Nihad Hasanović: Čuveno ništa

Religija, ta drevna varalica, oduvijek se znala praviti nevina. Prebacila bi krivnju na drugog, izmislila kakav proziran alibi koji bi umirio njene poklonike. Ona, vele poricatelji, nikad nije bila tu kad se masakriralo, ona je čista kao gorsko oko, pogrešno su je interpretirali mesnati posrednici zvani ljudi, koji nikako da nauče razumjeti redak evanđelja ili ajet onako kako je zamišljeno u uredu Svevidećeg.

Autor: Nihad Hasanović

Protiv nje su kroz noviju istoriju, naročito od prosvjetiteljstva naovamo, nagonjene bujice tinte. Vrhunski umovi su je razvaljivali kanonadama visprenih i, za svoje vrijeme, ludo hrabrih traktata. Religija, ta drevna varalica, oduvijek se znala praviti nevina. Prebacila bi krivnju na drugog, izmislila kakav proziran alibi koji bi umirio njene poklonike. Ona, vele poricatelji, nikad nije bila tu kad se masakriralo, ona je čista kao gorsko oko, pogrešno su je interpretirali mesnati posrednici zvani ljudi, koji nikako da nauče razumjeti redak evanđelja ili ajet onako kako je zamišljeno u uredu Svevidećeg.

Izvrgavali su je poruzi duhoviti prozaisti i pjesnici, energični duhovi iz doba kuge, branioci senzualnosti. Zaljubljivali su se u dan zato što je takav kakav jeste, a ne zato što mu se smiješi Stvoritelj. Slavili su golotinju i spolne organe, seks, pijanstvo i vulkansku nezaustavljivost uživanja u fešti. Umjesto da črčka o Apsolutu i transsupstancijaciji, uzavrela renesansna ruka bilježi duge razgovore protkane djevojačkim smijehom u lakom hladu maslinjaka. Vjetar provansalskih predvečerja unosi u ljetopise miris luka, lavande, dlakavih pazuha i požara koje su podmetnuli gusari. Osvrćući se na vlastiti život koji više nije u zenitu, Clément Marot u jednom katrenu zaključuje da je ljubav, iznad svih bogova, bila gospodar moje volje. Stihovi iz XVI vijeka.

U našoj eri, u kojoj mlaznjaci paraju oblačke donedavno nedodirljivog kerubinskog teritorija, monomanija i intelektualna rigidnost najproslavljenijih vjerovjesnika izmamljuju humoristične reakcije više nego ikad. Karikature i aforizmi na tu temu cvjetaju. Božjim dekretima i zastrašivanjama s nebesa suprotstavlja se odlučnost smrtnika da sam sazrijeva na sopstvenim posrnućima. Da se kaje i koriguje ne nadajući se zagrljaju hurija, ne strahujući od džehennema, koji kao da su isfantazirali najveći sanjari među sadistima. U kampanji protiv religije učestvuju parodični filmovi i stripovi, monolozi stand up komičara, dokumentarci i videouraci snimljeni špijunskim kamerama koji raskrinkavaju nepodopštine sveštenstva. Širom interneta demontiraju se propovijedi mesija i svetaca koji su istinu tražili u samomučenju.

Na udaru su kler i majstorstvo s kojom ti monopolisti morala uspijevaju da se nametnu stanovništvu. Da probude u njemu interes za restauriranje tegobne srednjovjekovne svakodnevice. Uvjeravaju medije i svoje ovčice u sopstveni značaj kad god treba dati sud o nekom kamenu spoticanja. Politika? Njih se pita, oni upućuju narod za koga glasati na opštinskim izborima.

Bar je tako u Bosni i Hercegovini, u ovom mileniju koji tek izniklim zubićima još istiskuje mlijeko iz sisa prošlog stoljeća. Tri domaća, lažno skromna monoteizma petljaju se u sve. Ekonomija? Starina u kaftanu vazi o lihvarskoj metodologiji cionističkih kreditnih fondova. Međutim, ne grize ga savjest što mu se redovni mjesečni dohodak isplaćuje iz federalnog budžeta koji je, kao uostalom i kompletna globalna ekonomija, do guše ogrezao u logiku kamatnog poslovanja.

I nemoj slučajno da ga kritikuješ jer bi te mogao proglasiti “islamofobom”. Nema govora, etiketa domišljato skovana. Kao da se samo po sebi podrazumijeva da se islam mora doživljavati onako kako se doživljavaju lijepa kraška polja i snena laguna, a ako ti je zazoran, obrati se psihijatru koji će ti uz Allahovu pomoć izliječiti fobiju. Tako je to: jedni se boje otvorenih prostora ili visine ili pudlica, a drugi islama, pa neka se tabletama izvedu na Pravi Put. U gorem slučaju, dobro razmisli o balističkim i pirotehničkim proračunima mladića koji baš i ne trpe neslaganja. Njih vrijeđa kad drugima nije sveto ono što je njima. I šta preostaje neistomišljenicima? Ili autocenzura ili da gurnu glavu u torbu.

Osim o kamatama i drugim bankovnim pomagalima, teolozi brigu brinu i o tuđem braku. Ne tako davno simbolika kravljeg ludila ih je poticala da, pozirajući za medije, trljaju brade i predaju se tananom likovanju.

U drugim prilikama, na seoskim turnejama, vjerski službenici odjeveni u staromodne halje poučavaju puk kako da imenuje novorođenčad. Pametuje se o modalitetima pokopa i konzumaciji bezalkoholnih gaziranih pića. U principu, duhovni potomci paleolitskih vračeva mršte se na sve što se njima doima novim i stranim. Opsesivno potenciraju opasnosti od abortusa, homoseksualizma, eksperimenata s matičnim ćelijama. O svemu tome rado popuju na televiziji i radiju, pod okriljem teze da bi bez njihove didaktike svijet propao grcajući u porocima i krvožednom neznaboštvu.

Portparolima Boga posebno su mile aporije kao što su nacionalni identitet ili nacionalni interesi, koncepti o kojima nam ni Muhamed ni Krist ne zavještaše nijedne jedine rečenice. Razumljivo, budući da u njihovom vaktu pojam nacije još nije bio izmišljen. Ali kad se treba uzdizati ideja patriotizma, vjerski velikodostojnik rado grabi mikrofon. Onda, čas otvoreno, čas izokola, sije odbojnost prema onima koji se ne klanjaju istom imaginariju kao njegovi sunarodnjaci. O svom krdu ima štošta reći osornim, bespogovornim tonom. Glas mu ni sekund ne zatreperi od sumnje uprkos tome što govornik obično nema pojma o kambrijskoj erupciji života, politologiji, Braudelu i istoriji civilizacija, međunarodnom pravu i gramzivoj eksploataciji prirodnih resursa diljem planete.

Ne obazirući se na nadnacionalne poruke novozavjetnih parabola ili kuranskih stihotvorenija, otkriva publici onog elementarnog sebe: lako zapaljivog šovena, zajapurenog i nedokaznog nacionalistu, koji je u svom zavičaju u nekom krajiškom dolu milion puta osluškivao čavrljanje ptica selica, ali se nijednom nije zamislio nad njihovim kozmopolitizmom. Okuražen uputstvima iz Udžbenika nad udžbenicima, koji uostalom tumači kako mu volja, pozivaće po potrebi i na rat, samo da bi se nacionalni duh i tradicija zauvijek očuvali. Neće ga pokolebati informacija da se očuvati ne može ni nešto tako grandiozno i otporno kao što je kosmos, koji se, uče nas i Heraklit i astrofizičari, neumoljivo transformiše. (Fer je napomenuti da i među uposlenicima religijskih kartela tu i tamo zablistaju pozitivci, čak izvanredni, uglavnom u nižim slojevima hijerarhije. Koliko god to zvučalo nevjerovatno, i u moru kukolja nikne pokoja stabljika žita. Ipak, iznimke ne uljepšavaju bazični ton, kričav, neugodan, koji se odašilje sa tih čudnih njiva.)

Koliko je opasno dodirivati suprugu u menstruaciji? Pod kojim uslovima se orođavati s inovjerkom? Da pogubimo ili ne ratnog zarobljenika? Kojom rukom jesti, istočnom, zapadnom, sjevernom ili južnom? Popovi i njihovi muslimanski ekvivalenti zavire u Jednu Jedinu Knjigu i gle, tamo uvijek iščeprkaju odgovor koji im treba. Odatle se vade truli diktati upućeni puku, savjeti koji najčešće ne idu ispred svog vremena, preziru novìne i slobodu, žensku pogotovo. (Uzgred, ako se ovdašnje tri vodeće religije zalažu za ravnopravnost svih ljudskih stvorova, kada će na čelo islamske, katoličke ili pravoslavne mašinerije već jednom doći žena?)

(NASTAVIĆE SE)

 

Izvor nihadhasanovic.com

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close