Dva svijeta, dvije paralelne stvarnosti
Na putu prema dolje
Ponekad, nerijetko stvari su toliko loše da za njih ne postoji riječ u rječniku kojom bi se mogle nazvati te ih je, stoga, nemoguće imenovati. Češće od toga ljudi su toliko loši, toliko očigledno i providno lažu, petljaju, izokreću i izvrću istinu, toliko su samoživi i nezainteresirani nizašta i ni za koga da je to normalnom, zdravom umu toliko teško prihvatiti da je jedini način s kojim je moguće suočiti se s takvom situacijom reći: “To je nemoguće!”
Bolest i depresija
Još češće, ljudi toliko žive u samozabludama, samonametnutim vjerovanjima i nevjerovanjima, očaranjima i mitovima da jednostavno odbijaju priznati da decenijama nisu bili u pravu jer ih to priznanje vodi u kliničku depresiju, psihičku bolest i duševnu bol iz koje gotovo da nema povratka niti oporavka. Najčešće, ljudi uopće ne žive, nego oponašaju život, prćakaju se u tom nečemu za što ni ime nemaju strašno, životno, smrtno uplašeni za vlastitu sadašnjost i svoga potomstva budućnost uporno i tvrdoglavo odbijajući i pomisliti da postoji izravna veza između njihovih osobnih izbora i općeg stanja i tonu sve dublje, i dublje, i dublje čak, više i ne želeći podići ruku.
Među njima nema hijerarhije, oni nemaju autoriteta, oni nemaju poštovanja ni prema kome i malo im je šta u životu i na ovome svijetu bitno osim da po svaku cijenu zadrže posao. Oni su poput ovaca, živi a i ne znaju da su živi i samo pasu čekajući kad će kome i na koji način doći kraj. Ovce nigdje ne umiru od starosti.
S druge strane ograde žive oni koji su takvo stanje izazvali, njegovali, od vremena do vremena, podgrijavali pa hladili, kojima je dobro ovako kako je, koji žive samo ako i kad drugi/ostali preživljavaju, koji se hrane više tuđom nemoći nego vlastitom moći, koji se ne pojavljuju na ulici osim zaštićeni vlastitom anonimnošću, bezličnošću i besmislenošću ili tjelohraniteljima (Bože, kako glupa riječ!) e da im ne bi ko prišao i, ne daj Bože, šta zatražio. Oni oko sebe okupljaju istomišljenike i istogovornike, laskavce i lažljivce kakvi su i sami, snishodljive uhode, smutljivce i prevrtljivce, pokvarenjake najgore vrste kojima je slagati lahko i slatko k'o vode se napiti, kojima nije bitno ko je ispred njih, ni ko je ispod njih, dokle god je njima dobro.
Ni oni ne poznaju autoritet iako među njima postoji hijerarhija, ali ona vrijedi samo dok je “prvi” jak i dok nema jačeg od njega… Čim se to promijeni, čim se pojavi novi pretendent na prijestolje, oni gube autoritet, hijerarhija se poremeti i domalopređašnji saveznici postaju nacereni i iskeženi posmatrači. Ova skupina funkcionira po načelu vučijeg ili čopora hijena. Za njih su svi ostali, recimo one ovce iz gornjeg pasusa, samo hrana ili zabava. I neka mi niko ne govori da te dvije skupine ljudi žive u istom svijetu. To su dva svijeta, dvije paralelne stvarnosti, dva naporedna postojanja od kojih je prvo, među ljudima, trajno i stvarno da trajnije i stvarnije ne može biti, a drugo privremeno i prilično virtuelno. I ništa od toga ne bi bio problem da su obje skupine svjesne vlastitog stanja. Ta vrsta spoznaje naziva se katarza.
Katarza počinje suočavanjem s najbolnijim pitanjima
Katarza nije pojam koji se često koristi u politološkoj teoriji i, ustvari, uopće ne potječe iz političkog rječnika. To je pojam iz starogrčkog jezika u načelnom značenju pročišćenja, odnosno oslobođenja. Hipokrat ga je koristio u kontekstu tjelesnog očišćenja, istjerivanja iz tijela tvari koje uzrokuju bolest, dok je Platon njime podrazumijevao tjelesno i duševno očišćenje u smislu oslobađanja duše od tjelesnih sklonosti i strasti putem razvijena duhovnog života. Aristotel mu je, kao prvi teoretičar tragedije, dodao uže, specifično estetsko značenje. Po njemu katarza treba izazvati strah i sažaljenje te tako “pročistiti” osjećaje gledatelja, dok su drugi grčki tragičari čvrsto vjerovali da se mudrost stječe učenjem kroz “patnju”. Kao karakteristična metoda katarza se primjenjuje u psihoanalizi: potisnute neugodne emocije valja povezati s događajem koji ih je izazvao i tako ih, dovedene svijesti, verbalizirane ili pretvorene u djelatnost, odreagirati, pa time prestaje njihovo djelovanje.
U tragedijama francuskoga klasicizma katarza se tumači u moralnome smislu, kao stanje koje će spriječiti gledatelja u ponavljanju kobnih postupaka tragičnih likova, a u nekim slučajevima i kao ispaštanje i pomirenje sa sobom samih likova, a ne gledatelja te kao “univerzalna ljudska emocija suosjećanja”. Preveden na nama razumljiv jezik i situaciju pojam katarza podrazumijeva doticanje dna mulja od koje se moguće odgurnuti i krenuti ka površini, prema udisaju koji život znači.
Eh, u ovom kontekstu, kada se cijeli jedan narod ponaša kao da im je stvarnost scena iz grčke klasične tragedije ili, u nešto savremenijem, patetičnijem i kičastijem kontekstu, tragične soap-opere u kojoj ili igraju uloge ili samo glume posmatrače ili su, pak, te uloge podijelili po nacionalnom i/ili stranačkom ključu, a niko od njih ne želi priznati šta se doista događa, surevnjivo, strmoglavo i blesavo srljaju ravno prema dolje slijedeći svoga “vođu”, pojam katarze u svim njegovim značenjskim kontekstima, od psihološkog, preko psihijatrijskog, do, recimo, estetskog, itekako je primjenjiv i u svakodnevnom životu.
S jedne strane, budući da je sva politika u našoj zemlji nacionalna, onda je logično da ovaj kontroverzni pojam spominjati uglavnom u tom kontekstu, po mogućnosti zajedno s dva jednako nepoznata pojma lustracija i utvrđivanje porijekla imovine, a sa druge, znajući stvarno porijeklo i značenje pojma katarze čak i prosječno upućenoga u domaće neprilike uopće ne bi smjelo da čudi ako do nje nikada ne dođe. Kako god, makar i teorijski, nijedna katarza, a pogotovo nacionalna, ne može početi, a kamoli se završiti bez suočavanja s najbolnijim, najkontroverznijim i, najčešće, neodgovorenim pitanjima (iz) prošlosti i bez osobne (ko sam, gdje sam, što sam, zašto sam tu gdje jesam, ko je kriv(!) za moje stanje) i, tek potom, zaista javne rasprave (ko smo, šta smo, gdje smo, šta želimo i kako to postići…) osnovna su pitanja koja potrebuju odgovore prije nego što postavimo ono krucijalno, suštinsko, ključno: “Kako se odavde izbaviti?”
Šljapkanje u blatu
To bi, nekako, bila prva, ishodišna ili polazna katarzična tačka bošnjačke i bosanskohercegovačke nacionalne katarze. Do tada, sve je šljapkanje u blatu vlastitoga žrtvoslovlja… da ne upotrijebim još teži izraz.
No, da završim priču s početka teksta… U svakom slučaju, za sve njih, za sve nas koji smo vam vjerovali, koji smo se u vas uzdali, koji smo za vas glasali… za sve koje ste zanemarili i sve one svoje klo(v)nove koje ste odgojili da vas zamijene i naslijede, za sve one kojima ste potpuno neopravdano povjerenje ukazali i kojima ste ugađali i za koje ste za leđa i pod leđa zametnuli… valjat će vam jednom, kad-tad, položiti račun. A tad će biti bitna samo istina.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
