao i mnoga druga politička pitanja, kao što je “aneksija” Krima, mogu se legalno obrazložiti. Ali to postaje vrlo suptilan i često nerazumljiv pravni jezik, koji nije blizak ljudima. Koliko Europljana zna tko prema Povelji Ujedinjenih naroda ima pravo na referendum o samoodređenju i nezavisnosti i koji su kriteriji za njegovo provođenje? Vrlo malo, a kada im se i pročita u izvornom obliku, polovica ne zna razliku između autonomne republike, pokrajine ili regije.
Naravno, pravna obrazloženja su važna, pogotovo kada se može dokazati dvoličnost Zapada i to treba reći, jer njegovo političko djelovanje ne ovisi o vrijednostima i pravu, nego prije svega o interesima uske skupine ljudi. No, pravne diskusije uvijek nose opasnost od klizanja u retoriku ili nerazumljive stručne rasprave.
Ali ako žele doći do stanovništva i imati društveni utjecaj, političari moraju stati pred ljude, no ne smije ih se zbunjivati s nerazumljivim govorima. Je li to “populizam”? Možda jest, ali u mnogim slučajevima je to jezik kojeg ljudi razumiju.
To znači da je navedeno potvrda vlastite perspektive, ali ne temelj za vlastiti zaključak. Vraćajući se na protivnike ruske intervencije u Siriji, oni će učiniti sve da se neupitne istina uvijek iznova preispituju, dok sve ne padne u zaborav.
To je potrebno da bi se očito proizvoljno tumačenje međunarodnog prava na kraju uskladilo s konkretnim interesima Zapada u odnosu na države poput Sjeverne Koreje, Irana, Sirije, pa čak i Rusije i Kine. Ali pravo naroda na samoodređenje je pobijedilo “ljudska prava” koja su se koristila i još uvijek koriste za promicanje interesa Zapada.
Ova igra je bila uspješna u većini slučajeva, jer s jedne strane većina ljudi ipak misli ljudski, što znači da ne žele da ostatak čovječanstva živi loše. Većina ljudi ne želi glad, bolest, bijedu i beznađe. Ne želi to za sebe, ali ni drugima. Upravo ovaj stav, koji karakterizira čovječanstvo, zloupotrebljen je od onih koji su ljudska prava koristili za ostvarivanje vlastitih interesa.
S druge strane, ovu zapadnu politiku podržavaju široki krugovi stanovništva koji sve više brinu o vlastitoj egzistenciji i sve manje imaju vremena da procjenjuju globalna previranja.
Ovaj nedostatak zanimanja za ono što se događa u drugim dijelovima svijeta guše rasprava u kojima prevladava dogmatizam, gomilanje činjenica, statistike, istraživanja i druge vrste “nenadmašnih argumenata”. To u većini ljudi ubije interes za bilo koju važniju temu.
FOTO: Ilustracija, Uhićeni prosvjednici
Ali jednostavna, realna pitanja mogu razbiti površne stavove i stereotipe. Hoće li ih SAD ili druge zemlje NATO pakta bez prigovora prihvatiti da strane sile novcem i oružjem podupiru državne neprijateljske skupine na njihovom teritoriju? Hoće li SAD ili druge zemlje NATO pakta tolerirati da strane sile nepozvane na njihovom teritoriju grade baze, treniraju vojsku u borbi protiv vlada, provode napade dronovima i bombarderima u Siriji?
Hoće li SAD prihvatiti da Rusija, Iran ili Sjeverna Koreja postave vojne baze oko cijele Amerike, da tamo postave projektile, provode manevre i formiraju saveze protiv Sjedinjenih Država? Hoće li Zapad prihvatiti da ga Iran ili Sjeverna Koreja pokušaju prisiliti da promijeni svoje ideje o društvenom poretku i demokraciji?
A što biste učinili da živite u Siriji i sedam godina strahujete za svoju djecu, svoju obitelj? Ako vaša djeca ne mogu izlaziti bez rizika po njihov život? Ako ne mogu ići u školu? Bi li se bojali što će im se dogoditi ako se razbole, a nitko im ne može pomoći jer se urušio sustav medicinske skrbi? Što biste učinili ako su vam stanovi ili kuće uništeni i zbog rata nema posla? Ne biste li i vi pomislili na bijeg, sam da spasite svoje najdraže i sebe same? Ne biste li također tražili bolji, pristojan život u sigurnosti i nadi u svijetlu budućnost?
To su pitanja koja treba postaviti onima koji osuđuju ratne izbjeglice, sirijsku vladu ili druge države koje pomažu Sirijcima prikazuje ih se kao prijetnju svjetskom miru i stabilnosti. Ljudi nisu glupi, ali zbog pogrešnih interpretacija jednostavno nisu zainteresirani za ove teme, a kada i jesu misle upravo onako kako se od njih traži. Postoje dvije skupine. Prva, koja pokazuje ljudskost bez poznavanja najosnovnijih činjenica, koje bi bile odgovori na ovih nekoliko pitanja, te druga, koja nerijetko ima fašistoidne stavove, upravo zbog nepoznavanja srži problema.
Postavljanje pravih pitanja trenutno je jedina prava zadaća, a istodobno i prilika da istinska ljevica, ako je od nje išta ostalo, kao populisti u usponu potkopaju duopol političke elite koja u ovom obliku Zapadom vlada od Drugog svjetskog rata.
Da bi to postiglo, moraju se stvarati forumi putem stranaka ili društvenih skupina i raspravljati o tim pitanjima, pronaći odgovore i, ako je moguće, predložiti odgovarajuće mjere za provesti. Mora se stati na kraj besmislenim unutarnjim sporovima ili sukobima političkih opcija koje zapravo imaju isti cilj, iako smatraju da do njega treba doći različitim putevima.
Logicno.com
