O (samo)regulaciji virtualnog medijskog i paramedijskog prostora

Midhat Hajdarević 2014-01-16

I nakon svega ovoga ostat će velika skupina ljudi koja će se na mrežama „prepucavati“ i širiti govor mržnje kao vrstu ispušnog ventila za svakodnevne frustracije. Možda bi se, kad bi se hipotetski sve preporučeno ostvarilo, pojavio novi i još kompliciraniji model socijalnih medija i kvazimedija gdje bi bilo nastavljeno generiranje mržnje i veličanje zločina.

(Autor: Faruk Borić – www.cpu.org.ba)

Slučaj državne službenice MMB, ne ulazeći u meritum o kojem se, kao i o mnogočemu, na socijalnim mrežama vode „plodonosne“ diskusije, služi kao idealan šlagvort za temu koja već duže vrijeme vabi za analizama i debatama, a tiče se reguliranja medijskog i paramedijskog sadržaja u virtualnom svijetu (Paramedijski sadržaj je onaj koji ide uz medijski, pokraj njega, sadržaj koji se javlja uporedo s medijskim). Reguliranje takvog sadržaja manje je bolna varijanta od trenutne anarhije koju prati nedorečenost legislative.

Regulaciju ne treba miješati sa cenzurom sadržaja, autocenzurom profesionalaca ili drugih partcipanata u virtualnom svijetu. Regulacijom ne zagovaramo delikt mišljenja i stavova, neprikosnovenih vrijednosti u liberalnodemokratskim društvima, regulaciju smatramo funkcijom usmjerenom ka zaštiti ljudi i pojava od raznih vrsta uvreda, linčovanja, inkriminiranja. Mišljenje da je X osoba loš/a političar/ka, sportist/kinja ili umjetnik/ca, ne spada u isti registar kao kada neko javno pozove da osobu X zbog nekih stavova ili poteza „treba ubiti“, „protjerati“, itd. Također, treba razlikovati 1) mišljenje od 2) uvredljivog ili govora mržnje, a oboje od 3) paušalne inkriminacije, tj. medijske optužbe za različita krivična djela za koje ne postoji dovoljno dokaza (terorizam, privredni kriminal, ratni zločini).

U virtualnom svijetu južnoslavenskih jezika (državne granice nisu prirodna, niti kulturna barijera komuniciranja) značajan postotak interaktivnog sadržaja, nažalost, predstavljaju isprazna prepucavanja, razmjene najgorih uvreda, veličanje zločina, najcrnji šovinizam, pa i pozivi na linč. Ti se sadržaji pojavljuju kao medijski i paramedijski sadržaj. U slučaju medijskog sadržaja riječ je o: a) linkovima na sadržaj koji objavljuju profesionalni mediji, b) preuzetoj publikovanoj informaciji od interesa za javnost na socijalnim platformama medija ili pojedinaca ili c) primarno kreiranoj informaciji na socijalnoj platformi medija ili pojedinaca. Kada je u pitanju paramedijski sadržaj mislimo na sadržaj: a) na socijalnim mrežama kao prateći tekst/komentar uz medijski sadržaj, b) u komentarima na medijski sadržaj na socijalnim platformama medija, novinara ili pojedinaca, javnih ličnosti ili običnih građana, c) „anonimnim komentarima“ ispod tekstova na www-stranicama medija u različitim formama ili pojedinačnih blogova-

Potrebno je ukazati na razliku između klasičnog govora mržnje i latentnog oblika, govora koji proizvodi mržnju. Prvi je lako uočljiv, u elektronskim medijima sankcioniran po Zakonu o komunikacijama BiH a u klasičnim printanim medijima samoreguliran. Ogroman posao uradile su nadležne institucije (samo)regulacije, Regulatorna agencija za komunikacije, odnosno Vijeće za štampu i online medije BiH. Ipak, prikriveni govor mržnje, sofisticiraniji je, napredniji oblik govora mržnje, ne nalazi se u pojedinačnim spornim riječima, sintagmama i rečeničnim sklopovima nego u relacionom kontekstu, u nedorečenosti, u neizrečenom, naslućenom, redundantnom, više u konotativnom nego u denotativnom. Oblici latentnog govora mržnje mogu biti veoma različiti: Od nepotrebnog naglašavanja nečije nacionalnosti u tekstovima u kojim to nema informativnu funkciju, potom povezivanja logički nepovezivog – kao kad se zločini iz ratova u devedesetim u tekstu stavljaju u relaciju sa događajima iz Drugog svjetskog rata, općenito pretjerivanje opisa zločina nad „svojim“ žrtvama uz relativiziranje „tuđih“ žrtava, preko enormnog veličanja vlastite etnokulturne grupe i minimiziranja, poništavanja, negiranja bilo kakve vrijednosti nekih drugih grupa, do općenitog uvlačenja u jedan kontekst informativnih i redundantnih sadržaja izvan konteksta.

Nekoliko konkretnih i nekoliko okvirnih koraka moglo bi pomoći suzbijanju problematiziranih pojava.

U Federaciji je neophodno usvojiti amandmane na Krivični zakon FBiH koji bi taksativno normirali šta je to govor mržnje, uz pooštrene sankcije za one koji takav govor generiraju. S obzirom da su etnonacionalne partije odbile prethodne amandmane Socijaldemokratske partije BiH na Krivični zakon FBiH, ekspertna radna grupa zadužena od Parlamenta FBiH i sastavljena od predstavnika pozicije, opozicije, novinara, sociologa, psihologa, kriminalista, i predstavnika nevladinog sektora, trebala bi detaljno razraditi amandmane, povlačeći što je moguće konkretniju granicu između govora mržnje i onoga što on nije.
Poželjno bi bilo organizirati sesije, okrugle stolove, konferencije, s posebnim osvrtom na latentni govor mržnje. Bilo bi poželjno promisliti i debatirati o tom konceptu na najširoj mogućoj platformi. Kako je latentni govor mržnje izuzetno teško ili nemoguće sankcionirati jer, po našem mišljenju, „živi u kontekstu“, na granici između neumjesnog veličanja vlastite nacije i povijesnog revizionizma i ekstremističkog psovanja i poziva na linč Drugog, dakle između neizrečenog, nedorečenog i mimikriranog, poželjna je njegova determinacija na mnogo primjera i od mnogo autora, kako bi kroz jedan period manifestacije latentnog govora bile determinirane i analizirane, a kako bi javnost bila senzibilizirana o takvom latentnom govoru mržnje kao neprihvatljivom.
Paralelno s prethodnim zahtjevom, bilo bi dobro ohrabriti nevladin sektor za prijavljivanje javnih ličnosti, ali i anonimnih pojedinaca na webu koji šire govor mržnje. Vidljivost sankcioniranja, od osude javnosti preko eventualne ekskomunikacije iz različitih grupacija, pa do zakonima izrečenih sankcija, spada u ključne metode „deinstaliranja“ govora mržnje na mreži i u interakciji.
Educirati policiju o ovim i sličnim krivičnim djelima na socijalnim medijima. Medijski profesionalci i nevladin sektor mogli bi srednjeročno raditi sa grupom policajaca odabranih selekcijom na više sastanaka diljem Federacije, da bi ih se senzibiliziralo za ovakve slučajeve i da potom kvalitetno reagiraju.
Ohrabriti Vijeće za štampu i online medije, prije svega finansijski, na dalju samoregulaciju i eventualno povlačenje nekog od pomenutih konkretnih poteza iz ovih zaključaka.
Ohrabriti Vijeće ministara BiH i Parlament BiH da krenu u proces izmjene zakonske regulative, kako bi portali i socijalni mediji, barem oni koji koriste telekomunikacione mreže operatera, posredno podijegali regulaciji: staviti obavezu telekom operaterima, koji imaju sve resurse da one online medije, blogove, itd., na kojima se javlja i ponavlja govor mržnje, sankcioniraju isključenjem sa mreže. Ponovno uključenje takvih pojedinaca ili grupa, fizičkih ili pravnih subjekata moglo bi pretpostavljati javno izvinjenje, dodatnu novčanu naknadu, itd.
Informirati građane da mogu sami podizati procese u slučaju inkriminacije, pa i na socijalnim medijima, od novinara i onih koji to nisu.