Ono što je Tito dao Bosni u Mrkonjić Gradu, Alija spasio u Daytonu, Bakir je ubio u Sarajevu

BOSNA OD A. DO B. IZETBEGOVIĆA Ono što je Tito dao Bosni u Mrkonjić Gradu, Alija spasio u Daytonu, Bakir je ubio u Sarajevu

(The Bosnia Times, Autor Nedžad Latić)

Ako bi pošli od činjenica koje iznose islamske apologete, a pozivajući se na teorije zavjere, da iza terorističkih napada na New York i Pariz stoje MOSAD i CIA, da je Izrael stvorio ISIL, onda se još lakše može potvrditi teorija da iza terorističkih napada vehabija u BiH stoje tajne službe Hrvatske i Srbije.

Trebamo pogledati na koji se način Alija Izetbegović, nakon svih patnji našeg naroda, suprostavljao zlu, kazao je u svom intervjuu za radio BIR, posvećenom Danu državnosti Bosne i Hercegovine, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.

Zatim je obrazlagao da „problem terorizma ima korijene u nepravdi koja traje jako dugo, u odnosu na muslimanski ummet, kada pogledate koliko je muslimana ubijeno u zadnjih sto godina, kakve su intervencije u odnosu na nas rađene diljem svijeta, s kakvim neopoštovanjem i kako smo tretirani. Naravno da ovo što se dešava sa ISIL-om nije odgovor. Odgovor je ono kako je nakon svih patnji i nepravdi reagovao Alija Izetbegović i ljudi oko njega,“ elaborirao je Izetebegović u intervjuu za radio BIR.

Ovo je prvo komentiranje islamskog terorizma Bakira Izetbegovića nakon stravičnog ubistva u Rajlovcu koje je okarakterisano kao terorizam.

Pošto se ovaj teroristički akt desio u danima 20. obljetnice od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kojeg je potpisao Alija Izetbegović, vrlo je praktično usporediti politiku oca i sina. Tim prije što se Bakir poziva na politiku svoga oca kad kaže da trebamo pogledati na koji način se Alija suprotstavljao zlu!

Nema tog historičara i savremenog političkog analitičara da može pobiti tezu da je Alija Izetbegović Daytonskim mirovnim sporazumom sačuvao kakvu takvu Bosnu i Hercegovinu kao državu. A malo je političkih analitičara, a ako ih još i ima bit će ih sve manje, koji se ne bi složili sa činjenicom da sve ono što se smatra „ Alijinim nasljeđem”; od stranke (SDA), vojske (Armije BiH) do sekularne države (Daytonske Bosne), da Bakir Izetbegović nije unazadio ili čak uništio u ideološkom i političkom smislu.

Ako je Aliji Izetbegoviću bio uvjet svih uvjeta za potpisivanje mirovnog sporazuma od strane predsjednika SAD Billa Clintona da niti jedan islamski ratnik, tzv. mudžahedin ne smije o(p)stati u Bosni Hercegovini, da li je ikad ikakvim aktom, političkim gestom ili akcijom Bakir Izetbegović doprinio da se ovaj uvjet ispoštuje?!  Clintonovo upozorenje  je argumentirano da je „jedan islamski militant opasan kao i stotinu drugih“ po vojne snage NATO saveza. Zar stravična vizija Clintonove opasnosti od jednog naoružanog fanatika nije realizirana u Rajlovcu?! Šta da je taj čovjek, ne daj Bože, pucao na kapiji kad oficiri izlaze sa posla?!!!

Hronika terorizma

I to nikako nije prvi teroristički akt kojeg su počinile skupine iz grupacije islamskih (bošnjačkih) fanatika.

Mediji su podsjetili na sedam takvih terorističkih napada:

1. Prvi poslijeratni napad koji je tokom istrage povezan s radikalnim islamistima dogodio se u Banovićima krajem 1995. godine, kada je nestao službenik UNPROFOR-a William Jefferson. Istražitelji su njegovo tijelo otkrili nakon serije razgovora službenika Federalnog istražnog biroa sa Ali Hamadom u zeničkom zatvoru.

2. Drugi i jedan od najtežih napada u postratnoj BiH dogodio se sredinom septembra 1997. godine u Mostaru, u kome je uslijed aktiviranja automobila bombe u eksploziji povrijeđeno 28 osoba. Od strahovite eksplozije na tlu je ostao krater dubok gotovo metar i širok dva i pol metra, uništeno je oko 120 stanova i isto toliko automobila.

Istraga je utvrdila da su ovaj jezivi napad izveli Ali Hamad, Ahmed Zuhair, Saleh Nedal i Vlado Popovski, a dvojica napadača imala su izravne veze s Al Kaidom. Ahmed Zuhair je kasnije uhapšen u Jemenu i prebačen u američku bazu Guantanamo na Kubi.

Istraga doduše nikada nije do kraja rasvijetlila ovaj slučaj pa se do danas sa sigurnošću ne zna je li napad u Mostaru bio isključivo vjerski motiviran ili je, kako se nagađalo, predstavljao osvetu jednog od članova grupe za zlostavljanja koja je, navodno, pretrpio u logoru HVO-a.

3. Stravičan pokolj dogodio se u selu Kostajnici kod Konjica, 2002. godine, kada je Muamer Topalović na Badnjak upao u kuću obitelji Anđelić i ubio oca, majku i kćerku, a sina teško ranio. Topalović je tokom sudskog procesa priznao da je ubistva počinio iz vjerskog fanatizma, za što je osuđen na 35 godina zatvora.

4. Godine 2007. ostao je zabilježen slučaj Mirsada Bektaševića zvanog Maksimus, koji je s još tri osobe osuđen zbog planiranja bombaškog napada na neidentificiranu metu u Evropi. Policija je u njegovom stanu u Sarajevu pronašla eksploziv, pištolj, streljivo i DVD s uputama kako napraviti bombu. Tada se pretpostavljalo da je meta napada trebao biti Američka ambasada u Sarajevu.

5. Godinu dana kasnije, krajem 2008., dogodilo se novo krvoproliće, kada je u trgovačkom centru u Vitezu aktivirana eksplozivna naprava. Poginula je jedna, a ranjene su tri osobe, a eksploziv je postavio Amir Ibrahimi.

Iste godine u martu, u Sarajevu i Bugojnu uhapšena je grupa Rijada Rustempašića, kojoj se sudi za pripremanje terorističkih napada na objekte Vlade RS, Katoličke crkve, jedinica EUFOR-a i Oružanih snaga BiH koje su upućene u Irak.

6. Jedan od najgorih terorističkih napada u BiH dogodio se u maju 2010. godine, u Bugojnu, kada je skupina radikalnih islamista digla u zrak policijsku stanicu. Napad se dogodio u zoru, u trenutku kada su policajci napuštali prostorije, a tom prilikom poginula je jedna osoba, dok je šest teško ranjeno.

Akteri ovog napada su uhapšeni i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, a glavnim organizatorom se smatra Haris Čaušević zvani Oks.

7. Sarajevo je u oktobru 2011. godine potresao teroristički akt koji je izveo Mevlid Jašarević pucanjem na Ambasadu SAD, prilikom čega je ranio jednog policajca. Agonija ispred američke ambasade trajala je oko pola sata, a napadač je savladan brzom akcijom specijalaca kada je pogođen u nogu.

Jašarević je bio pripadnik vehabijskog pokreta, a istraga je potvrdila da je više puta boravio u poznatom vehabijskom uporištu u Gornjoj Maoči kod Brčkog. U video poruci koju je snimio prije napada, obrazložio je da “Amerikance napada zato što se bore protiv islama i muslimana u cijelom svijetu, ubijaju ih i siluju njihove žene, i sa Srbima i Hrvatima pripremaju novi pokolj nad muslimanima”.

Jašarević je osuđen na 15 godina zatvora.

8. U aprilu ove godine Nerdin Ibrić upao je u policijsku stanicu u Zvorniku i ubio pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske Dragana Đurića, te ranio njegove kolege Željka Gajića i Steva Milovanovića.

Napadač je ubijen u razmjeni vatre, a napad je okarakterisan kao ‘pucanj u RS’ i teroristički akt, iako su u javnost izašle i informacije da su oca Nerdina Ibrića početkom rata u BiH ubili upravo pripadnici zvorničke policije i drugih paravojnih jedinica iz Srbije, te da je ovo bio čin osvete.

Istraga je također pokazala i da se Ibrić posljednih mjeseci prije napada družio s pripadnicima vehabijskog pokreta.

9. Najnoviji u nizu terorističkih napada dogodio se u Rajlovcu, kada je Enes Omeragić, opet blizak vehabijskom pokretu, ubio pripadnka Oružanih snaga BiH Armina Salkića i Nedeljka Radića.

Nisu to učinile (samo) vehabije!

Ako bi pošli od činjenica koje iznose islamske apologete, a pozivajući se na teorije zavjere, da iza terorističkih napada na New York i Pariz stoje MOSAD i CIA, da je Izrael stvorio ISIL, onda se još lakše može potvrditi teorija da iza nabrojanih terorističkih napada vehabija u BiH stoje tajne službe Hrvatske ili Srbije. Postoji niz argumenata za ovu teoriju a ključni je da posljednji napad  u Rajlovcu, a svjetski mediji su prenijeli da je to bio napad u Sarajevu, na vojnike, toliko odgovara secesionističkim politikama Zagreba i Beograda, da čak djelimično amnestira krvoloke koji su ovaj grad držali pod ratnom opsadom, da bi imali motiv da na tako perfidan način organiziraju i podrže takve (terorističke) napade u glavnom gradu BiH. Buduća elaboracija srpske propagande protiv Sarajeva kao evropskog Jerusalema bit će usmjerena na to da se rehabilitira Gavrilo Princip koji je pucao na tuđinca dok bošnjački fanatici pucaju na svog zemljaka, komšiju brata!

Koja bi olakšavajuća okolnost mogla biti da se tajne podzemne službe usude i organizirati takav čin? Prvo, svaka ozbiljnija analiza politike SDA, i benevelentnog , čak i pokroviteljskog odnosa lidera SDA Bakira Izetbegovića prema problemu tzv. islamskog radikalizma, naprosto je mamila i držala „otvorena vrata“ visprenim mešetarima „tajnih ruku“ u BiH da poduzmu tako nešto.

Postoji za to hipten primjera koji su posebno došli do izražaja prilikom posljednje izborne kampanje. SDA je nastupila kao klero-populistička stranka,  koristeći religiju, pa čak i institucije Islamske zajednice u propagandne svrhe. Sam Bakir Izetbegović je , za razliku od svog oca, javno proklamirao da neko ko ne klanja bajram i ne posjećuje turbe njegovog oca ne može sjesti u stolicu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Ovakvom klero-populističkom kampanjom degradirao je ideologiju sekularne stranke (SDA) koju je kao takvu osnovao njegov otac sa grupom svojih istomišljenika.

Angažiranjem i sponzoriranjem vehabijskih internet portala i facebook- grupa koje su poput crnih srednjovjekovnih inkvizicija „spaljivali“  oponente politike Bakire Izetbegovića kao „izdajnike“  regrutovano je hiljade fanatika kao SDA-ovih aktivista. Sve je to, iskreno, dobro bazdilo na “zeleni fašizam” kakvom dobroćudni Bošnjaci nikad kroz svoju krvavu povijest nisu bili skloni.

A nakon pobjede SDA se bavila kako nekoliko hiljada svojih namještenika sačuvati u vlasti ili ugurati u vlast. Ksenofobični naboj kojeg su „zelene turbine“ proizvele među politički zapuštenim bošnjačkim masama, posebno u džematima, taložio se  u mržnju prema neistomišljenicima.

Ako bi se izvršila analiza uvidom u informacije iz medija, djelovanja Predsjedništva SDA, odnosno Vlade F BiH i KSA, da se vidi čime su se bavili Bakir Izetbegović i njegovi najbliži „saborci“, uoči “terorističkog pucnja u državu” onda upada u oči afera oko imenovanja Sebije Seke Izetbegović na novu direktorsku funkciju u KSCU. Navodno akter afere je sam Aljoša Čampara, koji je na sjednici Vlade pokazao svoju moć i otkrio čiji je pulen, zaprijetivši premijeru Fadilu Novaliću: “Nismo se tako dogovorili,  Fadile!“.

Upravo je Čampara taj koji je morao znati da će se desiti teroristički napad i to njemu „ispred nosa“.

Zatim, odugovlačilo se sa imenovanjem Osmana Osmice Mehmedagića za direktora OSA-e. I taman je Osmica imenovan uoči terorističkog napada u Rajlovcu.

Malo će ljudi koji iz rata poznaju Osmicu išta loše reći o ovom čovjeku. Zaista se radi o patrioti koji je prilično vjerno „služio“ Aliju Izetbegovića. Ali, nema tog Sarajlije, ovdje je riječ primarno o njima,  koji bi se složio sa tim da Osmica ima znanje i harizmu da bude prvi obavještajac u BiH!

Zašto je baš on izabran na ovo mjesto? Mnogi će reći da je Izetbegović izabrao sebi osobnog čuvara zbog mnogih starih problema koji su godinama zataškavani i zbog kojih on ima razloga da mirno ne spava.

Ali, nek sve ljudi iz raznih razloga pa i iz personalnih animoziteta, a sve je više takvih, griješe kad je u pitanju kadrovska politika SDA koju kreira(ju) Izetbegović(i), ostaje neumitno pitanje: da li iko više može ispraviti grešku i štetu koja je nanesena ovom narodu, gradu Sarajevu i državi Bosni i Hercegovini ubistvom nedužnih pripadnika oružanih snaga BiH?!!!

Zar nakon tog ubistva išta vrijede vile na Poljinama, hoteli i tržni centri i banke, te nekakva nova naselja od nekoliko milijardi dolara?!

U toj nesagledivoj šteti treba biti razuman i ne dozvoliti da se bijes građana iskali na nedužnim pripadnicima tvz. vehabija, njihovoj familiji, ženama i djeci, da im se zbog drugačijeg imidža ne natovari stigma i krivica drugih. Pravi krivci su, svi pokazatelji ukazuju na to, bošnjački politički, pa i vjerski, lideri koji su izravno sudjelovali u izvršenju ovog i ovakvih terorističkih nedjela u BiH!

(The Bosnia Times, Autor Nedžad Latić)

2015.