Jednostavno, vampirski bal sa zagrebačkog aerodroma ne dozvoljava da Hrvati u Bosni i Hercegovini izađu iz začaranog kruga mržnje u koji su, i svojom voljom, uvedeni, i stavljeni pod skute ondašnjeg Darija Kordića i današnjeg biskupa Vlade Košića. Zato Dario Kordić i služi kao poveznica, kao paradigma svega neljudskog u konglomeratu organizacije kojoj je on i pripadao, a koja je omogućila posvemašnju pljačku, palež, progon i nekažnjeno ubijanje.
Piše: Nikola Mihaljević
tacno.net
Nekidan je na Zagrebački aerodrom sletio Dario Kordić. Osuđeni ratni zločinac, nakon odležanih 2/3 kazne, za zlodjela učinjena svojim komšijama u Bosni. I pored toga, ili baš zato, može se reći da je Dario Kordić došao u svoju državu, ali ne i u svoju zemlju, jer je njegova zemlja Bosna, zemlja u kojoj je svojevremeno rješavao nepostojeće nacionalne probleme na svirep, neljudski i zločinački način, baš na način na koji je ukazao jedan jedini čovjek od, kažu, petstotina prisutnih, na dočeku dobrodošlice, skoro vrisnuvši; “Sotono! Ubojico!”
Iako je Dario Kordić, doduše, uz svesrdnu pomoć katoličkih prelata, došao u duhovno stanje i vjersku sigurnost da to što je radio i zašto je, uostalom, i osuđen, Bogu ugodno djelo, mislim da i pored vjerske ostrašćenosti koja mu daje intimnu sigurnost i u kojoj se, vidljivo, nalazi, on neće više vidjeti zemlje Bosne. Bar ne onakve kakvu je ostavio prije no što je pošao u križarsku vojnu. Ili će, ipak, ponekad doći, sa očima i na zatiljku, kao zvijer koja jedva izmiče avetima progonitelja, ili samo dušama djece i staraca koji su, i njegovom zaslugom, naprasno napustile ovozemaljska tijela.
Vjerujem da je istina da se, kakav-takav, mir, poslije počinjenog zlodjela, može pronaći samo izlaskom iz realnog svijeta, najčešće egzaltacijom u vjeri, pa je i Dario Kordić, svojom pristupnom besjedom na izlazu Zračne luke Zagreb, pokazao da je, nepoznato je koliko uspješno, izašao iz realnog svijeta.
Njegovo napadno glasno, i zbunjujće kreštavo zazivanje Boga, Pravde, Domovine i Isusa Krista, dok su se iz mase mogli zamisliti urlici; “Hosana! Hosana!”, potvrdio je kao validno niko drugi do biskup Vlado Košić, zločincu ljubeći ruku, kao da se, uistinu, radi o Pomazaniku.
Kako, opet, Katolička crkva u Hrvata nije društvo s ograničenom odgovornošću, postupak biskupa Košića moguće je razumjeti samo na jedan način; djelo Darija Kordića Crkvi nije mrsko.
Photo: Ranko Suvar/CROPIX – doček u ZagrebuVjerujem, također, da će ovaj vampirski bal sa zagrebačkog aerodroma vrlo brzo biti potisnut, jer se organizatorima bala, uključujući i biskupa Košića, to može, ipak će to ostaviti dubljega traga na “hrvatsko pitanje” u Bosni. Ne zato što hrvatsko pitanje u Bosni, a kao problem, ne postoji. Niti je, kao takvo, i postojalo. Bar ne na način da nije bilo jednostavno rješivo.
Jednostavno, vampirski bal sa zagrebačkog aerodroma ne dozvoljava da Hrvati u Bosni i Hercegovini izađu iz začaranog kruga mržnje u koji su, i svojom voljom, uvedeni, i stavljeni pod skute ondašnjeg Darija Kordića i današnjeg biskupa Vlade Košića. Zato Dario Kordić i služi kao poveznica, kao paradigma svega neljudskog u konglomeratu organizacije kojoj je on i pripadao, a koja je omogućila posvemašnju pljačku, palež, progon i nekažnjeno ubijanje.
Nevažno je, nimalo opravdivo, osim, možda, tek dijelom kao podložak za razumijevanje, to što su drugi to isto radili njima.
Ali, najveći problem koji je Dario Kordić, sa svojima, ostavio u amanet hrvatskom pitanju u Bosni nije ni pljačka ni progon, nego to da su Hrvati u Bosni i Hercegovini dovedeni u stanje da im je nepojmljiv život s dugima. To je, ujedno, i jedino stvaro hrvatsko pitanje u Bosni, a kao problem. Riješiti to pitanje nije moguće pomoću sa strane, to pitanje će, jednostavno, morati rješavati Hrvati u Bosni i Hercegovini, sami sa sobom.
