Kako bi nadoknadio zaostatak, kalendar je proglasio da nakon četvrtka 4. oktobra 1582. nastupa petak 15. oktobar 1582. godine. Po gregorijanskom kalendaru datumi od 4. oktobra do 15. oktobra 1582. postoje umjetno, ali nisu „proživljeni“
„Vrijeme“ je kompleksan pojam. U našem jeziku još kompleksniji jer osim protoka vremena označava i vremenske prilike, za razliku od recimo engleskog jezika gdje su „time“ i „weather“ različite riječi. Zadržimo se na vremenu kao protoku vremena. I tu postoji dvojako značenje. Različito je poimanje vremena u fizici kao znanosti i u našim svakodnevnim životima. Fizika promatra jedinstveno prostor-vrijeme. Ali kako mi svakodnevno promatramo vrijeme?
Nedvojbeno je kako smo vrsta koja je svjesna protoka vremena. Teško je pretpostaviti, ali vjerojatno jednostavniji oblici života poput planktona, kukaca, hidri, biljaka i čega sve ne, nisu svjesni protoka vremena. Mi jesmo i zato još od svojih početaka nastojimo nekakomjeriti vrijeme. „Vrijeme“ je apstraktan pojam. Nije nešto vidljivo niti nešto opipljivo. Ono „realno“ čak i ne postoji. Nema „efekta vremena“. Ne utječe vrijeme na ništa već se protokom vremena kombiniraju drugi efekti pa kažemo da je nešto „ostarilo vremenom“ kako bismo to opisno objasnili. Međutim, iako ne postoji „realno“, vrijeme postoji praktično.
Još su praljudi imali potrebu za orijentacijom u vremenu, isprva opisno, a kako se civilizacija razvijala sve konkretnije. Praljudima je prvo bilo potrebno orijentirati se spram prirode, u sezonama. Za preživljavanje bilo je neophodno znati kada dozrijeva koje voće i kada se krda premiještaju. Nastankom gradova i polaganom raspodjelom poslova preciziralo se i orijentiranje u vremenu. Bilo je neophodno znati kad će poplaviti Nil ili Eufrat te koliko vremena rada je potrebno za popravljanje nasipa, sijanje i žetvu. Danas je ovaj trend sve preciznije orijentacije u vremenu došao do krajnosti te naši razni uređaji trebaju preciznost u dijelovima sekundi.
Iz svih ovih praktičnih potreba pojavila se potreba orijentacije u vremenu; kako odrediti „koje je vrijeme“. Ova potreba uvjetovana je samim planetom na kome živimo. Smjenjuju se dan i noć čega su sve sve vrste svjesne, osim onih koje žive u okolišima bez smjena dana i noći poput dna oceana ili špilja. Naše mjerenje vremena uvjetovano je astronomskim pojavama. Sasvim je jasno da živimo na drugačijem planetu kako ne bismo niti vrijeme mjerili isto. Na temelju našeg astronomskog okruženja razradili smo sustave za mjerenje vremena- kalendare. I najprimitivniji prvi ikad osmišljeni kalendari mjerili su vrijeme po astronomskim pojavama. Osnovna jedinica prvih kalendara bila je dan- vrijeme potrebno da sunce izađe i zađe. Sada znamo da je to vrijeme potrebno zemlji da se okrene oko svoje osi. Različite civilizacije različito su postavljale granice početka i kraja dana, što je čisto umjetno i danas. Slobodno možemo staviti početak dana i u 05:00 kada Sunce izlazi i u 22:00 kada Sunce zalazi. Danas živimo po kalendaru koji je početak dana stavio u sredinu noći. Druga odrednica mjerenja vremena bio je Zemljin satelit Mjesec. I golim okom vidljivo je da Mjesecu trebaju 29 i pol dana za njegov ciklus mjesečevih mijena. Razvojem astronomije i promatranja neba stvorena je i finalna odrednica po kojoj se orijentiramo u vremenu: koliko Zemlji treba vremena da obiđe oko Sunca, ili po drugom tumačenju- Suncu oko Zemlje. U svakom slučaju, još od antike se zna da su Sunce i Zemlja u međusobnom cikličnom odnosu koji traje oko 12 mjeseci.
Ove tri odrednice, dan, mjesec i godina, osnove su svih zemaljskih kalendara ikad napravljenih. Razlikuju se samo umjetno postavljeni početci ovih odrednica i kako su one grupirane. Nepraktično je bilo grupirati kalendar po danima, jer su prekratki. Beskorisno je imati jedinice u kalendaru temeljene na danima kao osnovi. Da je svaki dan novi početak kalendara to nigdje ne bi dovelo jer bi ubrzo imali ogroman broj „početaka“. Jednako tako ni mjeseci nisu previše praktični zbog kratkoće. Zato se za početak kalendara uglavnom uzimala godina, vrijeme potrebno da se završi ciklus Zemlje i Sunca. Neke su civilizacije izrađivale i kompliciranije kalendare u kojima su grupirali godine u veće skupine ili periode. Aztečki kalendar grupirao je godine u cikluse od po 52 godine. Razlozi za ovoliko duge periode uglavnom su religiozne prirode, a ponovo su zasnovani na promatranju astronomskih pojava po kojima imaju uporište. Običnom čovjeku sasvim je irelevantan kalendarski ciklus od 52 godine jer je predug. Međutim, u vjerskom životu se takvo računanje može primijeniti. Banalno, ali recimo možda za 52 godine božanstvo Jaguar pređe u sazviježđe božanstva Zmije što se onda vjerski nekako tumači. Različiti su i početci godine u kalendarima. Nama godina počinje sredinom zime. Rimljanima je počinjala na prvi dan proljeća. Srednjovjekovna Europa početak godine slavila je na Božić. Današnji 25.12. bio je 1.1.
U našem računanju imali smo neku vrstu i sreće i nesreće. Naime, astronomski fenomeni po kojima se orijentiramo u vremenu su stabilni, ali nepravilni. To je bilo uporište i problem svih ranih kalendara. Dan je koliko toliko uravnotežen, svaki je isti i onda ta jedinica može služiti kao osnovna. Međutim, problem se pojavljuje kod mjerenja mjeseci i godina. Mjesečev ciklus traje 29 i pol dana. Ciklus Zemlja-Sunce traje, danas znamo precizno, 364,2422 dana. Problem je u tome što je skoro nemoguće postavit kalendar sa cijelim ciklusima jer mjesec ne traje ni 29 ni 30 dana, a godina ne traje točno 12 mjeseci.
U početku su odstupanja bila zanemariva, ali su se godinama „nagomilavala“. Egipatski kalendar je nakon par tisuća godina zapao u tolike probleme da više nije služio ničemu praktičnom. Nije točno mjerio početak godine, mjesečeve mijene, a moguće ni dane. Odstupao je od astronomskih promatranja. Recimo, sredinom kalendarskog mjeseca na nebu je bio pun mjesec što bi trebao biti početak, a ne kraj mjeseca. Zbog toga su razne kulture često ispravljale svoje kalendare i pokušavale ih uobličiti i ustabiliti.
Tu su se pojavila dva osnovna principa- razrađivanje kalendara po mjesečevim ciklusima i razrađivanje kalendara po ciklusima Zemlja-Sunce. Praktično se pokazalo da je lakše uskladit kalendar po ciklusima Zemlja-Sunce, pa ga s te osnove od otprilike 365 dana dijeliti na manje jedinice, umjesto ukrupnjavati jedinice mjesečevih mijena od približno 30 dana. Sve ostale grupacije poput sezona od po 4 mjeseca, sati, minuta i sekundi su za točnost kalendara nebitne jer su izvedene. Sezone, sati, minute i sekunde su umjetne jer se ne mjere po astronomskim fenomenima. Nastali su podjelom većih jedinica na manje.
Do dana današnjeg ostale su razlike koje su se pojavljivale još u prvim kalendarima. Kako je kalendar odstupao od realnog života, ljudi ga se više nisu praktično pridržavali. S druge strane i dalje su po njemu slavili „svevišnje“ jer su se bojali pomjerati svetkovine. Zbog toga su praktično imali dva kalendara: vjerski i svjetovni. Danas je takav slučaj s islamskim ili pravoslavnim vjerskim kalendarom. Po islamskom vjerskom lunarnom kalendaru ramazanski post uvijek počinje 1. ramazana. Problem je što 1. ramazan po svjetovnom praktičnom kalendaru svake godine pada na drugi dan. Zato ljudi imaju osjećaj da ramazanski post svake godine počinje u drugo vrijeme, jer se svjetovni i vjerski kalendar ne preklapaju. Pomutnja je još veća budući da se kalendari ne poklapaju po broju dana te je pomjeranje stalno. Pravoslavni vjerski i svjetovni kalendar se preklapaju po broju dana te je pravoslavni Božić uvijek istog datuma svjetovnog kalendara. Sve ovo je iz perspektive svjetovnog kalendara kojeg primjenjuje većina planete. Neke države poput Saudijske Arabije imaju drugačije svjetovne kalendare po kojima mjere vrijeme. Saudijska Arabije mjeri vrijeme po hidžretskom kalendaru tako da post uvijek počinje 1. ramazana. Međutim, taj kalendar je neprecizan jer 1. ramazan astronomski uvijek pada u drugo vrijeme. Svake godine 1. ramazana Zemlja je u drugačijem položaju u odnosu na Sunce.
Praktično je kalendar kakav danas poznajemo ustaljen u rimskom periodu kada je određeno trajanje godine, broj mjeseci i broj dana u mjesecu. Ovaj rani kalendar bio je neprecizan te se vremenom odmicao od realnosti. Zbog toga je ovaj julijanski kalendar, po Juliju Cezaru, zamijenjen gregorijanskim, po papi Gregoriju XIII. Problem ne usklađenosti ciklusa riješen je dodavanjem 1 dana svake 4 godine kako bi se nadoknadio zaostatak. Ustanovljena je prijestupna godina s danom više. Problem realnog odstupanja koje se nakupilo godinama riješen je „vještački“. Kako bi nadoknadio zaostatak, kalendar je proglasio da nakon četvrtka 4. oktobra 1582. nastupa petak 15. oktobar 1582. godine. Po gregorijanskom kalendaru datumi od 4. oktobra do 15. oktobra 1582. postoje umjetno, ali nisu „proživljeni“. Na te dane ništa se nije desilo jer nisu realno postojali. Postoje samo u kalendaru.
Izvor: ilcappellodelmonsu.blogspot.ba
Još jedna od banalnosti kalendara jest određivanje početka kalendara. Jedna stvar je odrediti kada počinje kalendarski ciklus, a potpuno druga kada počinje sam kalendar. Početci godina su stavljanje različito kako je već rečeno, od sredine zime do prvog dana proljeća. Međutim, početci kalendara su još različitiji. Egipatski kalendari brojali su cikluse po vladavini faraona. Prva godina vlasti faraona bila bi prva godina kalendara. Za sljedećeg faraona opet tako. Zato je danas izuzetno teško ustanoviti kada se zaista po našem svjetovnom kalendaru nešto dogodilo u starom Egiptu jer nema apsolutnog računanja prema samo jednoj odrednici početka kalendara. Hijeroglifski zapisi navode kako je faraon Pepi II vladao 94 godine. Teško je odrediti koje su to 94 godine, jer kalendar od sljedećeg faraona počinje ponovno s godinom 1. Ovaj sustav se pokazao praktičnim za jedan životni vijek jer je običnom čovjeku realno svejedno živi li u 64. godini vlasti Pepija II ili 2487. godini od nečega. Međutim, kada su kasnije generacije pokušale proučavati prošlost, pokazalo se da je izuzetno teško orijentirati se u vremenu po godinama vladanja vladara. Zbog toga je usvojen drugačiji pristup. Određen je jedan fiksni datum početka kalendara redovno pod utjecajem politike, religije ili drugih uvjerenja, kao osnaživanje legitimiteta poretka. Rimski kalendar počinjao je godinom osnutka Rima kao prvom godinom. Islamski vjerski, hidžretski, kalendar počinje hidžrom, preseljenjem Muhameda iz Meke u Medinu. Naš svjetovni kalendar počinje rođenjem Isusa Krista.
Ovdje ponovno nastaje problem jer se često datum početka kalendara određivao tek kasnije. Takav je slučaj s određivanjem kada se točno Isus rodio. Danas se preciznijim računanjem ustanovilo da je Isus vjerojatnije rođen oko 30. godine, te da je računanje kalendara počelo 30 godina prerano. Ovo ustvari i nije bitno jer je datum početka računanja ionako umjetni. Zanimljivo je kako čak i profesionalci prave grešku te u računanju ubroje i „nultu godinu“ ,koja ne postoji. Nema kalendara s godinom „nula“ jer je to nemoguće. Datum 15.5.0 godine ne znači ništa jer se godine računaju „u nazad“. Godina traje od 1.1. do 31.12. Početak kalendara je 1.1. i počinje „punjenje“ prve godine. Isti datum godinu dana ranije je prošla godina. Od rođenja Isusa godine idu unaprijed, a ako se promatra period ranije godine se broje unazad. Prvih 10 godina „u oba smjera“ ide ovako:
…10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10…
Osim samog promatranja neba ljudi su pokušavali i preciznije mjeriti vrijeme, a ne samo svojom percepcijom. Stvoren je princip sata, mašine koja bi na neki način neovisno od naše percepcije mjerila protok vremena. Prvi satovi bili su sunčani. Pratilo se kretanje sjene sunca. Ovakvi satovi imali su manu jer nisu vrijedili po noći niti po oblačnom vremenu. Puno praktičnije rješenje bili su vodeni i pješčani satovi koji su vrijeme mjerili po tome koliko vremena treba da proteče voda ili pijesak. Kasnije je ustanovljen princip mjerenja vremena po obrtajima zupčanika. Danas su satovi suvremeniji te vrijeme mjere digitalno periodičnim ponavljanima, a najprecizniji atomski satovi mjere vrijeme po uvijek konstantnom periodu raspada atoma.
Tko god danas misli da smo gregorijanskom reformom dobili savršen kalendar, jako se vara. Iako naš današnji svjetovni kalendar jako dobro prati astronomske pojave i točno se po njima usklađuje, on ipak ima jednu manu- ne poklapaju se dani u tjednu. Svaki datum svake godine je drugi dan. Ove 2016. godine 1.1. bio je petak. Prošle godine 1.1. bio je četvrtak. Ovo ipak nije tolika mana da bi kalendar bio nepraktičan, ali komplikuje računanje vremena unazad, pogotovo ako se iščitavaju povijesni izvori pa se treba odrediti dan.
Iako je danas praktičan ovakav kalendar, ako budemo imali sreće da se ne uništimo, jednog dana će prestati služiti svojoj svrsi. Ako ljudi počnu kolonizirati druge planete, zemaljski kalendar postat će beskoristan jer se neće poklapati s tamošnjim astronomskim fenomenima. Zamislimo planet koji nema mjesece ili ih ima više, a pogotovo planet s nepravilnim ciklusima rotacije oko svoje osi ili oko zvijezde. Zbog toga će se jednog dana morati ustanoviti potpuno novi kalendar zasnovan na nekom većem astronomskom fenomenu, konstantnijem za više različitih planeta, umjesto na Suncu, Mjesecu i rotaciji Zemlje kako je to danas.
Vanzemaljski kalendari možda vrijeme uopće ne mjere po astronomskim pojavama već po nekim periodičnim prirodnim pojavama. Nije teško zamisliti kalendar konstruiran po erupcijama gejzira ako su periodične. Možda „mali zeleni“ žive na planeti sa više satelita koja nepravilno kruži oko svoje zvijezde pa im „mjesec“ ne počinje kada se jedan satelit okrene oko planete već se satelit okrene oko planete svakih 8,3 erupcije gejzira. Računanje po vremenu raspada atoma moglo bi biti još češće budući da je univerzalno. Ipak ono što je sigurno tako jest da ako „mali zeleni“ imaju kalendar kako ga mi poimamo, zasnovan je na nekom fenomenu koji se pravilno ponavlja.
Autor: Dino Šakanović/Prometej.ba
