“Oslobođenje” doguralo do broja 25 000. Veliki jubilej, ogromna novina jutros na trafici. Dragi ljudi evociraju uspomene. Među njima prof. Senad Hodović. Puno visočkih uspomena je oživjelo uz njegovo sjećanje na “Oslobođenje”
CRTICE IZ PERIODA ODRASTANJA UZ „OSLOBOĐENJE“
Rođen u junu 1955. godine kao deveto dijete od oca hadži Jusufa (koji je rođen 1900. godine) i majke hadži Šemsa-hanume (rođene 1910. godine) sjećam se dnevnih novina OSLOBOĐENJE još od najranijeg djetinjstva. Tada, sasvim je sigurno, nisam bio svjestan važnosti pisane riječi i novina koje su u svakom obliku nezamjenjiv svjedok vremena u kojem se štampaju tj. „izlaze“.
Moja najdalja sjećanja sežu u rano djetinjstvo kada sam kao sedmogodišnjak krenuo u prvi razred osnovne škole, tada je ocu već bilo 62 godine. Bilo je uobičajeno da otac kao privatnik na posao ide ujutro oko sedam sati, uključujući i nedjelje. Nije dolazio kući na ručak nego smo mu mi djeca nosili redovno hranu u tasovima („meterizi“) u dućan. Kući se vraćao obično sa akšamom.
Tada je bilo sasvim normalno da se kroz prozor gleda kada će se babo pojaviti na ćošetu sokaka. Onaj ko bi ga prvi ugledao viknuo bi „eto babe“. Otac je skoro uvijek nosio „kaput“ (sako) bez obzira na godišnje doba, obučen ili samo ogrnut njim preko ramena. Detalj koji nije mogao da se ne primijeti bilo je presavijeno Oslobođenje, uvijek u desnom vanjskom džepu. Dok bi prešao avliju, majka bi već zasula kafu pripremljenom vrelom vodom sa štednjaka.
Čim bi otac ušao u „ganjak“ (hodnik) obično bih ja pritrčao i odvezao mu šnjure („pertle“) na cipelama a neko drugi od braće i sestara bi skidao očev sako i stavljao ga na „čivjaluk“ (čiviluk) koji se nalazio iza vrata. Dok bi otac sjedao na minder majka bi izlazila pitajući „Jusufe jesi li se umorio ?“ i pred njega stavljala već zakuhanu kahvu u savatli džezvi „sedmici“ (sedam fildžana), šećernicu sa kockom za sebe i sitnim šećerom za oca, dva fildžana u zarfovima i počinjala ritual miješanja, „skidanja kajmaka“ s kafe i sipanja u fildžane. Za to vrijeme bih ja već izvadio Oslobođenje iz desnog džepa i obavezno uzeo za sebe jedan pepermint kojih je uvijek bilo, a iz lijevog tabakeru sa cigarama i „fajcag“ (upaljač) i stavio ih pred oca.
Sestra hadži Vezira (rođena 1930.) bi stavljajući pepeljaru pred oca uzimala Oslobođenje i sjedala na kraj mindera da ih pregleda, dok otac i mati popiju kafu. Tek nakon druge ili treće cigare popušene uz kafu otac bi zatražio novine od sestre i počeo čitati. U dućanu nije imao vremena da ih pročita od posla. To njegovo „tabirenje“ (čitanje) trajalo bi otprilike jedan sahat, za koje vrijeme bi ispušio obično još dvije cigare. U međuvremenu bi bila postavljena sofra i sve ostalo pripremljeno i onda bi počela zajednička večera.
Prvi znakovi odrastanja i moje ozbiljnosti, a koji su vezani za Oslobođenje počeli su se pojavljivati u četvrtom razredu osnovne škole sa mojih 11 godina života. Tada mi je otac koji je već imao 66 godina života povremeno dozvoljavao da prvi prekontrolišem „izvještaj“ o eventualnim dobicima na „lozama“ (srećkama). U tim trenucima osjećao sam se odraslim i veoma važnim. Ako se dobro sjećam izvještaji su objavljivani pazarnim danom (ponedjeljak). Tada se u mojoj kući čitao još Sarajevski Svijet i Glasnik VIS-a (Vrhovno islamsko starješinstvo) kojeg je donosio poštar.
Poslije osnovne škole došlo je srednjoškolsko obrazovanje u Sarajevu, petnaestomjesečno služenje vojnog roka, potom studiranje i diplomiranje na Filozofskom fakultetu. U vrijeme studiranja, mislim 1975/76. godine, objavio sam svoje prve pisane priloge u Oslobođenju u popularnoj rubrici „Pisma čitalaca“. Slijedi period rada: profesor u srednjoj školi, direktor javnih ustanova u oblasti kulture, zasnivanje porodice, aktivno učešće u odbrani zemlje kao pripadnik Armije RBiH, Opštinska nagrada za životno djelo, pa sve do invalidske penzije. Kroz sve to vrijeme čitao sam na desetine dnevnih i periodičnih novina koje su izlazile kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu. U različitim periodima ličnog i društvenog rada pored drugih i novinari Oslobođenja su redovno pratili moj rad i obavještavali javnost o tome u preko pedeset priloga.
Sada kada već gazim sedmu deceniju života ubijeđen da razaznajem ono što je bitno u životu i ono što utiče na život pojedinca i društva, kolpolter mi svako jutro dostavlja Oslobođenje na kućna vrata. Čitam ga uz jutarnju kafu koju obično pijem sam, jer ustajem rano i povremeno se prisjećam proteklog vremena u kojem je bilo padova i uspona u kvalitetu Oslobođenja, mog slaganja i neslaganja sa koncepcijom i pojedinim objavljenim prilozima, ljutnje zbog uredničkih promašaja i zadovoljstva zbog uspjeha i iskazane hrabrosti i profesionalnosti novinara ove najstarije novine u državi BiH. I poslije svega navika druženja sa Oslobođenjem je ostala i prenijela se na članove moje porodice.
Prof. Senad J. Hodović
Muzejski savjetnik u penziji
