Gojko Berić: Posljedice oplakane, uzroci prešućeni
Srbi tradicionalno obilježavaju ne samo svoje pobjede već i svoje poraze. Nakon što su raskinuli emotivnu vezu sa vlastitim antifašizmom i praktično ga se odrekli, a Titovu antifašističku slavu pripisali četničkom vođi Draži Mihailoviću, broj pobjeda u njihovom istorijskom kalendaru prilično je otanjio, dok se poraza, onih iz posljednje decenije prošlog vijeka, nakupilo i previše. Poraza koji su bili ne samo vojne već i političke i moralne prirode. Posljednji od njih, po posljedicama vjerovatno i najteži, vezan je za 24. mart 1999. godine, kada je NATO počeo bombardovanje Srbije. Ovog utorka u Beogradu je obilježena šesnaesta godišnjica tog događaja. Centralna državna ceremonija održana je tog dana uveče ispred razorene zgrade bivšeg generalštaba Vojske Srbije, uz simboličan performans, polaganje vijenaca i paljenje svijeća. Govorio je premijer Aleksandar Vučić. On je istakao da je Srbija “naučila lekciju i izvukla pouke”, ali da ovom prilikom ne želi da priča “o pravdi i nepravdi”. Za razliku od njega, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je tog istog dana, na komemorativnom skupu u Leskovcu, potencirao pitanje pravde i nepravde, i rekao: “Proglašeni krivim i brutalno kažnjeni bez suđenja, živimo u svojoj tuzi uskraćeni za izvinjenje, suđenja i kazne za počinitelje.”
Do bombardovanja je došlo kada je Slobodan Milošević, nakon propalih pregovora u Rambouilletu kod Pariza, odbio ultimativni zahtjev političkog vrha NATO-a da njegove snage uđu na Kosovo. Generalni sekretar NATO-a Javier Solana poručio je Srbima da kazna za neposlušnost nije uperena ni protiv njih ni protiv SR Jugoslavije, već protiv režima Slobodana Miloševića, čije su policijske i vojne snage, u ofanzivi etničkog čišćenja, brutalno, uz masovna ubistva, protjerale nekoliko stotina hiljada kosovskih Albanaca. Međutim, za ovu činjenicu, koja je od ključnog značaja za kasniju sudbinu Kosova, ispostaviće se i za sudbinu samog Miloševića, nije bilo mjesta ni u Nikolićevom, ni u Vučićevom govoru. Milošević i njegov režim nisu ni pomenuti, iako je Vučić priznao da politika Srbije “nije uvek bila bezgrešna”.
Zračni udari NATO-a po strateškim i drugim ciljevima u Srbiji trajali su punih 78 dana.
Prema neslužbenim podacima, jer službeni nikad nisu objavljeni, ubijeno je najmanje dvije i po hiljade, a ranjeno više od dvanaest hiljada civila. Najbizarnija stavka u tom knjigovodstvu smrti nesumnjivo je pogibija 16 radnika državne televizije, koju su čelnici NATO-a, zbog njene ratne propagande proglasili za legitimni vojni cilj. Zgrada RTS-a bombardovana je u prvim satima 23. aprila 1999. godine. Smrtno su stradali svi radnici koji su se te noći zatekli u zgradi. Zanimljivo je da među njima nije bilo novinara i urednika. Štab NATO-a obavijestio je Vladu u Beogradu da će zgrada RTS-a biti gađana te noći, Vlada je direktoru ove medijske kuće Dragoljubu Milanoviću naredila da ljude i tehniku izmjesti u drugi objekat, ali se on iz neobjašnjivih razloga oglušio o naređenje, zbog čega je 2002. osuđen na deset godina zatvora. Ipak, mnogi su uvjereni da iza Milanovićevog postupka stoje ljudi koji su bili moćniji i od same Vlade. Bilo kako bilo, odgovor na pitanje zašto su i po čijem nalogu radnici RTS-a žrtvovani nikada nije dat.
Možda do njega i nije tako teško doći ako se ima u vidu šta je sve Miloševićeva Srbija naređivala, organizovala i finansirala u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, braneći svoju zločinačku politiku kao patriotizam.
Svijet nije imao jedinstven stav prema razornim napadima najmoćnije vojne sile na ciljeve u Srbiji. Lideri vodećih zapadnih zemalja odobravali su ovu akciju, ali su među intelektualcima postojale velike podjele. Intervenciju su, između ostalih, podržavali Vaclav Havel, nobelovac Günter Grass i francuski filozofi Bernard-Henry Levy i Andre Glucksman, dok su njeni vatreni protivnici bili Noam Chomsky, Peter Handke, slavni engleski režiser Peter Brook ili Tariq Ali i Regis Debray, u mladosti saborac Che Guevare. Krajnje negativan odnos prema ovakvom discipliniranju Srbije imali su Slavoj Žižek i Igor Mandić, koji je pisao da je riječ o “agresorskoj orgiji”. S druge pak strane, Bogdan Bogdanović, Mirko Kovač, Filip David ili Vidosav Stevanović smatrali su da se srpski fašizam može poraziti samo vojnom silom. Milošević je bio oličenje zla, obilježen kao “balkanski kasapin”, kojeg će dvije godine kasnije Vlada Zorana Đinđića poslati u Haag, gdje će pri kraju maratonskog sudskog procesa i umrijeti 12. marta 2006. godine.
Negdje u maju 1999. godine Abdulah Sidran je objavio pjesmu pod naslovom “Savršen krug”. Pjesnika je probudio ružan san, četiri su sata ujutro, što je spav'o spav'o.
Posljednji stih pjesme glasi: “Malo poslije, uz kahvu / ispratim avione na Srbiju / i pušim, na prozoru, ko kakav / sasvim spokojan čovjek.”
Nema sumnje, Srbija je platila visoku cijenu Miloševićeve ekspanzionističke oholosti, koju je podržavala ogromna većina Srba. Od nje su stradali i Hrvati i Albanci, ali niko kao Bošnjaci. “Taj se vrag najbolje snalazi na poljima smrti”, pisao je Mirko Kovač.
Nažalost, Miloševićev duh još kruži Srbijom. Povodom devete godišnjice njegove smrti, Milutin Mrkonjić, narodni poslanik Socijalističke partije Srbije, kaže u intervjuu Politici: “Slobodan Milošević je bio najveći državnik, možda najveći poslije Tita.” U Beogradu je nedavno objavljena knjiga “Milošević: Još nije gotovo”, autora Slobodana Antonića, profesora sociologije na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Antonić, pored ostalog, piše:
“Kad se već učinilo da je savladan, suđenje sebi kao vođi jedne otpadničke zemlje, preokrenuo je u suđenje američkom imperijalizmu. Umro je kao simbol otpora.”
Oslobođenje
