Pravila igre i (neo)ustaška država
Počnimo od (neo)ustaške države. Takva je realna Hrvatska, doduše ne i tako proklamirana, jer bi to bilo previše po hrabrost nostalgičara takozvane Nezavisne Države Hrvatske. Karakter vlasti nije se promijenio pandemijom, što su mediji fascinirani korona virusom i podilazeći strahu građana po vlastite živote, ne baš slučajno smetnuli s uma, izvještavajući uglavnom o posljedicama krize. I na virusu se može zaslužiti, ne samo prodavači maski po lihvarskim cijenama. Mnogo puta sam obrazlagao što slijedi, a ovaj put me sili na to „domar“ moje zgrade, koji u ime stanara komunicira između njih i firme izabrane za njeno održavanje („Euroland“). Radi se o energetskoj obnovi građevine sa 12 stanara od kojih sam jedan i ja, mada je vlasnik stana u kojem živim moj stariji sin. O načelu odlučivanja glede energetske obnove, koje s demokracijom ima toliko veze koliko i žena mog domara sa mnom, već sam pisao (da se ne kaže kako se time bavim tek otkad je moja koža u pitanju), pa samo da ponovim sukus svojih primjedbi sažetih u jednu rečenicu. Radi se o tome da zakon propisuje kako natpolovična većina stanara može prisiliti ostale koji nemaju sredstva za ulaganje u takvu investiciju, kako to naprosto moraju učiniti! Znači da 7 potkoženih stanara rečene zgrade može – pod različitim izlikama – prisliti preostalu petoricu da bude solidarna s njihovim zahtjevima, umjesto da oni iskažu solidarnost sa sirotinjom. To je do daljnjega utkano u genom trenutnog evolucijskog stanja ljudske vrste. Više o tome možete pročitati na označenom linku. Pred oko dva mjeseca, spomenuta firma provela je anketu prema kojoj se stanari moraju izjasniti žele li ući u projekt energetske obnove. Od tada – mada su im rezultati znani već više od mjesec i pol – na oglasnoj ploči zgrade ni riječi o rezultatima izjašnjavanja. Niti od strane provoditelja ankete, ni od domara zgrade.
Sretoh tako na hodniku predstavnika stanara, te ga upitah o rezultatima ankete, našto on meni odgovara da se 80% stanara odlučilo za energetsku obnovu. Velim mu neka izvjesi na oglasnu ploču tko se izjasnio za a tko protiv (jer 80% od 12 stanara je 9.6 stanara; vjerojatno onaj ostatak do desetke netko skriva u svom zamrzivaču, što policija još nije otkrila!), a on mi odvraća da ne može, jer ja nemam pravo znati kako je on glasao. Zamislite tu pokvarenost; on smije znati kako sam ja glasao (anketa je išla preko njega), a taji od mene vlastiti glas! Dobro, kažem mu, u ovoj državi je sve tajna pa valjda i kako ste vi glasali, no ne znam čega se bojite da ja to doznam? Onda bar objavite brojčano, koliko se odlučilo za energetsku obnovu a koliko protiv nje. Vi ne razumijete stvari, odvraća on, takva su „pravila igre“! Ne, rekoh ja, vi ne razumijete, nije demokratski da ja ne znam rezultate glasanja – posebno kad se svi zaklinju u transparentnost više no u „dragog boga“ – a sem toga, pravila igre nisu pravedna. Nepravedno je da potkožena većina prisiljava manjinu na izdatak koji ona ne može podnijeti! Kako nije demokratski, odvraća on, pa imali ste demokratsko pravo izjasniti se, zar ne? Onda vi ne shvaćate suštinu demokracije, jer se ona ne sastoji u tome da se ja izjasnim, već u tome da većina ne prisiljava manjinu na ponašanje prema svom ćefu (podsjeća li vas to na odnos hrvatskih vlasti prema svojim Srbima, ili heteroseksualaca prema LGBT populaciji, primjerice?). Što ako ja, to jest moj nezaposleni sin, ne može platiti učešće u energetskoj obnovi zgrade, kad je ionako jedva skrpao lovu za otkup stana, pitam ga. Onda se to riješi, kaže. Kako? Tako je jedna gospođa, stanarka ove zgrade, odbila to učiniti, pa se riješilo (laže, jer se nikad prije nije raspravljalo o energetskoj obnovi). Kako, opet pitam. Stan joj je stavljen pod ovrhu, kaže mrtav hladan i odbija daljnji razgovor sa stanarom čiji je on predstavnik (naime, mog sina), na što mu odgovaram da razmisli jeli to demokracija, čemu opet ponavlja kako su „takva pravila igre!“. Odlazeći mu dovikujem kako to nije demokracija i da je država koji ih propisuje – ustaška država, na što on šuti. Žena ima moralno pravo riješiti se neželjenog ploda (do određene starosti zametka) iz niza razloga, a on sa stanarom – čiji je predstavnik i može ga doprinosom svojega glasa riješiti njegovog „hitlerstva iz našeg sokaka“ koje provodi u zgradi – odbija raspravljati. Jer, „takva su pravila igre“!
„On“ ih je prihvaćao za kraljevine Jugoslavije, za NDH, za SFRJ, a i sada u (neo)ustaškoj RH kojoj upravo i odgovaraju slični tipovi, stavova sukladnih s državnim shvaćanjem demokracije. Nikada takvi tipovi ne razmišljaju o suštini, valjanosti, poštenosti, moralnosti i primjenljivosti „pravila igre“ za sve učesnike – oni su samo njihovi aktivni ili pasivni podržavatelji. Tip nema ni toliko pameti da sračuna kako mu se – s obzirom da plaća „pričuvu“ cirka 100 kuna, a na grijanje mu tijekom zime odlazi više od 400 ustašica, dok je ljeti račun za plin upola manji – ne isplati idućih 10 godina pričuvu mjesečno plaćati 500 kuna, jer neće uštedjeti niti lipe! Dapače. A dulje od narednog desteljeća taj penzić teško da će i poživjeti. Nije to teško izračunati, sem građanima koji dva i dva zbrajaju kalkulatorom.
Još u vrijeme donošenja zakonskih obaveza za energetsko certificiranje predsjednik Zajednice obiteljskog turizma HGK izrazio je svoje neslaganje:
„Takvo “silovanje” zakona upućuje na sumnju u postojanje klijentelističkointeresnih veza između licenciranih izrađivača cerifikata i tvoraca spornog mišljenja o obuhvatu “iznajmljivača” navedenim zakonskim odredbama. Daljnje indicije na povezanost interesnih skupina vode do sumnje na podjelu dobiti od planiranog posla između izrađivača cerifikata i agencija koje zastrašuju ljude velikim kaznama ako do 1.1. 2016. ne izrade.“
No, kako sila boga ne moli, ostao je to krik vapijućeg u pustinji, a tek koliko bi bio opravdan glede „klijentelističkointeresnih veza“ između izvođača praktičnih radova na energetskoj obnovi i onih koji su „čiste savjesti“ donijeli amoralne zakone za mužnju velikog dijela stanovništva na gore opisani način. Nije to bio jedini javni protest protiv nepravednog zakona (neo)ustaške države. Primjerice, književnica te dugogodišnja (umirovljena) direktorica „Knjižnice Nikola Zrinski“ piše prije četiri godine (kad je i moja zgrada spadala pod ingerenciju održavatelja njenog nebodera, od kojega smo odustali radi totalne nedjelotvornosti):
„Nitko se ne protivi obnovi zgrade sagrađene još davne 1965. godine, no Stanorad je u investiciju krenuo navrat nanos, praktički ništa ne pitajući suvlasnike… Radnici su došli preko noći, a Stanorad je potpise suvlasnika pribavio prijevarom. Pitali su nas tek hoćemo li plaćati gotovinom ili na rate te nismo ni vidjeli tekst odluke o suglasnosti u kojem se definiraju kreditni uvjeti, troškovnik i izvođač radova. Ovdje ima dosta starijih ljudi koji nisu ni znali što potpisuju, a financijski ne mogu podnijeti teret ovog projekta (što znači da mogu ostati i bez stana, op.). Zato je, koliko mi je poznato, nekoliko starica krenulo u prodaju stana i preselilo u starački dom. Neki su posudili od mlađih članova obitelji, mnogi ne znaju što će… Tražili smo i da se razdvoji račun stambene pričuve i onaj za ovu investiciju, no čelništvo Stanorada i na to se oglušilo. Sad prijete ovrhama za one koji ne plaćaju – jer to ne mogu… Kad je Stanorad zašao u financijske probleme, suvlasnici stanova u susjedna dva solitera promijenili su tvrtku – upravitelja zgrade te s njome dogovorili da se u energetsku obnovu krene dok se uštedi, odnosno prikupi novac stambene pričuve. Zašto Stanorad nije odlučio tako, pita se… ujedno iznoseći podatak da je cijena kvadratnog metra obnove stambenih zgrada u Zagrebu četiri kune, dok njihova investicija košta 7,5 kuna po kvadratu uz kredit u eurima, a euro raste… Na naše pitanje može li se dogoditi da netko zbog nemogućnosti plaćanja kredita ostane bez stana, direktor… odgovara da je to formalno-pravno moguće.“
Ni mi nismo dobili nikakve podatke o kreditnim uvjetima, troškovniku i izvođaču radova, a kamoli da su se vodili razgovori o obnovi novcem skupljenim iz redovne pričuve. Samo anketni listić, koji su bedaci ispunjavali bez poznavanja elementarnih uvjeta:
Čak i garancija za izvedene radove iznosi (poznato mi je iz obnove okolnih zgrada), što mislite koliko? Kao sasvim slučajno, 10 godina! Nakon što su te cijelo desetljeće muzli, kad počnu otpadati izolatorske obloge sa zidova poslije isteka garancije, ti budi spreman na novu mužnju pod već nekom prikladno smišljenom egidom. Tko stanare i domara im sprečava da, mimo nametanja drugima, toplinski izoliraju svoj stan? Kad je suviše hladno ne pojačavam grijanje (zarad troškova) već se podobučem, a ne odlazim rješavati svoje probleme na račun prikriveno lopovskih sustanara koji to rade na račun sirotinje. Međutim, njima slični radije žele da im upravo ona učestvuje u participaciji njihovih investicija (namjesto obrnuto, što nitko ne zahtijeva ali je barem moralno). Doduše, jedino im u prilog mogu naći previd evolucije ili boga prilikom njihove konstrukcije, kad su im zaboravili ugraditi mozak, čime i savjest, te osjećaj za pravdu. Takvi sitni, prilagodljivi štakorčići, nepravednim, nesocijalnim i nehumanim zakonima države, prilagodljivi su točno koliko su se prilagođavali i ustaškim „pravilima igre“. Uvijek za dom spremni, ne libe se druge ostaviti bez njega, hrleći vrlo u boj, u boj za nagon svoj! Jasno rečeno, „ugledni“ stanari moje zgrade (malograđanština opisana dobro Krležom a napose Radomirom Konstantinovićem u „Filozofiji palanke“; naravno, spomenuti ni ne pomišljaju da se išta od toga odnosi na njih) i ostalih zgrada širom države, koji se mire s postojećim pljačkaškim načinom energetske obnove zgrada, jesu ordinarni lopovi i ucjenjivači. Ali, naravno, domar me razjebao pa sad moje obrecanje na njega i stanare izgleda kao prevaljivanje krivice na njihova leđa. Dakako da ne, jer su tek sitni, licemjerni, prilagodljivi gadovi (prepuna ih je regija, a ne samo država koju spominjem) koji plešu kako im drugi gude, apsolutno ne brinući o sudbinama inih ljudi. To im je do smrti upisano u gene.
Eto, tako ova (neo)ustaška država i njeni ne baš malobrojni „hitleri iz našeg sokaka“ koji je održavaju na životu, spremni koliko sutra prihvatiti „pravila igre“ ma koje i ma kakve druge države ili režima, zamišljaju demokraciju. Lično, nikakvih moralnih zadrški ne bih imao protiv rješavanja takvih, kao što se žena zakonito rješava neželjenog ploda. Moguće bi bilo nezakonito, ali nikako nelegitimno i nemoralno. Da je samo do mene, davno bih to rastjerao po svjetskim vukojebinama. Kažu da su za propast bivše države krivi komunisti, a ponajviše ih blate upravo najodgovorniji za raspad i ljudske živote koje je on odnio u nepovrat. No, nije tome tako. Ne svjedoči li tome više od 2 milijuna bivših jugoslavenskih komunista (pseudokomunista!) – pripadnika „avangarde radničke klase“ – koji sad po bogomoljama mole boga da im sačuva ono što su nakrali tijekom proteklih regionalnih ratova? Svakako se to ne odnosi na manjinu njih, doslijednih u stavovim i poštenju, a napose na onih 9000 od ukupno 12000 predratnih članova Komunističke partije koji su poginuli tijekom 2.svjetskog rata. Među spomenute milijune spadaju i tipovi poput spominjanih domara i stanara. Nemam ja ništa više protiv Hrvatske od protivljenja bilo kojoj sličnoj kapitalističkoj (ali barem otvoreno antifašističkoj), pljačkaškoj tvorevini, kad je već građani žele, ali imam protiv njenog ustroja i nametanja kvazidemokracije u ime razbojničarenja bogatuna i pacova koji ih podržavaju. Jer, opisani primjer nije negoli ordinarna pljačka, ma i ne zvala se tako, ma i milijun posto bila pokrivena zakonitošću. Suvremeni pljačkaši otimaju zakonima a ne revolverima. „Ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”, slično vrijedi i za miris govana. A pravda je pravda, mada ne bila formalno ozakonjena.
Bolje od većine – s obzirom da sam studirao fiziku – shvaćam što je energetska kriza i zašto je potrebna energetska obnova, ali jednako su mi bistri i pravedni modaliteti njezine izvedbe. Jasno je da se, primjerice, nove zgrade moraju podizati sukladno protupotresnim standardima. Jednako je jasno da se one moraju graditi u skladu sa suvremenim energetskim certifikatima, što svakako podiže njihovu cijenu. Ali, kupac onda može birati stan protežući se prema svojim mogućnostima, bez bilo kakve iznude (osim tipične, kapitalizmu prirođene eksploatacije). Moja zgrada je starija od pedeset-šezdeset godina i u njoj većma žive ljudi (ili njihovi potomci) koji su uselili u davna vremena društvene stanove, otkupili ih prilikom pljačke društvene imovine za prošlog rata, a sad im se nameće obaveza učestvovanja u energetskoj obnovi pod ucjenom ovrhe, stavljanja stana „na bubanj“ a njih na cestu. Naravno da su energetski gubici takvih stanova veći negoli novih koji su (ako jesu) građeni poštujući energetske certifikate. No, ljudi se mogu snalaziti svaki na svoj način, u skladu s vlastitim mogućnostima, od kojih oni pošteni ne ucjenjuju dobrostojeće. Druga je stvar što se zakoni ne mogu i ne smiju donositi s retrogradnim važenjem, već moraju važiti za investicije tek od trenutka njihova donošenja. Ali, jebe se (neo)ustaškoj, na pljački zasnovanoj državi, za to.
I, da ne zaboravim. O ustaškom naslijeđu Republike Hrvatske – pisalo u njenom Ustavu štogod pisalo – njenim zakonima, policiji i građanima, nisam jednom (niti jedini) obrazlagajuće pisao (primjerice: 1, 2, 3). Na znanje i ravnanje domaru, stanarima, policiji i državljanima, ako su nezadovoljni mojim pogledom na državu, gro državljana i „demokraciju“ lišenu humanizma koju (neo)ustaški kapitalizam uvaljuje kao preporučljivu. Prije no spomenuti meni postave neka pitanja, ja sam ih već postavio njima. Doduše, od štakora nikad nisam suviše očekivao, pa čak niti odziv smislenim odgovorima. Povremeno čitate, slušate na radiju ili gledate na ekranima, kako je neki tip – kažu onako bez veze – izašao na ulicu i bez razloga pobio desetke nevinih ljudi. Ne vjerujte, nije bez veze i nije bez razloga. A nevini ljudi? Tko kaže da i on do svog čina nije bio nevin, s obzirom da si društvo spram pojedinaca svašta priušta. Nebrigu, nedostatak razumijevanja za probleme svojih članova, provođenje nepravednih zakona i šutnju većine na takve zakone te njihovo provođenje, tjeranje čovjeka u očaj, mada je često i godinama zalud tražio pravdu u institucijama sistema. E, pa neki je nađu na način revolveraša s „divljeg Zapada“, a nisam još čuo oduševljene ljubitelje vesterna (kakva je većina populacije) da su takve nazivali teroristima, manijacima i srodnim kvalifikacijama, već uživaju u storiji individualnog provođenja pravde kad je društvo zakazalo. A poslije nekog stvarnog ubilačkog čina svi se, naročito socijalne službe, političari zaduženi za funkcioniranje sistema i mediji, kao u čudu, po ne znam koji put pitaju „dali se to moglo spriječiti?“. Je. Na dva načina. Ili pravednim zakonima, ili protjerivanjem ranije spominjanih individua, ako već ne drugdje a ono na stan i hranu iza rešetaka (kuda i spadaju, u to nema nikakve sumnje, ucjenjivači). Dok takvo što ne bude činila već se vladala na način kako to radi, ova država je za mene (neo)ustaška, ma kako se samodeklarirala. Papir je oduvijek služio za brisanje guzica, a praksa je jedini kriterij istinitosti. Uostalom, i sve „regionalce“ isto čeka, ako na vrijeme na vlast umjesto bagre ne postave poštene ljude, zadržavajući pravo da ih isti čas smijene čim ih izdaju.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
