logo
bios

Ortački kapitalizam nije plod kapitalizma već državnog uplitanja u ekonomiju

Objavljeno prije 2 sedmice . u pon, mar 23rd, 2020

Velike korporacije. Velika kritika kapitalizma usredsređena je na moć velikih korporacija. Smatraju ih moćnim tijelima koja mogu manipulisati političarima, javnim mnijenjem i potrošačkim izborima, novim regulacijama i državnim poreskim uslugama i stvaranjem monopola.

Ali monopoli i velike korporacije nisu neizbježan dio kapitalizma. Pod kapitalističkom konkurencijom jedini način da kompanije ostanu velike je da nastave da služe javnosti. Čak i najveća kompanija može dobiti konkurenciju od strane druge, ili od strane manjih kompanija koje proždiru različite dijelove njenog poslovanja. Jedini način na koji mogu da stvore monopole je da spriječe konkurenciju poreskim ili državnim regulatornim uslugama. To nije kapitalizam, već kronizam.

Krivica za to leži na državi. Država ima moć da oporezuje i donosi zakone i propise; može čak i da vas strpa u zatvor ili pošalje u ratove. Poslovi ne mogu. Koliko god se ljudi žalili na moć velikih kompanija, država je ta koja ima stvarnu moć. Potrebni su nam političari da promovišu konkurenciju, a ne da služe interesima velikih i etabliranih proizvođača.

Menadžment nasuprot vlasništva. Neki kritičari tvrde da su velike javne korporacije nefunkcionalne jer je menadžment postao odvojen od vlasništva. Menadžeri su postali neobuzdani, moćni i preplaćeni.

Ali podjela vlasništva i menadžmenta je samo još jedan primjer podjele rada. Svakako, vlasnici (tj. dioničari) kompanija trebali bi imati moć da kontrolišu svoje menadžere, iako je loš zakon o kompanijama potkopao tu moć u mnogim zemljama-što je još jedan slučaj kako politika narušava nesmetano funkcionisanje kapitalizma.

Također, što je veći biznis, to je vještiji menadžer potreban da bi njime upravljao. Malo je ljudi koji mogu da vode međunarodnu korporaciju svjetske klase, tako da nije iznenađujuće to što su dobro plaćeni. Ali nisu nužno preplaćeni: kad dobar izvršni direktor odluči da ode, vrijednost kompanije može pasti. Vlasnici bi trebalo da odluče da li su menadžeri vrijedni novca, a ne političari koji imaju druge, političke motive.

Globalni odnosi

Multinacionalizacija. Malo preduzeća privlači više kritika od multinacionalnih korporacija. Kritičari ih optužuju za lobiranje posebne zaštite, prebacivanje troškova između zemalja radi uštede poreza i prenošenje svojih proizvodnih zagađenja u najsiromašnije zemlje. Svjetska tržišta, tvrde oni, podrivaju veliki kapital, a multinacionalne kompanije, neke velike kao cijele zemlje, djeluju više kao imperijalne nacije nego tržišni igrači.

Međutim, vlade i kronizam omogućavaju kompanijama da rastu na toj skali. A zemlje imaju različite poreske režime upravo zato što neke žele da privuku biznis i kapital koji podstiče rast. Multinacionalne kompanije su zaista napravile ogromna ulaganja u siromašnije zemlje, donoseći kapital koji njihove industrije čini produktivnijim, otvarajući mogućnosti za rad i povećavajući plate. Može biti da je neki posao teži, a neka proizvodnja manje čista, nego što bi ljudi u bogatim zemljama izabrali sami za sebe; ali alternativa je da se razvoj ovih zemalja uspori, njihova nada da će priuštiti lakšu i čišću proizvodnju odloži, a ljudi ostave da žive duže u siromaštvu.

Što se tiče imperijalizma, multinacionalne kompanije i globalna tržišta zaista su promovisala mir u svijetu. Njihova ulaganja u nove ekonomije pomogla su da se iz siromaštva izvuku milijarde i stvori prosperitetna srednja klasa koja je mnogo toga dobila od očuvanja mira i trgovine koju mir omogućava.

McDonaldizacija. Ipak, neki kritičari tvrde da sa investicijama bogatijih zemalja dolazi i kulturni imperijalizam, sa zapadnim brendovima, životnim stilovima i praksama koje preplavljuju lokalne.

Ali istina je da je globalizacija zapravo promovisala širenje raznovrsnijih roba i usluga. Sad, kad veliki dijelovi istočne Evrope i jugoistočne Azije više nisu zatvoreni za Zapad, obje strane mogu da uživaju u više proizvoda iz više zemalja nego ikad ranije. Rastuće bogatstvo koje je trgovina dala ekonomijama u razvoju dovodi više njih u bogate zemlje kao studente ili kao turiste, a oni nose sa sobom svoje vrijednosti i kulturu. Rezultat nije kulturni imperijalizam, već raznolikost i izbor.

Zaštita posla. Često se kaže da je ekonomijama u razvoju potrebna posebna zaštita, kako bi mogle razviti svoju „novorođenu“ industriju i postati ekonomski jake. To znači kontrole, uvozne tarife i izvozne subvencije koje bi spriječile da ih bogate zemlje obaraju.

Ali, u stvari, najveći problem u siromašnijim zemljama je nedostatak kapitala; i njihovo otvaranje stranim investicijama je najbrži način da se to postigne. Novi kapital ih čini produktivnijim-sposobnijim da proizvode robu i usluge koje mogu da konkurišu bilo kome u svijetu, i pomažu lokalnom stanovništvu u ostvarivanju vlastitih ambicija.

Protekcionizam je moguć samo u neslobodnim zemljama, gdje države mogu primorati poreske obveznike na subvencioniranje preferiranih industrija, ili nametnuti carine i kvote uvoznicima. Ali tržišta su sad globalna: zemlje imaju koristi od toga što su dio njih i ne mogu se razvijati-ili čak održavati-iza protekcionističkih zidova.

Zbunjujući kronizam

Brojni kritičari kapitalizma tvrde da nema slobodnog tržišta. Uvijek postoji lobiranje i tajni dogovori, tako da moraju postojati snažne regulacije i pravila kako bi kapitalizam dobro funkcionisao.

Ali pristalice kapitalizma također odbacuju tajne dogovore i kronizam i ne vide ih kao unikatne za kapitalizam. Zaista, u socijalističkim sistemima oni su mnogo češći. I pravila koja omogućavaju funkcionisanje tržišta-pravda i prava na slobodno vlasništvo i trgovinu-daleko su jednostavnija i općenitija od detaljnih propisa koje predlažu kritičari.

Umjesto toga, vlada bi se trebala usredotočiti na svoje ključne uloge u zaštiti individualnih prava i sloboda, a ne da pokušava voditi ekonomiju: svojevrsna podjela između ekonomije i države. Tužna lekcija iz historije je da javni zvaničnici nisu ni mudriji ni moralniji od običnih ljudi. Zaista, državna vlast privlači najgore u svoje redove i omogućava im da prave veće greške.

 Odlomak iz djela: Eamonn Butler, Uvod u kapitalizam, str. 104-108.

Dialogos

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh