-TopSLIDEKultura

Njemačka je uspjela jer je opismenila široke narodne mase

Krajem 17. stoljeća je, pored baroka, nastao novi pokret koji je, prije svega u drugoj polovinu 18. stoljeća, ostavio snažan pečat na prosvetiteljstvu. Pod tim pojmom. koji je tek sredinom 18. stoljeća ušao u njemačku jezičku upotrebu, obuhvaćen je jedan veoma heterogen duhovnohistorijski pravac koji nije samo vremenski podijeljen u rano, razvijeno i pozno prosveliteljstvo, nego se, uz to, diferencira i prema raznim grupama svojih nosilaca. Tako se govori o protestantskom, katoličkom i jevrejskom prosvjetiteljstvu ili, pak, o građanskom, tj. narodnom prosvjećivanju.

Ipak, mnogo toga govori u prilog teze da se prosvjetiteljstvo posmatra kao jedinstven pokret koji je trajao od osamdesetih godina 17. stoljeća, pa sve do ranog 19. stoljeća. Ovo jedinstvo prosvjetiteljstva obrazlaže se općim povjerenjem u moć razuma. tj. u snagu čovjeka da može da misli, osjeća i djeluje oslobođen proturječnosti i obrazloživo. Iz tog povjerenja u ljudski razum nastale su druge osnovne stavke, koje su prožimale cjelokupno prosvjetiteljstvo. To su: borba protiv predrasuda u svim oblastima znanja, religije i društva; usmjeravanje mišljenja na čovjeka i ovostrani svijet i uvjerenje da se ovaj svijet može popraviti primjenom razuma. Tako je prosvjetiteljstvo značilo samospoznaju i samooslobođenje čovjeka ili – kako se Kant izrazio u svojoj čuvenoj definiciji iz 1784. godine – izlazak čovjeka iz njegove lično skrivljene maloljetnosti.

Važno polazište prosvjetiteljstva bila je kritika Biblije, religije i, pre svega, Crkve. Razne besmislice biblijskog predanja već su krajem 17. stoljeća djelovale šokantno i rezultirale historijsko-kritičnom analizom svetih tekstova. Predstava o Bogu, kao i religiozna i crkvena praksa, trebalo je da budu u saglasnosti sa pravilima razuma. Bog je razum, govorio je sredinom stoljeća Johan Kristijan Edelman, koji se putem pijetizma razvio u radikalnog kritičara Crkve i prosvjećenog pristalicu prirodne religije. Ogorčena uzajamna borba konfesija isto tako je malo odgovarala ovoj razumskoj religiji koliko i još uvijek rašireno vjerovanje u čuda i vještice.

Ako ova kretanja, posebno u oblasti kritike religije, jasno odvajaju prosvjetiteljstvo od svjetonazora baroka, onda se, s druge strane, ne smije previdjeti činjenica da je već krajem 17. stoljeća nastupajuće rano prosvjetiteljstvo imalo tada mnoge zajedničke crte s baroknim načinom mišljenja. Ono je bilo prožeto istim geometrijskim duhom kao i arhitektura i politika tog vremena. Djela profesora Kristijana Volfa iz Halea nosila su, na primer, pečat argumentacije more geometrico. Za Volfa su matematika i geometrija bile savršene nauke.

U oblasti politike filozofi njemačkog ranog prosvjetiteljstva su naširoko opravdavali postojeću hijerarhijsku strukturu društva kao zdravorazumsku instituciju. Branili su monarhije i, čak. apsolutističke oblike države ukoliko su se uzdržavale od samovolje i za cilj imale dobrobit podanika. Međutim, nisu nedostatak institucionalne kontrole i političkog sudjelovanja bili razlog za to da apsolutna monarhija bude u njihovim očima sinonim tiranije. Kako je 1721. godine pisao Kristijan Volf u svojoj knjizi Pametne misli o društvenom životu ljudi, vladavina knezova postaje tek onda tiranska kada vladalac radi protiv zajedničke dobrobiti i kada samo svoj posebni interes pretvara u svoju osnovnu nameru.

Ako se rano nemačko prosvjetiteljstvo (nasuprot radikalnom francuskom) skoro potpuno odlikovalo blizinom kneževske države i naklonošću prema patrijarhalnom apsolutizmu, onda se prosvjetiteljstvo krajem 18. stoljeća duboko pocijepalo na pitanju političkog uređenja na dva različita tabora. Glavna struja njemačkog prosvjetiteljstva ostala je privržena mišljenju o državi ranog prosvetiteljstva. S njom je i vladarska praksa sa etiketom prosvijećenog apsolutizma ostvarila svoju djelotvornu vezu. Shodno ovakvom shvatanju, monarh je bio prvi sluga (Fridrih ll) svoje države, koji je morao da radi na dobrobit svojih podanika. Svoju legitimnost njegova vladavina je crpila manje iz Božije milosti, a više iz njegovog ekonomskog i političkog uspjeha i dobrog i pravednog upravljanja zemljom. Kodifikacija općeg pruskog zemaljskog prava iz 1794. godine bila je izraz prosvijećenog apsolutizma.

Međutim, na drugoj strani prosvjetiteljsko mišljenje je razvijalo svoju sopstvenu dinamiku i u političkom pogledu dolazilo u sukob sa ušančenim snagama. Postulat univerzalnosti razuma nije više dopuštao ograničavanje političkog prava samodlučivanja samo na staleže. Cilj prosvjetiteljstva bio je izlazak svih ljudi iz vlastite samoskrivljene maloljetnosti, a time i njihovo političko samoopredjeljenje. Osnovu za taj proces prosvjetiteljstva predstavljala je, prema Kantu, javna i slobodna debata građana. Ako se narodu ostavi sloboda otvorene razmjene mišljenja, onda je njegovo samoprosvjećivanje skoro neizbiježno. Ograničavanje komunikacije putem apsolutne tajne politike vlada i cenzure medija sputavalo je prosvjećivanje i bilo je protivno širenju svjetlosti razuma. Zahtjev za slobodom mišljenja i štampe i emancipacija građana od tutorstva suverene države dovodilo je radikalne prosvjetitelje krajem 18. stoljeća dodatno u sukobe sa apsolutističkom kneževskom državom, što se nije samo ispoljavalo u pretežno pozitivnom reagovanju njemačkih intelektualaca na početnu fazu francuske revolucije.

Čitalačka društva ukazuju na opći fenomen koji je bio tijesno povezan sa prosvjećivanjem, a to je pojačano prosvjećivanje stanovništva i s tim tijesno povezan skokovit rast broja i tiraža novina, časopisa i knjiga u drugoj polovini 18. stoljeća, što je često označavano kao čitalačka revolucija. Broj lica kao potencijalnih čitalaca starijih od šest godina porastao je u posljednje tri decenije 18. stoljeća sa oko 15% na najmanje 25%, pri čemu treba imati u vidu i velike regionalne razlike. Širenje nižeg školstva i sprovođenje opće školske obaveze u Njemačkoj protezalo se od sredine 16. do sredine 19. stoljeća.

Povećanoj sposobnosti čitanja stanovništva odgovarao je kontinuirani rast publikacija na njemačkom jeziku. Broj djela koja su pisana na latinskom jeziku opao je u periodu između 1740. i 1800. godine od preko 27% na samo 4% cjelokupne knjižarske produkcije, a istovremeno se težište pomjerilo s naučne i teološke literature na filozofiju i beletristiku, ali i na djela iz ekonomije i pedagogije.

Rast knjižarskog tržišta nije bio uslovljen samo širenjem čitalačke publike, nego promjenom čitalačkih navika. Ako je za period pre 18. stoljeća bila karakteristična repetitivna lektira, posebno religiozna literatura, onda je čitalačka publika sada prešla na ekstenzivnu lektiru novih knjiga i time ujedno povećala potrebu za tekstovima za čitanje.

Književni uspjesi kao što je knjiga Priručnik za seljake Rudolfa Zaharijasa Bekera, koja je 1778. i 1780. godine izašla u dva toma i već 1890. godine distribuirana u tiražu od preko milion primjeraka, ukazuju na jednu za pozno prosvjetiteljstvo značajnu pojavu, na takozvano narodno prosvjećivanje. Teorijski oslonac ovog društvenog širenja prosvetiteljstva nalazio se u osnovnom prosvjetiteljskom uvjerenju u to da su se ljudi uopće obdareni razumom, prirodnim dostojanstvom, pravima i slobodama. Utoliko je narodno prosvjećivanje predstavljalo konsekventan izlazak prosvjetiteljstva iz njegove društvene izolacije. S druge strane, narodno prosvjećivanje imalo je da povede računa o niskoj pismenosti i obrazovanosti velikog dijela stanovništva. Stoga se ono manje usmjeravalo na državno-građansku emancipaciju i opće obrazovanje širokih slojeva stanovništva, a više na unaprjeđivanje njihove životne prakse, i to ne samo putem vaspitanja u smislu veće industrijalizacije i radne discipline.

Narodno prosvjećivanje nije dalo nikakve posebne političke impulse, čak ni u vrijeme francuske revolucije, ali je zato održavalo tijesne veze s reformskim pedagoškim i industrijskim pokretima, koji su nastali tokom 60-ih godina 18. stoljeća i koji su, prije svega povezani sa imenom Švicarca Johana Hajnriha Pestalocija. Međutim, snažni impulsi dolazili su i od institucija pijetističkog teologa Avgusta Hermana Frankea iz Halea, kao i od reformističkih pedagoga Joahima Hajnriha Kampea ili plemića Fridriha Eberharda von Rohoa, koji je na svojim imanjima osnivao ugledne škole i sam pisao nove udžbenike i druge pedagoške spise.

Prosvijećena reformistička pedagogija povezala je u industrijskim školama osnovno obrazovanje nižih slojeva s djelimično rigidnim vaspitanjem dece u pogledu marljivosti i radinosti. Djeca su se tokom stvarne nastave bavila najvećim dijelom radom u okviru tekstilne industrije i bila podvrgnuta gvozdenoj disciplini. Ovakav oblik vaspitanja bio je reakcija na teške probleme siromaštva na kraju 18. stoljeća, pa je bilo potrebno da se kod djece ojača čest nedostatak samoinicijative i sposobnost samopomoći i da im se ujedno usade osnovne vrline štedljivost, čistoća i red. U očima reformističkih pedagoga postojao je cilj da se ova djeca približe prosvijećenom građanskom društvu.

Odlomak iz djela: Grupa autora, Kratka historija Njemačke, str. 145-148.

Priredio: Resul Mehmedović

Dialogos

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close