Ostali sportoviSport

Olimpijac BiH: Zašto su vrhunski sportisti građani drugog reda?!

Inspirisan Temom dana: Republika Srpska na Olimpijskim igrama, emitovanom u Centralnim vijestima 27. jula 2016. godine, dvadesetčetverogodišnji vrhunski sportista i olimpijac napisao je pismo u vezi sa stanjem u sportu u Republici Srpskoj i uputio konkretan prijedlog za rješavanje aktuelnih problema.

Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

“Sramota i apsurdi sporta u BIH!

Prije nego što bilo šta kažem povodom svog obraćanja, želim da se predstavim u par rečenica. Ja sam Mladen Plakalović, imam 24 godine, reprezentativac Bosne i Hercegovine u biatlonu i skijaškom trcanju od 2007. godine. Ono čime bih se pohvalio je moje učešće na proteklim dvjema Zimskim Olimpijadama, u Vankuveru 2010 i u Sočiju 2014.

Na dobrom sam putu da učestvujem i na trećim u nizu, jer već sam ostvario olimpijsku A normu, ispod 100 FIS bodova, tačnije, trenutno sam u smučarskom trčanju (cross country) na 72 FIS boda (FIS bodovi su bolji što su niži). Pobjednik sam brojnih takmičenja, kako na domaćim terenima, tako i na međunarodnim.

Protekla sezona bila je moja najbolja u dosadašnjoj karijeri i ujedno u istoriji ovog sporta u Bosni i Hercegovini, ostvario sam rezultat od 65 bodova u smučarskom trčanju. U biatlonu sam napravio rezultat od 133,13 IBU bodova, što je takođe najbolji muški rezultat Bosne i Hercegovine i A olimpijska norma.

Svoju najbolju sezonu, na kraju sam krunisao srebrnim odličjem u ukupnom plasmanu Balkan kupa, u izrazito teškoj konkurenciji. Poslije ovako uspješne sezone, uslijedo je odmor od petnaest dana i krenuo sam sa pripremama za narednu, u kojoj želim da postignem još bolje rezultate.

Međutim, volja nije jedino od čega se postaje uspješan sportista, a jedino toga mi ne manjka, svega drugog nema. Većina ljudi nije ni upoznata sa našim sportom, treniram svakog dana i do petčasova, pretrčavajući i 20 kilometara za jedan trening, kada treniram na ski rolerimai skijama kilometraža se penje i do 50 kilometara. Sedmično prelazim izmedju 250 i 350 kilometara, a ni jedan mjesec ispod 1000 kilometara. Uz ostale aktivnosti (odlazak i povratak sa treninga, analize, priprema opreme, relaksacija, oporavak, komnikacija sa trenerom i sl.) moja dnevna posvećenost treniranju prelazi osam časova. Znači više od jednodnevnog radnog vremena.

Proteklih nekoliko dana čitao sam i slušao o udarnoj sportskoj temi, Olimpijskim Igrama u Brazilskom Rio de Ženeiru, te naravno o sportistima koji će predstavljati našu državu na istim, koja izgleda ima sluha za sve, samo je na sportiste i mlade ljude gluva. Nisam mogao da ostanem nijem na sve vijesti u vezi sa ovom temom.

Moram još jednom da naglasim da sam ja dva puta učestvovao na Olimpijskim Igrama, kao takav samo sam za jednu godinu dobio stipendiju za potencijalne olimpijske kandidate od Ministarstva porodice, omladine i sporta. Da pojasnim nelogičnost.

Ministarstvo POSa dodjeljuje svake godine po deset ovakvih stipendija, a Republika Srpska u jednom olimpijskom ciklusu ima najviše šest olimpijaca, od kojih sam ja dvostruki evidentni olimpijac, a samo sam jedne godine dobio ovu stipendiju. Ostale moje kolege olimpijci (njih pet) gotovo redovno dobijaju ove stipenije. Dosada su ih dobili 5-8, a ja samo jednu. Još veća nelogičnost, da ovu tzv. olimpijsku stipendiju gotovo redovno dobijaju neki sportisti koji nikada nisu bili na Olimpijadi, a i sportskim laicima je jasno da nikada neće ni biti, niti su kada imali šanse da budu na Olimpijadi.

Sada takođe nemam ni najmanje pomoći od nadležnih institucija sporta. Već do sad smo trebali naučiti da se u sport ne ulazi preko političkih i drugih veza, te da se i sportske stipendije ne dijele na takav način. Naša cijelokupna Republika Srpska ne broji niti deset olimpijaca, a kad izadje konačni spisak od deset „dobitnika“, ja se ne nađem na istom. Hoću da kažem da se i u sportu stipendije dijele preko rodbinskih i političkih ili već ne znam kakvih veza, što je, priznaćete, razočaravajuće!? Ne podcjenjujući ničiji rad i trud moram da kažem da se na spisku sportista koje potpomaže Ministarstvo porodice, omladine i sporta a čiji konkurs glasi “Konkurs za raspodjelu sredstava od igara na sreću” uvijek nađem među posljednjima i sa manjom novčanom sumom u odnosu na druge ili se uopšte ne nađem. Idući ovim pravcem gubimo sportiste i sportske radnike kojima je opstanak u sportu zavisan od ovih stipendija i donacija. Zbog maćehinskog odnosa vlasti prema sportu, kod nas sport i sportisti ostaju na rekreativnom nivou, jer bez finansijskih sredstava nema ni rezultata.

Iz ovoga mog obraćanja može se zaključiti da nam mnogo toga nedostaje, osim volje, koja nas još uvijek održava u ovome, mada ni sami ne znamo do kada će to trajati, odnosno da kada ćemo izdržati, tj. valja živjeti. Jedino što sada ostaje, da se zapitamo koliko je u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine još moglo biti uspješnih, mladih sportista, koliko ih je probuđeno iz nedosanjanih sportskih snova!? Ili se možda i mojoj generaciji kao i mnogim uništenim sportistima ove države smiješi tacnau obliznjem kafiću ili drvo na pilani!?

Djeluje nestvarno, ali to je zapravo naša država, naša realnost, istinita i poprilično surova!

Da ne budem potpuno negativan, ipak sam ja sportista. Pozdravljam, konačno jedan dobar potez Ministarstva porodice omladine i sporta, a to je dodjela po deset hiljada KM učesnicima OI u Riu. Kolegama olimpijcima da poželim sretan put, a uspjeh su već ostvarili samom kvalifikacijom na OI, na čemu im iskreno čestitam. Nadam se će Ministarstvo ovakvu praksu zadržati za svaku Olimpijadu. Samo da podsjetim, naši olimpijci iz Vankuvera su čini mi se dobili od Ministarstva po 200 KM, a iz Sočija po 0 KM.

Na kraju da nešto konkretno predložim, a ne samo da kritikujem i hvalim.

Predlažem rješenje statusa vrhunskih sportista u BiH ili makar samo u Republici Srpskoj. Prije toga hoću da kažem da su vrhunski sportisti kod nas građani drugog reda. Zašto?

Vrhunski sportisti ne mogu biti zaposleni (već sam opisao da je posvećenost treniranju 8 časova dnevno). Znači nemaju stalni izvor prihoda, pa kao takvi nemaju pravo na kredit, da bi sebi mogli rješavati stambeno pitanje, eventualnu kupovinu automobila, a da ne govorimo da bi formiranje porodice bilo krajnje neodgovorno iako se radi o ličnostima od 20-30, pa i četrdeset godina. Osloniti se na sigurnost na osnovu eventualnih stipandija ili dotacija, kao rješenje za egzistenciju, bilo bi krajnje je suludo i neodgovorno.

Znači, zreli i uspješni ljudi jedinu sigurnu egzistenciju mogu vidjeti u roditeljskom domu, očev krov nad glavom, a majčinu kašiku. Ono što je još poraznije, što to upravo tako djeluje na mlade i perspektivne sportiste. Kada mladi sportista vidi kako preživljavamo mi uspješni sportisti, olimpijci, on gubi svaki motiv za dalji ostanak u sportu.

Ne postoji nešto čime njega i njegovu porodicu možete ubjediti da se bavi sportom, kad izađe iz dječijih kategorija, odnosno kad sport prestane biti puka zabava. Ovo je realnost osoba koji na najbolji i najčestitiji mogući način predstavljaju državu.

Prijedlog:

Nadam se da ćemo se svi složiti da u Republici Srpskoj nema više od deset vrhunskih sportista u toku jedne decenije. Pod vrhunskim sportistom u pojedinačnim sportovima podrazumjevam, sportiste koji ispunjavaju A olimpijsku normu u kontinuitetu makar dvije takmičarske sezone. Nadam se da to nije sporno, a ne sumnjamo valjda da su svjetski stručnjaci pogriješili kada su određivali norme u pojedinim sportovima.

Ništa ne izmišljam ni filozofiram, samo predlažem da se status vrhunskih sportista riješi na način kako je to riješila većina država na svijetu, na istoku i na zapadu, na jugu i sjeveru, razvijene, manje razvijene i nerazvijene.

Isto su riješile Rusija i Francuska, isto Norveška i Italija ili Rumunija i Moldavija, isto Njemačka i Makedonija, a to je da vrhunske sportiste zaposle u neku bužetsku firmu ili instituciju, javno preduzeće i sl.

Uglavnom je to policija ili vojska, eventualno carina i sl. Dok sportista ostvaruje rezultate propisane kriterijima, ne ide na posao, samo trenira i takmiči se, a prima platu, ide mu penzijsko, zdravstveno osiguranje i ostalo, sve kao i redovno zaposlenim.

Kad rezultati više ne budu na propisanom nivou, odnosno kad izgubi status vrhunskog sportiste, ide na posao kao i ostali radnici zaposleni u toj firmi. Ovakav način rješavanja statusa vrhunskih sportista, riješio bi najveći problem našeg sporta, a to je egzistencija vrhunskih sportista. Ukupni republički ili državni bužet ne bi bio ugrožen za 5-10 ovakvih slučajeva, a efekti bi bili izvanredni.

Mladen Plakalović”

Izvor ATV

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close