Vikend pred nama donosi početak Lige 6 u košarkaškom prvenstvu BiH za muškarce. Nakon regularnog dijela sezone, koji nije donio košarku vrhunskog kvaliteta, pet od 12 ekipa iz Lige 12 u nastavku sezone pridružit će se aktuelnom šampionu Igokei u borbi za titulu. Najbolje četiri ekipe će potom igrati play-off koji će odlučiti šampiona.
Kakanj, Spars, Mladost, Leotar i Široki će skupa s Igokeom igrati Ligu 6, u kojoj je unaprijed poznato da gotovo niko nema šanse protiv trostrukog uzastopnog prvaka BiH i jedine ekipe koja ima formiran budžet na način da ne ostaje bez ključnih igrača u jeku sezone, kako se dešavalo ostalim klubovima.
Ovogodišnja Liga 12 vjerovatno je bila najslabija otkako se domaće prvenstvo igra u takvom formatu. Tako smatra većina trenera i igrača, a pogotovo su glasni oni koji su dobar dio svoje karijere proveli izvan Bosne i Hercegovine. Ni Liga 6 neće biti značajnijeg kvaliteta, čak ako i svi klubovi dovedu neka pojačanja za samu završnicu takmičenja (a neće). Značajniji interes publike, a posljedično i velikih sponzora, za domaću košarku gotovo ne postoji, stoga bi se, površno gledano, moglo reći da je ovaj sport u našoj zemlji počeo polahko izumirati. Jedan predstavnik u ABA-ligi, koji se do posljednjeg kola bori za opstanak nije nešto što bi trebalo zadovoljiti zemlju koja pretendira da bude košarkaška nacija, pogotovo nakon sjajnog nastupa omladinskih selekcija na evropskim prvenstvima prošle godine.
Ipak, tu počinje pozitivni segment priče, uzrokovan upravo silnom negativom koja je na isti način kojim je obuhvatila sve segmente društva, svoje korijene pustila i u košarci. Ekstremna besparica, koja gotovo u svim sferama života potcjenjuje uloženi rad i trud pojedinca, onemogućuje klubove da dovedu i plate značajnija pojačanja, pa se oni zbog toga okreću mladim igračima od kojih pokušavaju dobiti, uvjetno rečeno, jeftiniju radnu snagu. Naravno, ne rade to svi, niti to svi rade jednako uspješno, ali postoje primjeri koji nas ponekad bace u maštanje da naša košarka ne zaostaje previše za regionalnom. Interesantno je kako smo nakon godina bolnog maštanja prestali da se poredimo s Evropom te se sad poredimo samo s regijom. Doduše, i regija nam je dio Evrope, ali to je tema za neke druge priče i rasprave.
Omladinski košarkaški klub Spars je na nedavno okončanom kvalifikacijskom turniru omladinske Eurolige u Beogradu zauzeo drugo mjesto, a bolja od našeg juniorskog prvaka bila je samo Crvena zvezda, koja je finalni meč dobila rezultatom 92:88. Nije taj Sparsov rezultat dokaz da ova ekipa spada u sami vrh omladinske Evropske košarke, jer osim beogradskog turnira, igraju se još i turniri u Rimu, Kaunasu i L’Hospitaleu. Ipak, činjenica da Spars godinama igra veoma zapaženu ulogu na svakom omladinskom turniru na kojem uzme učešće, dovoljan je pokazatelj koliko se ozbiljno u ovoj ekipi radi.
Samo najbolji timovi na ovim turnirima plasiraju se u doigravanje za prvaka Evrope, koje se igra gotovo istovremeno sa susretima Final Foura seniorske Eurolige. Ove godine će se doigravanje odigrati u Berlinu, a Spars neće učestvovati tamo. Osim četiri osvajača regionalnih turnira, ostatak ekipa je popunjen putem wild-card pozivnica, no Spars ove godine nije dobio pozivnicu za prestižno doigravanje, za razliku od prošle godine.
Glede učešća na međunarodnim takmičenjima, naša je javnost obično sujevjerna. Naviknuti na to da imamo uvjete iz snova, ali one ružne, naše sportiste po pravilu otpisujemo i prije duela s ekipama koje smo procijenili kvalitetnijim. Tako nam mnogo više prija da nas s neba u rebra pogodi informacija da će Sparsi igrati finale, nego da realno i prije samog turnira procijenimo da oni to mogu ostvariti.
Sparsi godinama igraju zapaženu ulogu u evropskoj omladinskoj košarci, a ukupno su u dva navrata igrali završne turnire Eurolige. Oba puta su bili blizu ostvarenja vrhunskog rezultata, a prošle su godine također poraženi od Crvene zvezde, koja je na kraju bila finalist.
Kako to uspijeva timu iz Sarajeva koji za takve stvari ima znatno manji budžet od budžeta svojih velikih rivala? Kako Sparsi mogu iz godine u godinu sastaviti talentiranu generaciju momaka koji će se boriti za velika ostvarenja, iako im niko ne daje šansu za to? Kojom magijom to stalno ostvaruju, s obzirom na to da radom naši kolektivi ne mogu ostvariti ništa?
Naravno, odgovori na ova pitanja jasni su svakome ko želi malo ozbiljnije ispratiti domaću košarku. Sparsi su prvi put učešće na jednom ovakvom turniru uzeli 2012. godine, a u narednim su godinama postali sinonim za kvalitetan rad s mladim košarkašima. Jedino je Crvena zvezda uspješnija od njih na ovim prostorima, a evropski velikani su često padali pred sarajevskim timom.
Ono što Sparse razdvaja od drugih sličnih klubova u našoj zemlji jeste činjenica koja se i krije u njihovom imenu. Omladinski košarkaški klub Spars posvećen je isključivo omladini i radu s omladinom, a često će i rezultati u seniorskoj kategoriji biti zanemareni kako bi se mladim igračima dalo dovoljno prostora za napredak i kako bi se oni profilirali.
To je model koji je Sparsima omogućio dovođenje najvećeg broja talentiranih košarkaša u BiH u klub, a novac se ovdje ulaže u omogućavanje uvjeta mladim igračima kako bi napredovali, ne nužno i u rezultate seniorskog tima.
Nije to uvijek model koji nailazi na razumijevanje i koji je nužno dobar za opstajanje i postojanje seniorskog pogona, ali uporedi li se funkcioniranje Sparsa s funkcioniranjem ostalih klubova u državi, vjerovatno je to jedini model koji može polučiti barem neki uspjeh. Ne postoji mogućnost da se naprave vrhunski rezultati u seniorskoj kategoriji i osvajaju trofeji a da se istovremeno to radi sa šest ili sedam omladinaca s dobrom minutažom.
Spars je tokom posljednjih godina redovno učestvovao na završnicama doigravanja za naslov prvaka BiH, a predvođen je bio uglavnom neiskusnim mladićima koji iza sebe nisu imali više od sezonu ili dvije seniorske košarke. Kad takva ekipa dođe na utakmice protiv neprikosnovenog vladara domaće košarke Igokee, šanse za pobjedu jednostavno ne postoje.
Ekipa je kritizirana jer nikad nije pokušala napraviti model po kojem će Igokei zaprijetiti u borbi za naslov prvaka, ali svi oni koji upućuju kritike zaboravili su da su sličan model prisilnog pariranja primjenjivali i u KK Bosna, koji sad igra u A1 ligi i još se pokušava oporaviti od svih skupih i neostvarenih ambicija. Kad se sabere proteklih deset godina djelovanja KK Bosna i OKK Spars, dolazi se do porazne činjenice da je Spars domaćoj košarci, makar ne osvojio nijedan trofej, dao igrače kakvi su Edin Atić, Sani Čampara, Nedim Buza ili Stefan Glogovac više nego Bosna. A pritom se nije ugasio i propao.
Spars je pred početak doigravanja u Ligi 6 odlučio potpuno promijeniti svoju koncepciju igre. Ekipa koja je na početku sezone bila osmišljena kao tim koji bi se uključio u borbu za naslov prvaka, tokom takmičenja pokazala se neadekvatnom za takvo što. Povreda Dalibora Peršića ih je potpuno poremetila, a gotovo fatalan udarac klupskim ambicijama zadao je odlazak Kenana Bajramovića u Tursku. Sve to natjeralo je čelnike kluba da ponovo razmisle o očekivanjima od ekipe i promijene ambicije. Tri iskusnija igrača su dobili raskide ugovora, a ekipa je popunjena mlađim košarkašima, mahoma onim čije vrijeme tek dolazi.
Najstariji igrač Sparsa je Nikola Gajić, a on je rođen 1990. godine. No, čak su i košarkaši rođeni 1999. i 2000. godine u planu za igranje, a neki od njih, poput Sanija Čampare, dio su ozbiljnih klupskih ambicija.
U deset utakmica s rivalima, objektivno jačim i iskusnijim od Sparsa, rezultati više neće predstavljati imperativ. Cilj će biti da se uigraju mlade nade domaće košarke, kako bi u budućnosti mogle zaigrati za seniorsku reprezentaciju i ostvariti kvalitetne inostrane transfere. Naravno, o transferima se odbija govoriti i uglavnom se priča ograničava na to da se igrači razvijaju za vlastite potrebe, ali jasno je da Spars ne može dugoročno zadržati kvalitetnog igrača.
U situaciji gdje osim Igokee ne postoji finansijski jak košarkaški projekt, Sparsi su se kao stabilna sredina trebali nametnuti u ulozi glavnog konkurenta Igokei. Široki Brijeg je samo sjena nekadašnjeg kluba, a Bosna nije ni sjena. Ostale ekipe nisu vrijedne spomena, uz izuzetak Kaknja, koji je s Josipom Pandžom na čelu napravio nevjerovatno kvalitetan i zdrav projekt. Međutim, treba vidjeti kako će se situacija za njih odvijati u budućnosti, s obzirom na to da im je ovo tek prva ozbiljnija sezona. Sparsi nisu uspjeli iskoristiti vakum koji se javio u našoj košarci i teško je očekivati da će, jednom kad se neki od snažnijih kolektiva oporavi, tek tako moći pretendirati na ozbiljnije pozicije u domaćem prvenstvu.
Ono što će Spars vjerovatno kvalitetno raditi i u budućnosti jeste odgajanje mladih i talentiranih košarkaša. Pionirska, kadetska i juniorska selekcija Sparsa prošle su godine veoma dominantno osvojile prvenstvo BiH u svojim kategorijama, a još nijedan od konkurenata Sparsa nije napravio ekipu koja može njihove omladince ozbiljnije izazvati.
Interesantno je bilo u praznoj Skenderiji gledati kako Sparsi iz sedmice u sedmicu pune sve rivale koji doputuju u Sarajevo, dok se javnost pita gdje su mladi i talentirani sportisti u ovoj zemlji. Interesantno će biti gledati Sanija Čamparu, Aleksu Stepanovića, Edina Atića ili Stefana Glogovca protiv Igokee. Hoće li mala dvorana u Skenderiji zjapiti poluprazna? Hoće li imati podršku publike koja godinama traži mlade košarkaše ili će se, kad jednog dana nedvojbeno naprave velike karijere i velike rezultate, sa svih strana javiti oni koji su u njih oduvijek vjerovali.
Uostalom, mladi Sparsi to najbolje znaju. Nisu Sani Čampara i Edin Atić ništa bolje odigrali na kadetskom, odnosno juniorskom Evropskom prvenstvu nego što su igrali prošle sezone u domaćem prvenstvu. A tad su gotovo stidljivo pozivali publiku da dođe na utakmice, i sami pomalo nesigurni je li ono što rade dovoljno kvalitetno. Bilo je, naravno, veoma kvalitetno, kako će nesumnjivo biti kvalitetno i ono što će odraditi do kraja ove sezone, ali bi ih još jednom mogao dočekati muk prazne Skenderije, koji će u nekima od njih pobuditi sumnju ima li ono što rade smisla. Ko zna, možda javnost jednom i shvati da je našim sportistima podrška mnogo potrebnija dok još nisu etablirani. Jednom kad se ostvare, oni će moći i bez nas, jednako kao i mi bez njih sad, dok još nisu previše poznati.
Novovrijeme.ba
