Razlike između ljudi postoje u stupnju kulture, ali te razlike nisu nastale zbog bitnih bioloških pretpostavki prvih ljudskih rodova, već zbog raznih prirodnih i historijskih uvjeta u kojima su prve generacije čovječanstva živjele i brže ili polaganije stvarale osnove kasnijih kultura
Kao što je poznato, čistih rasa nema. Svi europski narodi sastoje se gotovo od iste rasne mješavine, od sličnih rasnih komponenata. Tek je proporcija, odnos pojedinih rasnih komponenata, različita u pojedinih narodnosti, a to je upravo bitno po novijoj formulaciji rasne teorije, jer o tome ovisi tjelesna i duhovna sposobnost i historijska aktivnost neke nacije. Dok se čuva taj određeni rasni sastav, dotle nacija napreduje i kulturno se razvija, ali čim se neka nacija pomiješa s drugim nacijama, pa se prema tome rasni sastav promijeni, nastupa rasna degeneracija, historijsko opadanje. Premda moderni rasisti (za razliku od nekadašnjih) prikazuju da nema čistih rasa, ipak ustraju na tome da se sadašnji, tokom historije nastali rasni sastav nekog naroda fiksira i proglasi vječnim principom, koji zabranjuje svako daljnje miješanje u budućnosti. Prema njima, nemaju svi dijelovi nacije istu vrijednost. U sadašnjem se društvu sve manje i sve sporije množe oni elementi koji su rasno i društveno vrijedni, a sve brže oni koji su bezvrijedni. Tako nacija degenerira. Najbolji su oficiri i viši činovnici, koji imaju malo djece, a najgori radnici, koji se, nažalost, dvostruko više množe. Dakako, u toj osnovnoj tvrdnji rasne teorije o kvarenju rase ima skrivenog neprijateljstva protiv većine naroda. Za pristalice ove teorije, materijalno su bogati ujedno i biološki bogati, klasni rang se poistovjećuje s biološkim rangom. Razumljivo je stoga da je, prema rasistima, demokratski pokret poniženje za čovjeka.
Prema rasistima, modernoj degeneraciji pogoduje grad, urbanizacija društva. Kada ljudi sa sela bježe u grad, tamo se oni, koji su najbolji, uspinju po društvenoj ljestvici, ali se odmah i manje množe, i na taj način najvredniji sve više gube. Rasisti tako prikazuju da društveni položaj nekog čovjeka ovisi jedino o njegovoj osobnoj sposobnosti danoj nasljednim uvjetima, a ne o društvenim uvjetima.
Bit stare teorije nižih i viših rasa Gobineaua, koju su preuzeli i moderni rasisti, sastoji se u sljedećem: Postoje razlike između rasa, u prvom redu tjelesne razlike u obliku glave, u stasu, boji kože i dr. Tjelesni izgled ima svoj dublji smisao, jer iz tih tjelesnih razlika potječu i razlike u duhovnim sposobnostima. Zbog toga su razni rasisti klasificirali sve poznate rase, pa su svaki svoju rasu ili rasnu grupu proglasili najsposobnijom. Tako je prema nekima, arijska rasa najsposobnija, dok je semitska, kojoj pripadaju Židovi, najlošija. Za stručnjaka je pojam arijske lubanje upravo tako apsurdan, kao kad bi se govorilo o nekom dolihocefalnom (dugolubanjskom) jeziku. Što se tiče Židova, zna se da su oni narod nastao miješanjem vrlo raznolikih elemenata. Prema rasistima, cijelo čovječanstvo je podijeljeno na sposobne i nesposobne, stvaralačke i bezvrijedne rasne grupe, između kojih postoji nepremostivi jaz. Postoji nepromjenljivi zakon da stvaralačke rase vladaju, druge da slušaju i za njih rade. Feudalnu teoriju grofa Gobineaua, iz sredine 19. stoljeća, tek su nešto modificirali imperijalistički branioci modernog građanskog društva. (…)
Osobine koje rasisti ističu nisu principijelne razlike koje bi činile jaz u čovječanstvu; bitne razlike između ljudi postoje u stupnju kulture, ali te razlike nisu nastale zbog bitnih bioloških pretpostavki prvih ljudskih rodova, već zbog raznih prirodnih i historijskih uvjeta u kojima su prve generacije čovječanstva živjele i brže ili polaganije stvarale osnove kasnijih kultura.
Upravo u posljednje vrijeme mnoge rase i rasne skupine koje su stotinama godina zaostajale na jednom te istom kulturnom stupnju, pred našim očima razvijaju neobičnu historijsku aktivnost i stupaju u prvi red, a da se pritom nije izmijenio njihov rasni i nacionalni karakter, već samo ekonomska sredina i vanjski uvjeti historijske djelatnosti. Svaka ljudska grupa ima svoju određenu, historijski uvjetovanu, kulturu. U okviru te kulture, na terenu svojih prirodnih i društvenih uvjeta, tzv. „niže“ rase sposobnije su od svakog bijelca. Oni su prema prirodi u kojoj žive prilagođeniji, otporniji i sposobniji. U odnosu na njih, u njihovu ambijentu, Evropljanin je često komična i bespomoćna figura.
Za rasiste rat je redovno stanje, biološka forma borbe za opstanak. Rat nastaje, prema rasistima, zbog prirodne suprotnosti između nemogućnosti povećanja životnog prostora i množenja ljudi. Prema Malthusovoj teoriji o populaciji, društveni poredak nije kriv za nevolje našeg društva, već vječni zakon bržeg razmnožavanja ljudi i sporijeg umnažanja životnih sredstava, a tako tvrde i rasisti. Ali kapitalističke krize hiperprodukcije pokazuju da se životna sredstva, unatoč svim gladnim masama, čak uništavaju kako bi se podigle cijene. Dakle, bijeda pokraj izobilja! Zemlja bi sa sadašnjom tehnikom mogla lako izdržavati daleko više ljudi nego što ih danas ima. Dakako, to bi moglo biti tek onda kada bi čovječanstvo bilo društveno jedinstveno. Prema maltusovskom gledanju rasista, narod ima pravo da i ratom osvoji novi životni prostor. Treba pritom naglasiti da još nijedna imperija na svijetu nije smjestila višak svog stanovništva u kolonije, već su samo odande crpile ekonomske koristi za privilegirane. Teorija prenaseljenosti, koju zastupaju rasisti, u očitoj je suprotnosti s opadanjem rađanja, koje je zahvatilo građansko stanovništvo već prije duže vremena. To opadanje je glavni argument za propagandu rađanja (tzv. natalistički pokret), a protiv svakog pobačaja. Međutim, ne zaboravimo da istodobno propagiraju sterilizaciju! Mi danas znamo da prostor u ljudskom društvu nema onu nepromjenljivu, apsolutnu ulogu, koju ima kod životinja i biljaka. Prostor je historijska i društvena kategorija, vezana za tehničke mogućnosti neke epohe. U organiziranom društvu tehnika sve više savladava i gospodari prostorom kao stvarni motor historije. Odnos između prostora i historije danas je obrnut od onoga koji postavlja rasistička teorija: nije prostor onaj koji određuje tok i tempo ljudske civilizacije, već obrnuto, društvena evolucija sve više historijski mijenja i određuje ulogu prostora. Dok je u prvo doba nastajanja kapitalizma postojalo geslo da u odnosu na prostor i nemogućnost prehrane ima previše naroda, dakle treba ograničiti množenje, u doba imperijalizma to geslo glasi da u odnosu na brojnost naroda ima premalo prostora, pa ga treba dakle uzeti osvajanjima. Istina, postoji oskudica prostora u mnogim zemljama za seljaštvo koje se guši na bijednim parcelama i za radničke mase koje nemaju radnih mogućnosti, ali je tome kriva nesrazmjerna podjela životnih mogućnosti između narodnih masa i vladajućeg sloja, krivi su dakle društveno-ekonomski uvjeti, a ne natalitet čovječanstva. To, dakako, ne znači da u izvjesnim uvjetima ne treba regulirati natalitet na određeni humani način.
Tvrtko Švob i suradnici: Osnove opće i humane genetike; Školska knjiga, Zagreb, 1990., (str. 212-215)
Pripremio: Mato Šarčević
Prometej
