Christian Griepenkerl, Krađa vatre, iz ciklusa o mitu o Prometeju, 1878.
Ivan Šarčević, uz desetu godišnjicu portala prometej.ba
Negdje u isto vrijeme s osnutkom portala prometej, dakle prije deset godina (2011.), u travanjskom broju franjevačke revije Svjetlo riječi, objavio je fra Marko Ćorić, profesor klasičnih jezika na visočkoj Gimnaziji, vrijedan članak: Prometej – ljudima prijatelj. Ćorić zamjećuje da su od svih religijskih i mitoloških likova Prometej i njegova poruka živjeli u komunizmu, dok danas – pita se profesor – za što još imamo vatre, oduševljenja, pa ako smo i izišli iz jednostranačja, «jesmo li protjerali jednoumlje iz vlastite glave?»
Dok čestitamo decenijsku obljetnicu uredniku i suradnicima portala prometej.ba, vrijedi podsjetiti na mitskog Prometeja čijim se imenom ovaj komunikacijski forum prozvao. I za to je profesor Ćorić vrlo informativan i precizan. Prema grčkoj mitologiji Prometej je bio jedan od sinova titana Japeta i božice Temide. Prometejevo ime znači vidjeti unaprijed. On je «onaj koji unaprijed uviđa, koji predviđa pa ga događaji ne zatiču nespremna kao njegova brata Epimeteja koji je njegova suprotnost, koji reagira kasno, koji je pametan nakon događaja i koji je, usprkos Prometejevu upozorenju, prihvatio Pandoru (= Svime obdarenu) i kutiju u kojoj su bila zatvorena sva zla i nevolje, a koju će ona otvoriti i osloboditi sva zla, a unutra će ostati samo nada. – A čovjek bez nade u borbi s bilo kojom nedaćom bez ikakva je izgleda na uspjeh.»
Mladi ljudi, studenti teologije i jedan od njih matematike (Jozo Šarčević, Marijan Oršolić, Ivan Tučić, Franjo Šarčević i Ivan Perić), koji su tada pokrenuli ovaj portal vodili su se prometejskim nemirom i nadom u bolje društvo od onoga što su im stariji epimetejski ostavljali. Imali su i prometejsku ljubav, točnije kazano povjerenje u ljude te su svojim i tekstovima suradnika željeli učiniti sebi i čitateljima život slobodnijim, istinitijim, boljim. Poput Prometeja pomagali su i zeusima i «bogovima», razočaravali se u «moralno neupitne» a i međusobno; bili su hvaljeni i sramoćeni, prikivani i izrugivani. Ipak, u glavnom kursu ostali su postojani i istinoljubivi. Prvih deset godina potvrdile su smislenost njihova početnoga kritičkog i prosvjetiteljskog djelovanja u našem zbrkanom komunikacijskom prostoru. Naravno, nekada su to činili uspješnije, nekada manje uspješno, ali nikada ispod razine moralnosti i intelektualnoga poštenja.
Prometej je nastojao biti «prijatelj ljudima», ne stvarati neprijatelje poput politike, nego tražiti istinu koja oslobađa od duhovnoga ropstva i duhovnoga nasilja kojima obiluju naši mediji i koji uništavaju samopoštovanje čitateljima, zavode strah pred moćnicima i čitatelje drže u stanju intelektualne nezrelosti i fundamentalističke religioznosti. Posebno je važno da prometej nije izmicao od kritičkoga osvrta na neke važne sastavnice našega društva: od kritike devijacija nacionalnog, građanskog, religijskog. Uz to, na portalu se njegovala esejistika, pratili su se najvažniji događaji iz kulture, sve do zanimljivih članaka o našim manjinama, priloga iz književnosti ili iz matematike.
Nije prometej uvijek uspijevao ne upasti u prometejizam bez nade, u jednu vrstu reduciranog sizifovskoga posla kao zadnje obrane vlastitog dostojanstva; nije uvijek uspijevao ne otkliznuti u epimetejstvo, u naknadnu pamet, ni u neke analize koje bi samo zauzimale prostor i ništa više, ali nije obolio od uredničke narcisoidnosti ili suradničke samoprodukcije kojima je označena i kojima se vodi većina naših medija, novinara i intelektualaca. Prometej je jedan od najodgovornijih naših medija, jer na njemu ne pišu oni koji nemaju što pisati ni oni koji nemaju gdje objavljivati.
Gdje ustvari smjestiti prometej u našem medijskom prostoru?
Prometej potvrđuje da je čovjek stvoren od riječi, da su ljudski odnosi eminentno odnosi riječi; da ima smisla govoriti, pisati, i kada djeluje uzaludno, čak opasno, i kada je to prilično usamljen glas u bukom zasićenom prostoru, u kojem su neobrazovani i moralni anonimci nadvikali i nametnuli se za kriterij a moralni su odstranjeni. Jasno, ne može se ni ovaj portal podičiti da «nikada nije šutio», jer je to nemoguće. Ipak nije šutio poput većine, onda kada je vladala «besramna agresivnost», ali bi se ušutio da dodatno ne «probija bok» već umrlome. Prometej se uklanjao od masovnih iživljavanja, od pandorine kutije zala i kolektivnoga širenja netrpeljivosti, od zavodljivog svrstavanja u red povlaštenih i plaćenih populista. Nije mjera vrijednosti nekoga medija u količini publike, pouka je to od Pilatova dvora, Goebbelsove tehnike sluđivanja naroda do Miloševićeva Gazimestana. Naravno, nije mjera validnosti nekoga medija ni u ušminkanosti sličnoj grobovima, sadržajnoj truleži i izvještačenoj vanjštini. Glavnina prometejevih tekstova zahtijevaju tišinu i otvorenost, sabranost i slušanje, što u mnogim čitačima naše pozerske kulture i komunikacijske brzine i rastresenosti izaziva apriorno odbacivanje.
Prometej je ostao svoj u vremenu u kojem su se javni mediji, njihovi urednici i suradnici izručili vlasti, i kada to od njih nije traženo, kada su postali organi političkih stranaka ili primitivizirajuća verzija religijskih listova, a urednici dio vladajućih struktura, ljudi koji nesamokritično, neobrazovano i manihejski, određuju i politiku i javno mišljenje. Nije nimalo lagano u vremenu «medijskoga fanatizma uništavanja drugih» (Papa Franjo) graditi zajedništvo, prijateljstvo i bratstvo među različitima. I baš je to njegovao a i danas traži prometej svojim napisima i sa svojim različitim suradnicima. Uspio je broditi između gluhoće i mahnitosti, koje se slijevaju u glavnu osobinu većine novinara, intelektualaca: gluhoće za stvarne nevolje bližnjih i za zajedničko dobro te mahnitosti, bjesnila na sam spomen neistomišljenika, dalje od verbalnoga nasilja: bezočne laži i klevete o onima koje se ne podnosi.
Najveće umijeće je u novinarskom (i uopće javnom) poslu odmjeriti kairos, priliku, znati kada progovoriti a kada šutjeti, te koje riječi izabrati ako se govori, piše. Odgovornost za šutnju i odgovornost za riječ, označava zrela i odgovorna čovjeka. Sama šutnja i sami govor, da parafraziramo Heideggera, još ne znače da onaj tko šuti zna šutjeti niti da onaj tko govori zna govoriti. Najgora vrsta su ipak oni «govornici» koji su zašutjeli i prokockali priliku govora kada su bili dužni govoriti, kao i oni koji proizvode verbalno nasilje nad svojim bivšim riječima ili nad drugima umjesto da biraju riječi ili zašute. Ispit iz kairosa iznimno je težak za svakoga tko želi živjeti slobodno i odgovorno!
Uz nekolicinu prijatelja i privatnih stranica, prometej mi je bio agora za mišljenje i raspravu, ali i zavjetrina od napada od strane mojih, «hrvatskih» i «katoličkih» novinara, onih mahnito uplašenih zato što sam udbaš, necrkven, muslimanski plaćenik, izdajnik i naroda i Crkve, ili ništa manje, s drugog pola medijskog dualizma, da sam intelektualni strašljivac, hrvatski nacionalist, desni klerikalac…
Uz zahvalu i čestitke za prvih deset godina želim Franji, uredniku portala i svim suradnicima prometeja da budu u stalnom nemiru za vlastitu poziciju: za poziciju čovjekoljubiva nepripadanja ni jednoj strani našeg medijskog dualizma.
Završio bih riječima profesora Ćorića iz njegova spomenutog članka o Prometeju: «Mislim da nije nikakva heretična misao ako kažemo da nas Prometejev lik mutatis mutandis (= uz potrebne preinake) upadno podsjeća na Krista: i jedan i drugi stradavaju zbog svoga čovjekoljublja; i jednoga i drugoga je sličan svršetak: onaj je prikovan na stijenu, ovaj je raspet na drvo križa. Istina, Krist nije samo reformator društva, ni borac za ljudska prava i političku slobodu, odnosno sve je to u jednom drugom i drugačijem smislu.» Upravo u tome, u toj sličnosti i razlici između Prometeja i Krista pronalazim i svoje slaganje i razlikovanje od portala prometej u ovom našem komunikacijskom polisu, što me i potiče na čestitke i podršku prometeju za uspješan daljnji rad.
Fra Ivan Šarčević
