U Bosni i Hercegovini prošle godine ukopano je 188 neidentificiranih žrtava rata. Umjesto imena i prezimena, na njihovim nišanima stoji samo oznaka NN – simbol činjenice da ni tri decenije nakon rata nisu dobile svoj identitet.
U većini slučajeva ukopana je samo jedna pronađena kost, dok su kod ostalih položeni posmrtni ostaci sastavljeni od dvije ili više kostiju.
Iz Instituta za nestale osobe BiH pojašnjavaju da identifikaciju često onemogućavaju teško oštećene kosti nastale usljed spaljivanja tijela, iz kojih nije moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil. Dodatni problem predstavlja i činjenica da za mnoge žrtve više nema živih bliskih srodnika koji bi dali referentni uzorak krvi.
Posljedice toga vidljive su i ove godine, kada su na kolektivnim dženazama u Vlasenici, Bratuncu i Kalesiji ukopani posmrtni ostaci više neidentificiranih žrtava.
Na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici ukopane su dvije NN žrtve ekshumirane na lokalitetima Drum kod Vlasenice i Tabine njive kod Kladnja.
“Niko ih ne potražuje…”
“Godinama njihovi koštani uzorci i izolovani DNK profili čekaju u depoima mrtvačnica. Podudaranja s uzorcima krvi preživjelih članova porodica nema. Niko ih ne potražuje, jer često više nema nikoga”, kaže Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH.
Prema odluci Tužilaštva BiH, posmrtni ostaci za koje se identitet ne utvrdi godinu nakon izdvajanja DNK profila moraju biti ukopani. Kako navodi Fazlić, smatra se da je dostojanstvenije da žrtve počivaju u mezarima nego da godinama ostanu u mrtvačnicama.
“U javnosti i stručnim krugovima i dalje postoje oprečna mišljenja o ovom pitanju. Mnogi smatraju da bi posmrtni ostaci trebali čekati u mrtvačnicama, nadajući se da će nauka napredovati i omogućiti identifikaciju pomoću krvi daljih srodnika. Ipak, spuštanje posmrtnih ostataka u zemlju ne poništava tu mogućost. Izolovani DNK uzroci trajno se čuvaju u bazama podataka i čekaju potencijalno podudaranje”, pojašnjava Fazlić.
Jedan od najtežih primjera dolazi iz Bratunca, gdje su u Memorijalnom kompleksu Veljaci, uz identificiranog Kajtaza Salkića, ukopane i dvije NN žrtve stradale u “živim lomačama” 1992. godine.
“To su ljudi koji su živi pretvoreni u pepeo u vlastitim domovima”, kaže Fazlić.
Jedna od tih žrtava ekshumirana je još 2004. godine iz spaljene kuće Jašara Omerovića u Voljavici, gdje je ubijeno najmanje šest osoba.
“Kosti su zbog djelovanja vatre toliko uništene i ugljenisane da iz njih nije bilo moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil”, objašnjava Fazlić.
Na istom mezarju ukopani su i posmrtni ostaci žrtava iz kuće Osmana Hodžića u naselju Suha, gdje je u “živoj lomači” ubijeno najmanje 18 ljudi. Savremene metode omogućile su identifikaciju samo četiri osobe.
Slični problemi prate i identifikaciju žrtava zločina u Višegradu, gdje su u junu 1992. godine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu spaljeni deseci bošnjačkih civila.
Kakvu ulogu igra DNK tehnologija?
Predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” Bakira Hasečić kaže da porodice i nakon 34 godine tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih.
“Do danas nije pronađena nijedna druga kost. Bojim se da mnogi članovi porodica neće dočekati da pronađu ijednu kost svojih najmilijih”, kaže Hasečić.
Govoreći o ukopu neidentificiranih žrtava, ističe da razvoj DNK tehnologije mora ostati prioritet.
“Treba učiniti sve da se unaprijede DNK metode kako bi se utvrdio identitet i ovih žrtava. Važno je da dobiju svoje ime i prezime, svoj mezar i da njihove porodice imaju mjesto gdje mogu proučiti Fatihu i odati im počast. Nažalost, kako godine prolaze, naš vapaj sve manje ko čuje”, kaže Hasečić.
Iz Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) podsjećaju da je napredak DNK tehnologije omogućio identifikaciju brojnih posmrtnih ostataka koji su se ranije smatrali neprepoznatljivim. Ipak, uspješna identifikacija zavisi i od postojanja referentnih uzoraka krvi članova porodice.
“Uprkos tehnološkom napretku, pojedini slučajevi i dalje ostaju nerješivi. U nekima je DNK potpuno uništen djelovanjem vatre ili protokom vremena, dok u drugima nema živih srodnika koji bi mogli dati uzorak za poređenje”, kažu iz ICMP-a.
U Memorijalnom kompleksu Memići ukopane su i dvije NN žrtve za koje se pretpostavlja da su ubijene na području Zvornika 1992. godine.
Fazlić navodi da istražitelji često imaju operativna saznanja o mogućem identitetu žrtava, ali bez DNK potvrde identifikacija nije moguća.
“Na osnovu operativnih informacija često se može pretpostaviti kome posmrtni ostaci pripadaju i s kojeg su područja. Istražitelji znaju ko se nalazio u kućama koje su postale stratišta ili na drugim mjestima zločina. Međutim, bez naučne potvrde identifikacija nije moguća”, kaže Fazlić.
Iz ICMP-a podsjećaju da je tokom 2024. razvijena nova metoda sekvenciranja DNK koja omogućava analizu znatno većeg broja genetskih markera iz izrazito degradiranih kostiju, čime su povećane šanse za identifikaciju i preko daljih srodnika.
“Kao rezultat ovog pregleda stanja, izvršena je 121 nova identifikacija prethodno neidentificiranih osoba, a također je provedena reasocijacija posmrtnih ostataka 948 osoba koji su već bili identificirani putem analize DNK”, naveli su.
Dodaju da je zvanična identifikacija posmrtnih ostataka pravni postupak koji se provodi u skladu sa sudskim naredbama nadležnih institucija Bosne i Hercegovine.
(Vijesti.ba)
