U društvu u kome su se vladajuće politike udružile sa mafijom (koju su same proizvele!), i koje su uništile državne institucije i suspendovale zakone, ništa nije tako primamljivo kao društvena pravda.
Kad god se približe izbori, probude se iz dubokog sna dobro plaćeni partijski majstori demagogije da ponude odgovor na pitanje kako na izborima sačuvati vlast. Ovaj put, znajući da je rezervoar nacionalnog i političkog gradivnog materijala prilično prazan, osiromašenom i gladnom glasačkom tijelu su ponudili mamac u vidu nacrta zakona o ispitivanju porijekla imovine.
U društvu u kome su se vladajuće politike udružile sa mafijom (koju su same proizvele!), i koje su uništile državne institucije i suspendovale zakone, ništa nije tako primamljivo kao društvena pravda. Zbog toga je ideja, na prvi pogled politički zavodljiva, ugurana u parlament, gdje će se do izbora prežvakavati kao velika briga vlasti za socijalnu pravdu i vladavinu zakona!
Ali, kako uvijek postoji neki đavo koji sreću kvari, mogla bi se ova zavodljivost tvorcima ideja obiti o glavu!? Kada država posegne za donošenjem zakona o porijeklu imovine, ona priznaje da je suočena sa ozbiljnim bezakonjem u kome ogromna imovina dojučerašnjih beskućnika i otpadnika bode oči i podstiče na pobunu protiv politike i vlasti. I, pošto imovina sumnjivog porijekla uglavnom i u pretežnoj mjeri potiče iz korupcije i organizovanog kriminala, vlast priznaje da je upravo ona izvorište kriminala i pokrovitelj nezakonitog sticanja imovine. Drugim riječima, vlast priznaje da je kriminalizovana i nesposobna da održava koliko-toliko zdravo društvo, zbog čega ne zaslužuje da vlada.
Na ovom nivou elementarnog razumijevanja pojma porijekla imovine običan čovjek suočava se sa zdravim razumom, koji ga dovodi do ključnog pitanja: kako će kriminalizovana vlast, koja nije znala (ili nije htjela) da primjenjuje zakone i kontroliše tokove novca i sticanja imovine velikih razmjera, biti u stanju da donese i primjenjuje zakon o porijeklu imovine? Da li će, s obzirom da je i sama učestvovala u sticanju imovinu na sumnjiv način, imati interes da takav zakon na objektivan način primjenjuje na sve svoje građane?
Naravno da neće! Otuda ostaje da razuman čovjek zaključi da cilj donošenja zakona o porijeklu imovine nije ni bio da se uspostavi narušeni zakonski poredak i uspostavi pravda nego da se perfidnom prevarom zavede biračko tijelo i zadrži vlast po svaku cijenu. Tako je jedna bezočna politička podvala ušla u skupštinsku proceduru i postala – kakvog li cinizma – mjera za „iskorjenjivanje korupcije i sive ekonomije”, te „uspostavljanje socijalne pravde“, kako to stoji u obraloženju nacrta zakona. Samo su aerodromi, referendumi i otcjepljenje bili gori oblici političke prevare u proteklih dvadesetak godina!
Mogla bi se ova političko-pravna lakrdija uporediti sa bespravnom gradnjom, koja je u našem društvu osnovni oblik privatne (a, bogami, sve više i državne) gradnje. Bespravno je postalo normalno, a s dozvolom i u skladu sa prostornim i urbanističkim planovima izuzetak za sirotinju koja se još upinje da nešto gradi. Kada država prećutno dozvoli bespravnu gradnju, onda je svaka priča o rušenju bespravno izgrađenih objekata besmislica. Sve što se u takvoj situaciji može učiniti jeste legalizacija nezakonitog. Tako stvari stoje i sa nezakonito stečenom imovinom. Kada se godinama tolerišu kršenje zakona, razne zloupotrebe, neplaćanje poreza, sumnjive javne nabavke i očigledna korupcija, priča o utvrđivanju porijekla imovine i ispravljanju nepravde može biti samo legalizacija kriminala i opšta amnestija prestupnika.
Naivno je vjerovati da država, čak i da to iskreno želi, ima institucionalne resurse da provede tolike procedure i da u samom pristupu može da pokaže pravičnost. Zbog toga će se, ako zakon bude usvojen i ako bude makar i minimum namjere da se primjenjuje, u šta sumnjam, stvari dodatno komplikovati. Posljedica će biti još više korupcije, još manje efikasnog rada i još više očigledne nepravde.
Ideja ispitivanja porijekla imovine, pretočena u nacrt zakona, suočava nas sa svojevrsnim pravnim paradoksom. Nezakonito stečena imovina gotovo uvijek potiče iz kriminogene aktivnosti (krivičnih djela), a krivični zakon izričito predviđa da se takva imovina mora oduzeti i da niko ne može zadržati imovinu stečenu krivičnim djelom. Ako stvari tako stoje, postavlja se pitanje kako je moguće da država (poreski organ) u upravnom postupku takvu imovinu legalizuje i oporezuje? Gdje je granica između kriminogene aktivnosti i nezakonitog sticanja koje nije krivično djelo? Ne pogoduje li ovakav zakon legalizaciji kriminala i amnestiranju prestupnika?
Ponuđena rješenja iz nacrta, koji je prošao prvu fazu parlamentarne rasprave, su gotovo dosljedno preuzeta iz Zakona o ispitivanju porijekla movine koji je u Srbiji usvojen početkom prošle godine. Vlast se, očigledno, bavi bratskom prepisivačkom praksom, računajući da će joj ta činjenice uvijek biti alibi ako stvari krenu naopako. Ne bude li se zakon primjenjivao u Srbiji, eto izgovora zašto se ne primjenjuje i u Republici Srpskoj!
Ispitivanje porijekla imovine nije novum naših tranzicionih politika. Bivša država je, ako je vjerovati pouzdanim svjedocima, sedamdesetih godina imala ozbiljnu namjeru da uspostavi društvenu pravdu usvajanjem doslovno istog zakona, koji je formalno bio na snazi sve do raspada SFRJ. Ni tada zakon nigdje nije bio u primjeni. Stvarnost mu je, očigledno, u startu oduzela snagu primjenjivog zakona zbog rješenja koja nisu bila realna i u praksi ostvariva.
Ista sudbina čeka i zakone o utvrđivanju porijekla imovine i posebnom porezu s obje strane Drine. Ponuđena rješenja su višestruko problematična. Prije svega, nije jasno na koji način će se donositi odluka čija imovina će biti provjeravana i kako osigurati da pristup bude pravičan? Zakonodavac predviđa da će se prethodni postupak za utvrđivanje porijekla imovine provoditi na osnovu procjene rizika koji pravi Poreska uprava po službenoj dužnosti, ili na osnovu prijave drugog organa, ili po inicijativi fizičkog ili pravnog lica. Nije poznato koliko bi takvih prijava moglo biti i ko će ih i kako obrađivati. Čini se da bi se zakon ovakav kakav je prije mogao pretvoriti u ozakonjen mehanizam proganjanja političkih protivnika i regrutovanje “preletača” i političkih “papaka”!?
Nije jasno ni na koji način će se vršiti utvrđivanje imovine u inostranstvu i off-shore zonama, a poznato je da je sumnjivo sticana imovina mahom van domašaja domaće vlasti. Takođe, nema objašnjenja zašto se ne koriste postojeći zakonski mehanizmi za kontrolu imovine i sankcionisanje prerstupnika koji krše poresko zakonodavstvo. Postojeći zakoni o poreskom postupku imaju odredbe koje omogućavaju unakrsnu provjeru imovine, ali se nikada nisu primjenjivale. Zašto? Odsustvo krivičnog progona korupcije i organizovanog kriminala je posebna priča. U Republici Srpskoj godinama nema istraga o ovim krivičnim djelima. Ako krivično pravosuđe, kao organizovan i finansijski uređen sistem, nije bilo u stanju da se nosi sa kriminalom koji je vezan za nezakonito pribavljanje imovinske koristi, kako se to može očekivati od poreskih organa koji, takođe, nisu bili u stanju da vrši kontrolu tokova novca i imovine?
Kako stvari stoje, za primjenu zakona biće neophodno propisati niz procedura koje će po pravilu biti glomazne, skupe i neefikasne, što će rezultirati dugotrajnim postupcima pred upravnim organima, a nakon toga pred redovnim sudovima u upravnim sporovima, tako da će u najboljem slučaju troškovi postupka nadmašiti vrijednost imovine koja će se oporezovati ili oduzeti, što će na kraju obesmisliti samu ideju i njene ciljeve.
Ako vladajuće politike žele da uvjere javnost u svoje iskrene namjere, zakon bi se prvo trebao primijeniti na nosioce javnih funkcija. Takav pristup nije moguće zakonom propisati, a ne bi bilo ni realno očekivati da taj posao pošteno obavi izvršna vlast koja je pod direktnom političkom kontrolom.
Dakle, zakonodavac u startu nije osigurao da zakon primjenjuje nezavisan organ u pravičnom postupku, što treba uzeti kao neprihvatljiv pristup, suprotan vladavini prava i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.
Zanimljivo je da opozicija nije osporila ponuđeni nacrt zakona o ispitivanju porijekla imovine, očigledno se nadajući da bi podrškom i učešćem u javnoj debati mogla politički profitirati. A bila je to dobra prilika da pokaže svoju snagu i sposobnost da se bavo najozbiljnijim društvenim problemima. Ta politička kratkovidost nas uvjerava da u opoziciji nema znanja i političke zrelosti koja je u stanju napraviti otklon od dosadne paušalne kritike vlasti prema strateškim pitanjima organizacije društva i mijenjaju političke prakse.
Ispitivanje porijekla imovine na način koji predviđa nacrt zakona neće riješiti problem korupcije ni uspostaviti socijalnu pravdu. Za to su potrebni dobri zakoni i snažne institucije koje primjenjuju zakone. Zbog toga treba odustati od jalovih demagoških projekata i okrenuti se izgradnji institucija i usavršavanju zakona. Bez snažnih institucija i dobrih zakona nema snažne i uređene države.
Političari bi morali da shvate da su konstantno rušili institucije i izbjegavali primjenu zakona. Oni su uzrok bezakonja u ovoj zemlji, iz koga su proizilaše sve nesreće ovog društva. Ispitivanje vlastite prakse i vlastite časti bilo bi mnogo korisnije od ispitivanja porijekla imovine!
Da zaključimo: koncept ispitivanja porijekla imovine je u stvari koncept za legalizaciju organizovanog državnog kriminala i amnestiju prestupnika. Umjesto da bude servis građana, država će u javnosti biti viđena kao servis mafije.
Ako političari to žele, neka im je sa srećom!
Buka
