Zelena čoja Montenegra
„Fenomenalni roman Mome Kapora, napisan nakon razočarenja zbog neuspjelog scenarija za film o turskom oficiru, zarobljenom na Cetinjskom dvoru.
Oduševljenje koje su Momo Kapor i Zuko Džumhur osetili pišući navedeni scenario, jako je brzo nestalo, kada su nakon završetka posla videli da se odustalo od snimanja filma. Ipak, Momo nije mogao prepustiti zaboravu posao koji mu je doneo toliko užitka i toliko bola. Počeo je da piše knjigu, u kojoj, pored slučaja zarobljenog oficira, odaje slavu svom saradniku, Zuku, Šejtan efendiji.
Kada sam Zelenu čoju Montenegra preporučio svom prijatelju, koji je, istina, posvećeniji čitalac od mene, rekao mi je samo. “Ne čitam te ratničke knjige.” Ne znam odakle mu utisak da je u pitanju ratnička knjiga, možda na osnovu pogrešno shvaćenih informacija iz medija, ali to i nije bitno. Naravno, opis bitkeizmeđu turske i crngorske vojske bio je odličan i mogu reći da sam samo u Vremenskoj Odiseji Artura Klarka mogao čitati bolji (bitka za Vavilon, između vojske Aleksandra Makedonskog – potpomognute sa nekoliko engleskih pušaka iz 19. veka, kao i sa nekoliko komada automatskog oružja iz 21. veka – protiv džingis Kana – kojeg u čadoru nadomak Vavilona ubija ruski kosmonaut Kolja. Iz kašikare, kako bi se u šali reklo). Ali to je samo jedan manji deo knjige. Pitao sam svog prijatelja gde je pročitao najbolje opis kockanja. I, kao što sam i očekivao, spomenuo je Kockara Fjodora Dostojevskog, knjigu koja na mene lično nije ostavila skoro nikakav utisak. Rekao sam mu da se u Zelenoj čoji Montenegra odigrava kockarska partija u odnosu na koju spomenuti roman Dostojevskog postaje krajnje bled. Na kraju je ipak uzeo knjigu. Ja sam je pročitao za tri dana. On, za tri sata.“
Prijemni ispit
Bio sam oduševljen kada sam svoje ime vidio na spisku primljenih studenata – na staklenim ulaznim vratima Filozofskog fakulteta. Nekoliko dana ranije smo sjedili u holu fakulteta, bilo je tu dvadesetak studenata, koji su čekali da ih profesori prozovu na usmeni dio prijemnog ispita. Nama je sve to bilo novo, i nismo se navikli da nam se profesori obraćaju sa Vi, i da nas nazivaju svojim kolegama. Još samo par mjeseci ranije smo kao neko roblje morali ustajati sa stolica kada bi u učionicu ušao direktor škole, ili neko tako važan kao što je za nas bio direktor. Već smo mogli i pušiti da se ne krijemo, i čitav pod ispred kabineta profesora – u holu Filozofskog fakulteta je bio prepun ugašenih opušaka. U to vrijeme se još moglo pušiti na fakultetu – i to je bilo vrijeme dok je taj Filozofski fakultet još uvijek imao underground prizvuk, i nešto od tog subkulturnog šarma, koji je tako privlačio mlade i buntove ljude, buduće studente. Moram priznati da sam se dobro spremao za prijemni ispit, i da sam pročitao sve drame od Eshila, i čak zapamtio njegove stihove, da je ovo vrijeme kad se mudru vrijedi mudrim ne činiti, i to sam planirao upotrijebiti na ispitu. Na kraju je i moje ime bilo prozvano iz kabineta profesora, i ja sam ušao u prozračnu kancelariju, u kojoj su sjedila tri profesora. Postavili su mi par pitanja, i ja sam nekako nevješto pružio prvom profesoru, koji mi je bio najbliži, spisak sa pročitanim knjigama, jer sam mislio da će mi ići u prilog ukoliko budu imali uvida u moje dosadašnje čitalačko iskustvo. Pored ostalog, tu je bio izdvojen i uvod za knjigu „Zelena čoja Montenegra“. Sa ovim kratkim osvrtom na knjigu sam počeo ovaj tekst, a htio sam njime objasniti kako izgleda kad jedan amater piše predgovor za knjigu. Najprije me je profesor Muhamed Dželilović – kasnije sam saznao da se tako zove – pitao nešto o piscu Jamesu Joycu. A ja tek što sam pročitao njegov roman „Portret umjetnika u mladosti“. Pričao sam mu o sadržaju tog romana, i na kraju primijetio da je glavni junak otišao u izgnanstvo kako bi u kovačnici svoje duše iskovao svijest o svome narodu. To se profesoru Dželiloviću veoma dopalo, pa je samo sa odobravanjem klimnuo glavom. Potom me je profesorica Nirman Moranjak-Bamburać – kasnije sam saznao da se tako zove – pitala nešto o Borgesu, ali ja sam samo čitao njegovu knjigu „Osobna biblioteka“, eseje o njemu dragim književnim djelima, a naglasio sam da sam u knjigama Danila Kiša čitao mnogo o Borgesu – tako da nisam mogao o njemu govoriti iz prve ruke. Onda me je ona pitala nešto o Gogoljevoj pripovijeci „Šinjel“. Potom sam ja govorio o tom malom čovjeku kojem je u zimskoj noći otet kaput – i mislim da sam ostavio dobar utisak, osim što je bilo više prepričavanja radnje pripovijetke nego sama analiza. Tada je u kabinet ušao profesor Marko Vešović, kojega sam odmah prepoznao kao uglednog pjesnika, kojeg sam često viđao na televiziji. To je bio onaj isti Marko Vešović koji je odbio primiti šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Jednom se moralo i tako nešto desiti. On bi kakav je odbio i Nobela, ali u tom slučaju ne bi bio prvi. Bilo je i takvih koji su mrštili na vijest da su dobili Nobelovu nagradu. Žan Pol Sartr je vratio Nobelovu nagradu koja mu je dodjeljena 1964. godine.
Toliko o mom prijemu na fakultet. Veliko je pitanje hoće li u bliskoj budućnosti uopće biti ovako organiziranih prijemnih ispita i da li će ikako biti školskih klupa i ovako organizirane nastave. Internet je unio revoluciju u sve sfere naših života i predstoji nam velika reforma obrazovnog sustava. Ova „onlajn“ nastava u vrijeme Korone je možda uvertira u to jedno novo vrijeme, koje će sigurno doći, kada roditelji više neće imati potrebu da šalju djecu u školske klupe. Kako god da bude, nama će prijemni ispit na fakultet uvijek buditi lijepa, nostalgična sjećanja na studendske dane u Sarajevu.
Autor: Marko Raguž
Sarajevo, 22. O4. 2020. god.
Momo Kapor i Zuko Džumhur kao Šejtan efendija
