-TopSLIDEKultura

Odozgo ili odozdo?

VESNA PEŠIĆ

Kada je Donald Tramp izabran za predsednika SAD, Frensis Fukujama je izjavio da jedino vredno što se sada može očekivati jeste provera koliko su čvrste američke institucije. Potvrdilo se da su prilično jake, jer Tramp nije mogao da ih uništi i pored pritisaka na sudove i još neke institucije, a zatim je izgubio drugi mandat iako je dobio 70 miliona glasova. Jedan drugi američki filozof, Timoti Snajder, u svojoj maloj knjižici „Tiranija – 20 pouka iz 20. veka“ koja je kod nas prevedena postavlja pitanje iz naslova ovog teksta. Novi autokratski populizmi postali su glavna tema, jer gotovo da nema evropske zemlje kojoj ne preti autokratski populizam. Pitanje je da li savremene populističke autokratije imaju šansu jer su podržane odozdo od samih građana, ili se uspostavljaju odozgo od izabranog (prikrivenog) autokrate koji postepeno uspostavlja autokratiju koristeći svoju moć za podrivanje institucija. To može biti uspešno ukoliko ljudi u tim institucijama ćute i ne ustanu u njihovu odbranu.

I u ovdašnjim raspravama se pojavila dilema da li Srbija ide od jedne do druge autokratije, sa malim pauzama (poslednja je bila posle 5. oktobra), pod pritiskom odozdo podrškom naroda i ćutanjem institucija, ili odozgo tiranskom vladavinom koju je nemoguće ili veoma teško promeniti. Neki istraživači smatraju da je aktuelna Vučićeva tiranija takve prirode i da je skoro nemoguće očekivati da će biti sklonjena unutrašnjim društvenim i političkim snagama. Da je to naš slučaj, dokazuje i posredovanje EU parlamentaraca kako bi se postigao sporazum između vlasti i opozicije o dovoljno demokratskim i slobodnim izborima. Uzgred budi rečeno, spoljni faktori, odnosno najjače države zapada podržavaju Vučića otkad se preporučio da će rešiti kosovsko pitanje i ta podrška traje već 9 godina, što je negativan faktor da se u Srbiji promeni situacija. Rusiju i Kinu da i ne pominjem, jer na njih se Vučić orijentiše spoljno-politički i ima njihovu podršku.

Druga grupa istraživača smatra da do našeg šetanja od jedne do druge autokratije dolazi pod uticajima odozdo, jer istraživanja konstantno pokazuju visok stepen autoritarnosti građana Srbije, koji su većinski skloni autoritarnom vođi koji treba da ih vodi i od koga se očekuju određene beneficije i „darovi“. Ova vlast zaista izlazi u susret takvim očekivanjima, bilo u pogledu zapošljavanja ljudi koji su se upisali u vladajuću SNS, bilo ćutanjem zaposlenih u strahu od gubitka posla. Tu je i redovno podmićivanje paketima sa namirnicama, populističkim rešavanjem pojedinačnih slučajeva kada Vučić uzme telefon i očas reši problem. Vršeći svoju propagandu gotovo dnevno obilaskom Srbije povodom otvaranja nove fabrike ili puta, on se prikazuje kao čovek koji na redovnim okupljanjima sa narodom demonstrira da može da reši pojedinačne ili grupne probleme, ali i da se pohvali da je Srbija postigla najbolje rezultate u ekonomiji, ne samo u regionu nego kao prvak Evrope. To ide do hvalisanja da su Srbija i njen narod zagazili u zlatno doba u kome nikada pre nisu bili. A i beneficije i darovi koje ova vlast deli – paketi, vitamini, novac, vaučeri za banje, opravke stambenih zgrada i slično – prilično znače, jer bar 30 odsto ljudi u Srbiji živi u tvrdom siromaštvu ili na njegovoj ivici. A i oni „srednjaci“ (plata oko 45.000) jedva sastavljaju kraj s krajem.

Ova teza o slabom društvu u kome narod od vlasti očekuje da nešto dobije, društvu koje nema dovoljno integriteta da brani svoje institucije, ima svoje uporište u stvarnosti. Međutim, to društvo nije slabo samo zbog sirotinjskog života velikog dela populacije, već i zbog ratova devedesetih i sankcija UN-a koje su uništile i onako slabu srpsku ekonomiju. „Naš čovek“ je preoblikovan agresivnim nacionalizmom i počinjenim ratnim zločinima čije negiranje lomi građanski moral i osnovne ljudske vrednosti. S dolaskom Vučića na vlast pojačan je učinak ere Slobodana Miloševića na sfere obrazovanja, znanja i morala, što dokazuju lažne diplome i doktorati i ogromna korupcija i kriminal. Faktor slabljenja društva za poslednjih 30 godina je i masovni odliv obrazovanih mladih ljudi u zapadne zemlje. Ovi moralni, kulturni, emigracioni i obrazovni lomovi teško su oslabili društvo i njegove elite, pa ono jeste postalo plodno tle za komotne nasrtaje autokratije i slabljenje institucija i gušenje demokratije.

Neke druge teorije koje kreću odozgo tvrde da sva nesreća u kojoj živimo ne dolazi zbog zapuštenog društva i klonulih elita, nego od specifičnosti Vučićeve autokratije. Njemu je najvažnija izgradnja partijske organizacije kao mašinerije koja kontroliše celokupan teren, ljude i medije, s ciljem da nigde i nikada ne sme da izgubi. Pritom on to čini kriminalizovanjem svojih trupa koje i regrutuje iz takvog miljea (na primer iz kriminalnih navijačkih grupa) koje posebno izazivaju strah kod građana za vreme izbora. Tu su kruženje džipova bez tablica, dolazak nepoznatih ljudi i batinaša u mesto održavanja izbora, zahtevi da se slikaju izborni listići kao potvrda o glasanju. Mahinacija ima mnogo. Da i ne pominjem šta se sve čini opoziciji, jer je to dobro poznato. Ambicija je stvaranje utiska o nepobedivosti i sam Vučić tvrdi da je njegova vlast specifična po svojoj nepobedivosti (videti o tome tekst „Samodržac“ Vladimira Veljkovića) i da samo on može da odluči da ode sa vlasti. Njega niko ne može da sruši, naročito ne omrznuta i nejaka opozicija.

U prevodu to znači da je njegov režim blizak strahovladi koja ne dozvoljava da se bilo gde nešto začne, održi i poraste što bi ga moglo koštati vlasti. Njegova partija je ključ za razumevanje njegove vlasti, jer mu ona omogućava gotovo totalnu kontrolu nad Srbijom – do poslednje mesne zajednice. To da se ne sme ispustiti nijedna mesna zajednica belodano pokazuju nedavni izbori za mesne zajednice u Novom Sadu. Desilo se da su u Limanu u tri mesne zajednice opozicioni građani pobedili SNS. Običaj je da kada građani uspeju da negde dobiju mesnu zajednicu sa svojim kandidatom, SNS poništi takve izbore. U Liman je bio poslat visoki partijski nivo, Vučićev brat i gradonačelnik Novog Sada Vučević, s ciljem da se zastraše građani, ali uzalud. Na strani Vučićevih pristalica je nastala prilična nelagoda, a među opoziciono nastrojenim građanima prava euforija. Deluje gotovo komično da takva uzbuđenja izazivaju izbori za mesne zajednice.

Tehnika vladanja u kojoj vođa ne sme da izgubi ne počiva samo na partijskim kadrovima, već je njegova organizacija moćna i zbog inkorporiranih kriminalaca i endemske korupcije. Sve to zajedno stvara utisak da je Vučić nepobediv. Zastrašivanja građana i sijaset afera, od Savamale do Jovanjice, ne može da vrši partijsko članstvo, pa ni rukovodstvo, već samo kriminalne organizacije koje su bliske Vučiću i koje za uzvrat dobijaju unosne poslove. Tu su i esenesovski biznismeni koji preko noći postaju bogataši. Mnogi od njih su kadrovi sa Kosova čiji severni deo je kriminalizovan i pod strogom kontrolom, a ko se otima može završiti kao Oliver Ivanović. Zato je važno da tužilac bude Zagorka Dolovac, šef policije Vulin, a šef državne bezbednosti Gašić. Belivuk, Mutavi i navijačke bande su bili njegovi ljudi iz srca kriminala, a takvi su i njegovi biznismeni.

Vratimo se na dilemu da li se autokratija gradi odozgo ili odozdo i na pitanje šta može da se uradi i odakle da se počne sa rušenjem kriminalizovane autokratije. Da bismo na to odgovorili vraćamo se na već pomenutog Timotija Snajdera koji je tu zagonetku rešio na sledeći način. On kaže da može da se desi u savremenom društvu da na vlast demokratskim putem dođe pritajeni diktator. On ne pokazuje odmah svoje pravo lice i karakter, nego autokratsku karijeru započinje tako što pušta „probni balon“, odnosno pokušava da probuši neku važnu instituciju. Ako nema reakcije iz same institucije ili šireg društva, uništavanje institucije mu je prošlo. To mu pomaže da krene dalje da ruši sledeću instituciju. Ako i sledeća akcija rušenja institucije prođe bez reakcije društva i samih institucija, otvaraju se vrata „ubijanju“ institucija kroz koje on prolazi kao kroz sir, bez otpora. Šta će se desiti, dakle, zavisi od interakcije društva, institucija i vlasti koja teži ka autokratiji. Ako sve prođe lako, bez otpora, onda možemo da govorimo o slabom društvu i slabim institucijama, što bi bio slučaj Srbije. Ona nije položila nijedan takav ispit i zato se u njoj smenjuju autokratije.

Umesto zaključka

Ali tu nije kraj, jer su i te autokratije propadale, a sve su bile različite. Postavlja se pitanje šta raditi sa Vučićevom kriminalnom i koruptivnom autokratijom koja je preuzela društvo i sve ključne institucije, kao što su bezbednosne službe, policija, tužilaštvo i sudovi. S obzirom da Vučićeva vlast kontroliše sve izbore, pa čak i one u mesnim zajednicama koje pripadaju građanima a ne političkim partijama, mora da se krene odatle i već se krenulo, ali nedovoljno. Zašto je napravljen taj propust nije jasno; verovatno je u pitanju pogrešno uverenje da će se ova autokratija već nekako stropoštati sama od sebe. Kriminalne afere koje je opozicija raskrinkala nisu dospele u tužilaštvo (Savamala i Krušik su najozbiljnije od njih). Jedini izlaz je da na predstojećim izborima Vučić nešto izgubi i da se pokaže da je ranjiv. Opozicija mora napraviti strategiju uznemirenja (umesto što se neprekidno proziva da piše programe) koja treba da vodi tome da Vučić zadobije neki udarac. Mora se pokazati da on nije nepobediv, a to se pokazuje tako što mu se negde mora naneti poraz. Najbolje bi bilo da se to dogodi u Beogradu. Nanošenje gubitka autokrati je osnovno strateško opredeljenje, jer čim zadobije udarac on postaje uzdrman, a narod počinje da sumnja u njegovu apsolutnu moć.

Iako istraživanja Demostata upozoravaju da afere koje je otkrila opozicija ne nanose štetu autokratskoj vlasti, čak Vučiću dižu rejting, nikako ne bi trebalo dozvoliti da se oko vođe napravi omotač nevinosti, kao što je nekada vladalo uverenje da Tito ne zna šta čine njegovi kadrovi, te da oni zapravo rade iza njegovih leđa i protiv njegove volje. To je metod kojim se neprikosnoveni vladar štiti od odgovornosti, a krivica se prebacuje na niže ešalone. Vučić to zna i reagovao je hapšenjem Jovičića, predsednika opštine Palilula. Ali ako mu se nanese izborni poraz, bilo gde, obični građanin će uvideti da vođa gubi moć i okrenuće mu leđa. Autokrata traje samo dotle dok nikad i nigde nije poražen, a tek se posle neočekivanog poraza rađa sumnja među sledbenicima i počinje da se širi. To je tačka preokreta. Ako bi udarac krenuo od Beograda, to bi bio pun pogodak.

Peščanik.net,

Naslovna Foto: Predrag Trokicić

***

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close