Kultura

Novi Evropljani

Prikaz knjiga: 1. Gilles Kepel, “La Fracture / Rascep“Paris: Gallimard; 2. James Fergusson, “Al-Britannia, my country: A journey through Muslim Britain / Al-Britanija, moja zemlja: Putovanje kroz muslimansku Britaniju“London: Bantam; 3. Robert S. Leiken, “Europe’s angry Muslims: The revolt of the second generation / Gnevni muslimani Evrope: Revolt druge generacije”Oxford University Press.

Jedna od posledica poraza Isisa u Iraku i Siriji je povratak kući mnogih od 5-6.000 Evropljana koji su tamo otišli da se bore ili žive u “kalifatu”. U zavisnosti od toga čiji su državljani oni su u zatvoru, pod prismotrom ili na rehabilitaciji (Francuska je tu najstroža, a Danska među najblažima). Ne zna se koliko su ovi povratnici opasni. Možda se kaju i žele da budu uzorni građani, a možda spremaju osvetu. Uprkos ratnim porazima Isisa, raste spisak džihadističkih zlodela na evropskom tlu. Od napada bombom, vozilom i nožem u Velikoj Britaniji početkom 2017. (u najtežem napadu je ubijeno 22 ljudi na koncertu u Mančesteru) do skorašnjih napada u Španiji i Francuskoj, jasno je da se strast za ubijanjem “nevernika” ne smanjuje.

Mada teroristički napadi u Evropi privlače pažnju, danas ih u vestima ima manje nego 2014. i 2015. kada su bili zastrašujuća novina. Zna se da terorizam izaziva lokalnu a ne opštu paniku. Zato je ser Jeremy Greenstock, bivši šef Komisije UN-a za borbu protiv terorizma, islamski terorizam nazvao “smrtonosna napast”. Ali ta napast postiže ono što francuski sociolog Gilles Kepel, jedan od vodećih stručnjaka za militantni islam, vidi kao cilj uvoza džihada na zapad: stvaranje nepremostivog jaza između evropskih muslimana i nemuslimana. Kako kaže Kepel, pošto su pokrenuli sveti rat protiv sovjeta u Avganistanu, džihadisti su krenuli dalje (u Bosnu, Alžir i Egipat) da bi na kraju stigli i na zapad. Prvi i najdramatičniji udar bio je na SAD 2001, a od 2012. oni prelaze i u zapadnu Evropu, gde napade vrše lokalne ćelije i pojedinci.1 Taj svesno stvarani jaz je inspirisao naslov Kepelove nove knjige Rascep, koja je objavljena nekoliko meseci pošto je autor stavljen na spisak za odstrel od 7 francuskih javnih ličnosti, koji je sastavio Larossi Abballa (Abballu je 2016. ubila policija nakon što je on ubio jednog policajca i njegovu ženu). „Ako želite da me ubijete, ubijte me“, poručio je Kepel džihadistima u intervju za New York Times u aprilu 2017.

Za razliku od napada koje vrše nemuslimani poput Stephena Paddocka − koji je 1. oktobra 2017. ubio 58 ljudi na koncertu u Las Vegasu − džihadistički napadi imaju teže posledice po zajednice u kojima se dešavaju. Svaki napad višestruko uvećava nepoverenje, nadzor i uznemiravanje kojima su muslimani u Evropi izloženi. Tokom mesec dana posle bombaškog napada u Mančesteru, lokalna policija je zabeležila 224 antimuslimanska incidenta, naspram 37 prethodne godine u istom periodu. Kada je 19. juna 2017. beli Britanac Darren Osborne kombijem uleteo u grupu muslimana, mnogi Britanci su pravdali taj čin.2 Na delu je produbljivanje Kepelovog jaza: džihadisti izazivaju otpor prema svim muslimanima, a populisti prozivaju imigrante i islam.

Evropljani muslimanskog porekla obogaćuju život zemalja u kojima žive, iako mnogi zadržavaju elemente svoje religije i kulture.3 Ali sa svakim džihadističkim napadom često ponavljana formula da je islam religija mira koju zloupotrebljavaju nasilni pojedinci gubi na uverljivosti. U to sam se uverio nekoliko dana posle napada u severnom Londonu, kada sam slušao razgovor u popularnoj radio-emisiji između voditelja Nicka Ferrarija i Khole Hasan, istaknute članice britanskog šerijatskog odbora (takva tela se uglavnom bave raskidima nesrećnih brakova sklopljenih po islamskim običajima i na meti su kritika jer prisvajaju nadležnosti države). Počelo je tako što je Hasan rekla da je Isis „sekta smrti koja se lažno predstavlja kao izdanak muslimanske vere“. Onda je dodala da se džihadisti oportunistički služe islamom i da su masovne ubice koji su uzvikivali Alahovo ime mogli da uzvikuju i ime Bude ili Isusa. „Podseti me“, hladno ju je prekinuo Ferrari, „kada je grupa hrišćana poslednji put… raznela decu koja su se vraćala s pop koncerta, jer mi je to promaklo“, i dodao da je „trenutne probleme ipak izazvalo nešto što ima veze s verom“. „U tome je poenta“, uznemireno je odgovorila Hasan. „Nema veze sa verom“. Onda se telefonska veza misteriozno prekinula.

Prema anketi Le Figaroa iz aprila 2016, 63 odsto Francuza smatra da je islam isuviše “uticajan i prisutan“ u Francuskoj, naspram 55 odsto 2010, dok 47 odsto smatra da prisustvo muslimana predstavlja “opasnost”, naspram nekadašnjih 43 odsto. Sudeći po anketi sprovedenoj u Britaniji u približno istom periodu, oko 43 odsto Britanaca veruje da je islam “negativna snaga” u njihovoj zemlji. Kako mi je rekao aktivista muslimanske zajednice u Lidsu, posle masakra u Las Vegasu mnogi muslimani su se satima molili da „počinitelj nije musliman“, jer bi to izazvalo gnevne reakcije na internetu, uvrede, nasilno skidanje hidžaba i ostale fizičke napade na ulici.

***

Integracija muslimana postala je politički problem u Evropi 80-ih godina prošlog veka. Muslimanski aktivisti u Britaniji su se odvojili od crnačke zajednice, što je dovelo do tenzija između ove dve grupe. U Francuskoj su dugotrajno sistemsko zapostavljanje i popularizacija salafističkih ideja preko avganistanskog džihada pokolebale uverenje javnosti da su migranti iz severne Afrike socijalisti i sekularisti. Francuska kulturna kontrola (dirigisme) i britanski multikulturalizam logični su nastavci dve suprotstavljene verzije imperije (francuske civilizatorske misije i britanskog nemešanja, koje počiva na principu različitosti svojstvene konglomeratu Ujedinjenog Kraljevstva). Nemačka primenjuje neku vrstu kombinacije ova dva pristupa.

Kada su 2005. muslimani iz francuskih predgrađa krenuli u proteste i kada je u januaru 2015. džihadistički terorizam pogodio Francusku, mnogi u Britaniji su te probleme pripisali nepromišljenoj politici nametanja francuske kulture severnoafričkim migrantima, uključujući obavezu upotrebe francuskog jezika i usvajanja sekularne i republikanske ideologije. Nasuprot tome, Britanija je dozvolila zadržavanje kulturnih osobenosti, pri čemu se od migranata zahtevalo poštovanje simbola kao što su parlament i kruna. Ni bombaški napadi u Londonu 2005, u kojima je ubijeno 52 ljudi, nisu naneli veću štetu tom optimističkom pristupu, delom zato što je osmogodišnje zatišje do sledećeg napada omogućilo javnosti da terorističke napade otpiše kao slučajna zastranjivanja.

Još su davne 1975. autori jednog istraživanja o britanskom obrazovanju naveli da se “ni od jednog deteta ne može očekivati da odbaci svoj jezik i svoju kulturu kada pređe školski prag“. Multikulturalizam ne vidi prednosti slabljenja zajednice i tradicije koji povezuju ljude inostranog porekla. Naprotiv, kako navodi Savet Velikog Londona, te građane treba podsticati da „ispolje sopstveni identitet, istraže svoju istoriju, odrede svoje vrednosti i žive kako oni misle da treba”.

Multikulturalizam je uticao na obrazovanje i socijalno stanovanje u Britaniji. Podsticano je formiranje homogenih imigrantskih zajednica, što je dovelo do stvaranja monokulturnih oblasti, dok su u školama deca bila ohrabrivana da govore o svojoj istoriji i kulturi. Posledica britanskog multikulturalnog programa, koji je u stilu Britanske Indije ohrabrivao osobenosti različitih zajednica, jeste to što u krajevima s preovlađujuće muslimanskim stanovništvom postoje muslimanski odbori, gradonačelnici i članovi parlamenta u mnogo većem broju nego u sličnim krajevima u Francuskoj.4

U Bredfordu u Zapadnom Jorkširu, jednom od bivših engleskih industrijskih gradova, multikulturalizam je zadobio najkontroverzniji oblik. Ne žive svi britanski muslimani u zatvorenim zajednicama: muslimani u Istočnom Londonu i Lesteru žive sa drugim pridošlicama različitih veroispovesti. Ali delovi Bredforda − uske uličice oko Atok parka, gde žene nose pakistanske džilbabe − prkosno su monokulturni. Muslimansku zajednicu u Bredfordu (130.000 ljudi) čine porodice iz okruga u Kašmiru pod pakistanskom upravom, koje su emigrirale 60-ih godina 20. veka. Na nebu iznad grada se ocrtavaju minareti 125 džamija, a obrazovni sistem i trgovina (da ne pominjem venčanja i razvode) formirani su u skladu sa stavovima čvrsto povezane i krajnje konzervativne zajednice. Ona je pogođena siromaštvom i narko zločinima, ali većina ljudi u njoj smatra da bi im bilo daleko gore bez njihove vere i tradicije.

Podrška multikulturalizmu u Engleskoj je opala posle terorističkih napada i brzog porasta muslimanske populacije, koja se od 2000. udvostručila (3 miliona ljudi). Do 2020. polovina stanovnika Bredfora − jednog od najmuslimanskijih gradova zemlje s najvećim natalitetom − imaće ispod 20 godina. Kao odgovor na tu demografsku promenu i strah od terorizma, Britanija pod Davidom Cameronom i Theresom May javno se odrekla politike multikulturalizma, što je u skladu sa odbrambenim impulsom koji je većinu glasača naveo da se odluče za brexit. (I u Bredfordu je mnogo muslimana glasalo za brexit u strahu od poljskih i romskih migranata.) Primer paničnog napuštanja multikulturalističkih uverenja je i reakcija Therese May na teroristički napad na Londonskom mostu početkom juna 2017, kada je tražila da „ljudi ne žive u odvojenim, segregiranim zajednicama, već kao istinski Ujedinjeno Kraljevstvo”. Ključni element državne antiekstremističke politike je promovisanje „britanskih“ vrednosti poput demokratije, vladavine prava, individualnih sloboda i tolerancije.

Jedno od zapažanja u državnom izveštaju o obrazovanju iz 1975. bilo je da majke neke dece u britanskim školama izgleda žive “u purdi ili ne govore engleski“. Ton izveštaja je neutralan – ništa u njemu ne ukazuje da se to doživljava kao pretnja građanskoj državi. U današnjim izveštajima se sugeriše da te zajednice preziru britanski način života, kao i vrednosti emancipacije i individualnog ostvarenja koje neguje zvanična britanska kultura. Geto je tu shvaćen kao prva stanica na putu ka ekstremizmu i terorizmu.

***

Direktna veza između muslimanskih zajednica i ekstremističkih organizacija je naravno široko osporavana. Zapravo, mnogi islamski teroristi su napustili svoje skučene zajednice i pronašli novu „porodicu“ među globalistima čiji je cilj stvaranje, prema rečima francuskog teoretičara džihadizma Oliviera Roya, „nove vrste muslimana, potpuno odvojenog od etičkih, nacionalnih, plemenskih i porodičnih veza“.5 Ta nova „porodica“, a ne rodni grad u kome žive pretežno muslimani, sada je glavni generator džihadističke ideologije. Muslimanska društva i škole koji se kritikuju zbog neliberalnih stavova mogli bi upravo zbog promovisanja porodice i zajedništva biti delotvornija prepreka revolucionarnom džihadizmu od državne propagande. Ali pripadnici liberalne levice i patriotske desnice smatraju da su konzervativne muslimanske zajednice patrijarhalne, šovinističke i homofobične − uglavnom s dobrim razlogom. Staru politiku ukazivanja na „umerenije“ islamističke grupe potisnulo je uverenje da su sve one na svoj način ekstremne.

Fergusson u svojoj knjizi Al-Britanija detaljno obrađuje kraj multikulturalizma i nastupanje pojačanog nadzora i isticanja britanskih kulturnih vrednosti. Državni program protiv radikalizma „Sprečiti“ (Prevent) nalaže da nastavnici, bolničko osoblje i drugi radnici iz javnog sektora prijave svakoga ko im zaliči na ekstremistu. Svi se slažu da je potencijalne ekstremiste (islamiste ili neofašiste) neophodno identifikovati, ali mnogi muslimani su nepravedno etiketirani, a sramota koju to povlači traje dugo posle identifikacije i „dobrovoljnog“ savetovanja. U okviru programa prevencije napravljeno je mnogo grešaka. Soba studentkinje na Oksfordu (za koju se ispostavilo da je pripadnica Sika) pretražena je pošto je prijavljena da se molila, a četrnaestogodišnji učenik je saslušan zato što je izgovorio reč „ekoterorizam“.

Otpor prema neliberalnim muslimanskim enklavama je eskalirao 2014. zahvaljujući nacionalnom skandalu, kada su otkriveni detalji o navodnoj nameri da se islamizuju škole u Birmingemu, drugom najvećem gradu u državi. U prethodnoj deceniji je bilo nastojanja da se muslimansko školsko osoblje dovede u delove Birmingema nastanjene pretežno muslimanima. Škola je promovisala molitvu i ramazanski post i uveden je neki vid polne segregacije. S vremena na vreme bi neki nastavnik izrekao sporni stav o homoseksualnosti i pravima žena. Ali uz osnaživanje islamskih vrednosti – i zanemarivanje „britanskih“ koje su bili dužni da podstiču – nastavnici su povisili akademske i disciplinske stanarde, što je dobro uticalo na ispitne rezultate i mogućnost zaposlenja učenika.

Posle skandala, suspendovani su nastavnici tri birmingemske škole, što se loše odrazilo na moral i rezultate na ispitima. Sud je naredio pokretanje samo jednog disciplinskog postupka, a optužbe za zaveru su odbačene. Ali je reputacija tih škola i njihovih đaka trajno oštećena.

Po Fergussonu, u Britaniji je danas jaz između muslimana i nemuslimana manji od onog između samih muslimana: mladi se okreću protiv svojih roditelja, a spoj seksualnih iskušenja i malih prihoda (venčanje je luksuz i mnogi ne mogu da ga priušte) stvara nezadovoljstvo koje se graniči sa nihilizmom. Fergussonu je zamereno preveliko saosećanja prema nekim islamistima koje mediji smatraju opasnima, poput starijeg člana islamističke advokatske grupe Cage (Kavez) Asima Qureshija, koji je 2015. za Mohammeda Emwazija, britanskog vojnika Isisa poznatog kao „Jihadi John“, rekao da je „lep mladić“. Ali Fergussonovo uverenje da bi britanske muslimane trebalo ceniti zbog njihove vere, a ne uprkos njoj veliki je napredak u odnosu na oholu toleranciju koja se često predstavlja kao prosvećeni stav prema muslimanskom pitanju.

Na primer, pokojni američki politikolog Robert S. Leiken − čija je knjiga Gnevni muslimani Evrope(2012) nedavno doživela novo izdanje, s novim predgovorom o usponu Isisa − navodi da je jedan od razloga zašto ljudi za zapada treba da se bore protiv diskriminacije muslimana to što nas „netrepeljivost ostavlja bez saveznika, uključujući muslimane na zapadu, koji su potencijalni potkazivači ekstremista“. Teško je zamisliti gori navodno antidiskriminatorni stav koji ostavlja manje mogućnosti da bi neko ko je musliman ikada mogao biti „jedan od nas“.

***

Dok Fergusson smatra da je priznavanje vere i vrednosti muslimanskih zajednica ključno za koheziju društva, autor knjige Rascep Kepel smatra da je to oružje koje su islamistima poklonili liberali „mekog srca“. Kepelov put je zanimljiv. On je 2004. bio član komisije koja je preporučila i sprovela zabranu vidljivih religioznih simbola u francuskim školama (takozvana „zabrana burke“). Ali pored toga, on je veći deo svog radnog veka proveo kao uspešan profesor, istraživač uticaja siromaštva, kulturne zavedenosti i salafističkih ideja na osećanje otuđenosti u današnjoj muslimanskoj generaciji. Njegova prethodna knjiga, Terror in France / Teror u Francuskoj, detaljan je pregled moderne istorije muslimanske Francuske, koji prati prelomne događaje, od objavljivanje karikature proroka Muhameda 2005, do lamenta Marine Le Pen 2010. zbog toga što su neki delovi francuskog društva „pod okupacijom“ (oslobođena je od optužbi za govor mržnje) i prvih džihadističkih napada na francuskom tlu 2012. godine.

U svetlu generacijske podele među muslimanima kojom se bavi Fergusson, posebno je zanimljiv Kepelov opis neuspešnog pokušaja Unije islamskih organizacija Francuske da 2005. zavede red u pobunjenim predgrađima. To telo verskih i svetovnih vođa, koje mnogi smatraju najmoćnijim u Francuskoj, izgubilo je ugled jer nije uspelo da spreči zabranu burke. Ono je uglavnom bilo sačinjeno od starih članova Muslimanskog bratstva koji nisu bili u vezi sa mladićima koji su po ulicama palili automobile. Fatva koju su izdali teolozi Unije, u kojoj se kaže da je vandalizam haram, odnosno zabranjen, imala je suprotan efekat od željenog. Narednog dana je uništeno preko 1.400 kola, a u sukobima je povređeno 35 policajaca.

Kepelov Rascep je zbornik njegovih radijskih eseja i komentara o događajima u Francuskoj i islamskom svetu. Najzanimljiviji deo knjige je dugačak epilog, u kome autor izražava sumnju u sprovodivost politike jednakih mogućnosti. Po Kepelu, nasilje džihadista je manji problem od njihove namere da prodube jaz u društvu delovanjem u okviru zakona. U sekularnoj republici poput Francuske, piše on, „verska zajednica ne može biti politička“, a to je upravo ono što promoviše nova generacija muslimanskih aktivista.

Kepel kao najopasnijeg u tom smilu izdvaja Marwana Muhammada, energičnog i obrazovanog mladog lidera interesne grupe Kolektiv protiv islamofobije u Francuskoj. U leto 2016, posle džihadističkog napada u Nici u kome je ubijeno 86 ljudi, nekoliko primorskih gradova je uvelo zabranu burkinija. Muhammad se isticao u organizovanju protesta protiv „histerične i političke islamofobije“, što je Francuskoj donelo nepoželjan publicitet i završilo se proglašenjem ove zabrane nezakonitom. Kepel smatra da je „podizanje prašine“ oko burkinija, kao i negodovanje zbog lošeg postupanja prema dve muslimanke u restoranu, potez populista prerušenih u borce za ljudska prava. On optužuje one koji sve tumače kao „islamofobiju“ (navodnici su njegovi) i pojačavaju osećaj žrtve kod muslimana.

***

U ovoj raspravi nema mesta naivnosti. Dok je bio u egzilu u Francuskoj, ajatolah Khomeini je tvrdio da ne želi islamsku vlast u Iranu. Godinu dana od njegovog povratka u Iran, u februaru 1979, zemlja je postala islamska republika. Moguće je da Marwan Muhammad i drugi maštaju o muslimanskoj Francuskoj. Ni ja ni Kepel ne znamo da li je to tako, mada on podozreva da jeste. Francusko insistiranje na svetovnom stavu svakako podseća na očajničke poteze turske sekularne republike pre pobede novih islamista na čelu sa Recepom Tayyipom Erdoğanom. Ali Francuska, uprkos sve brojnijem muslimanskom stanovništvu (oko 8,4 miliona, što je osmina ukupne populacija), neće postati islamistička država. Šta god bio cilj aktivista poput Muhammada, njihov ulazak u politički mejnstrim i vešto zalaganje za veća prava muslimana u stvari su znak integracije muslimana u evropske institucije.

Predsednik Emmanuel Macron se prijatejski obraća francuskim muslimanima, a prošle godine, tokom svoje kampanje, priznao je francuske zločine u Alžiru. S druge strane, novom antiterorističkom legislativom neke od najrepresivnijih odredbi vanrednog stanja prenete su u obične zakone. Prefekti imaju ovlašćenja da ograniče kretanje ljudima osumnjičenima za ekstremizam i da zatvore bogomolje bez sudske dozvole, iako je kućni pretres (naročito kontroverzna odlika vanrednog stanja) moguć samo uz dozvolu sudije. Biti musliman znači biti sumnjiv, omalovažen, profilisan i gore od toga. Kao i u Britaniji, kratkoročni imperativ bezbednosti sve je teže pomiriv sa idealom izgradnje harmoničnog društva.

Evropa postaje antimuslimanska dok postaje muslimanska. Premda nema mnogo kulturnih sličnosti između Pakistanaca iz Bredforda, Alžiraca iz Marseja i Turaka iz Berlina, islam je za milione ljudi osnova njihovog identiteta. Na to ukazuje i činjenica da ni (doskora) multikulturalna Britanija ni svetovna Francuska nisu rešile problem muslimanske integracije, uprkos razlikama u sistemima i relativnoj tolerantnosti britanskog sistema. Dok je tako i dok se muslimansko stanovništvo bude ovako brzo uvećavalo, islam će kod mnogih Evropljana izazivati nelagodu. Oni su jasno pokazali šta misle kada su podržali antiimigracione kandidate na izborima širom kontinenta, što je delom posledica nepromišljene odluke Angele Merkel iz 2015. da prihvati više od milion izbeglica u Nemačku.

Paniku stvaraju sve veći broj muslimana i strah od terorizma. Vlade mogu pokušati da to ublaže, što i čine. Ali one takođe treba da prihvate islam kao ono što on jeste: evropska religija. Rasprostranjeni zapadni diskurs o islamu retko priznaje njegove dobre strane − stabilizovanje zajednice, smanjenje kriminala i delinkvencije i pomoć milionima ljudi. Poput hrišćanskog trezvenjačkog pokreta iz 19. veka, islam se bori protiv alkoholne pošasti koja zahvata mnoge gradove u petak i subotu uveče. Mnogi su uzroci evropske muslimanske krize, a najvažniji je možda taj što islam nikada nije postao deo opšteg razmatranja vrednosti uspešnog, modernog društva. On ostaje na marginama društva, a o njemu se više govori nego što se s njim sarađuje.

Christopher de Bellaigue, The New York Review of Books, 07.06.2018.

Prevela Lucy Stevens

Peščanik.net, 16.06.2018.

TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU

Foto: Odeća izbeglica sa Lezbosa, instalacija Arabelle Dorman u crkvi Svetog Džejmsa na Pikadiliju u Londonu, foto: Tim Ireland/AP

________________

  1. U prilog toj tezi Kepel navodi uticajan tekst avganistanskog veterana džihada iz Sirije koji se predstavlja konspirativnim imenom Abu Musab al-Suri. Tekst “Call for a global Islamic resistance / Poziv na globalni islamski otpor” iz 2005. predviđa građanski rat u Evropi koji će stvoriti neophodne uslove za trijumf globalnog kalifata.
  2. Videti moj tekst nastao posle napada: “Britain: When vengeance spreads / Britanija: prelivanje osvete”, NYR Daily, 24.06.2017.
  3. Gradonačelnik Londona Sadiq Khan, na primer, veoma je popularan među stanovnicima Londona različitog porekla, iako ističe da je vernik.
  4. Mada su francuski muslimani danas prisutniji u javnom životu, a njih 15-ak je ušlo u skupštinu na izborima 2017, u nekim njihovim zajednicama oko Pariza još uvek prevladava utisak francuske kolonije. Beli muškarci i žene ulaze i izlaze iz lokalnih uprava, dobro plaćeni i obučeni. Oni upravljaju obojenom populacijom u Francuskoj kao njihovi preci nekada u kolonijama.
  5. Videti Olivier Roy, Jihad and death: The global appeal of Islamic State / Džihad i smrt: Globalna privlačnost Isisa, sa francuskog prevela Cynthia Schoch, Hurst, 2017.
Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close