Nerzuk Ćurak: Sjećanje za odgovornu budućnost
Dame i gospodo, nisam historičar, već politolog, pa ću, povodom ovog organiziranog prisjećanja na četnički zločin iz Drugog svjetskog rata, govoriti o povijesti naše sadašnjosti, o našem vemenu, o nužnosti kulture sjećanja, kako ne bi prevladala kultura poricanja.
Veliki poljski intelektualac Adam Mihnik autor je svevremene etičke sentence: Pripadnost nekoj naciji najbolje se osjeća preko stida.
Budući da sam ovdje u Prozoru, u Rami, imam naglašenu potrebu da se stidim u ime zločina koji su počinili pripadnici Armije BiH nad građanima hrvatske nacionalnosti u Grabovici i Uzdolu. Primite moj stid kao ispriku jednog čovjeka obavijenog tugom zbog tog zločina. Također, osjećajući da je pripadnost bošnjačkoj nacionalnoj zajednici tek jedan od mojih identiteta, nikako najvažniji, osjećam unutarnju potrebu čovjeka koji je sin svoje domovine Bosne i Hercegovine da se stidim i u ime onih koji su uprljali ime srpskog i hrvatskog naroda nepojamnim zločinima nad pripadnicima drugih vjera i nacija. I apeliram, podsjećajmo se mnogo češće vlastite krivnje nego slave. Tako ćemo se pročistiti, tako će ljudi zastati i možda odustati od proizvodnje novih zločina u budućnosti koja će sigurno doći.
Bez svijesti o vlastitoj krivnji, sa produkcijom mitske svijesti o vlastitoj veličini (a svijest o vlastitoj veličini uvijek računa na poništavanje drugog) bio je moguć i strašni zločin pripadnika četničkih formacija ned nedužnim stanovnicima Rame, bila je moguća i ustaška izdaja sopstvenog naroda, ali bili su mogući i Ahmići i Uzdol u ovome ratu, bila je moguća Srebrenica. Zbog svega toga nije moguće zaboraviti sjećanje, nije moguće zabraniti sjećanje. A nehumane političke strukture spremne su da zabrane i sjećanje.
Javni znakovi, javna obilježja koja podsjećaju na ubistva naroda moraju postati dio naše memorijalne kulture ali tako, baš tako da podsjećaju i na vlastitu krivnju. To je “imperativ i pozitivna provokacija”.
Kada na mjestu gdje je bio konc-logor Omarska, nikne spomenik u slavu onih koji su ubijali a ne u slavu onih koji su ubijeni kao nedužni božji stvorovi, onda je to proces izgradnje memorijalne kulture zasnovane na laži i organizovano svjesnom potiskivanju istine. To nije ništa drugo nego stvaranje uvjeta za novi krug zločina, nasilja i mržnje. Kultura sjećanja koja ne računa na istinu i stid nije kultura sjećanja već kultura straha i nasilja iz koje se može poroditi samo kultura smrti. A nama je kao kruh nasušni potrebna kultura suživota, tolerancije i razumijevanja drugog. Zato, u ovom danu sjećanja na žrtve četničkog pokolja, valja kao metaforu života kazati slijedeće: znakovi u javnom prostoru, različita obilježja spomeničke kulture, časovi povijesti, memorabilije… imaju smisla ako su podignute u slavu istine. No, šta je istina. Istina je nedjeljiva i jasna, iako svi imamo svoje istine. Ali, istina spava u naslagama našeg sjećanja i kada se odmaknemo od subjektivnih doživljaja možemo vidjeti šta je istina.
Istina stanuje u našoj sposobnosti da razumijemo drugog, da ga zagrlimo čak i nakon velikih tragedija koje smo međusobno sebi napravili.
Istina je u memorijalnoj kulturi koja nije zasnovana na kulturi poricanja već na kulturi suočavanja. Nenad Dimitrijević, veliki srpski intelektualac, profesor na Open University u Budimpešti, neumoljivo primjećuje: “U bliskoj prošlosti počinjene su teške nepravde, koje se mogu identifikovati kao zločini što su ih počinili neki Srbi, u ime svih Srba, protiv ljudi koji su izabrani za predmet napada na osnovu činjenice da nisu bili Srbi. Ovakvu praksu nazivam kolektivnim zločinom… kolektivni zločin više (je) od zbira pojedinačnih zločinačkih postupaka. Zato je njegovo vrednovanje nesvodivo na prosudbu pojedinačnih akata konkretnih počinilaca, saučesnika i ’posmatrača’. Ovim ne želim reći kako krivično gonjenje nije bitno. Naprotiv, verujem da je reč o najvažnijem elementu tranzicione pravde nakon kolektivnog zločina. Ali karakter zločina zahteva i druge načine angažovanja, koji će staviti u prvi plan kulturni kontekst zločina, te njegove moralne posledice.“
O tome je riječ. Moralne posljedice zločina su takve da na etičkoj i kulturnoj ravni zahtijevaju identifikaciju zajednice u čije ime je zločin počinjen sa presudama kojima su kažnjeni oni koji su u njeno ime zločin počinili. No, to se u bitnoj mjeri ne dešava, kultura poricanja i dalje je vodeća paradigma srpske socijalne kohezije; na vertikali vrijednosti onaj koji laže (npr. Dobrica Ćosić) daleko je ispred one koja govori istinu (npr. Sonja Biserko). Tako se moglo desiti da hiljade ljudi na Palama (nekoliko kilometara vazdušne linije od Sarajeva) nakon hapšenja generala Mladića veličaju ovog optuženika za genocid kao mitskog srpskog junaka, što nas vodi ka zaključku da pomenute kazne za granatiranje i teroriziranje Sarajeva koje je haški sud izrekao Mladićevim generalima ne predstavljaju nikakvu vrijednost koja bi eventualno mogla promijeniti aksiološke kategorije u kulturi poricanja.
Ali kultura poricanja nije ekskluzivizam srpske nacionalističke svijesti, ona stanuje i u bošnjačkoj i hrvatskoj nacionalističkoj svijesti. Ona zajednica koja prva podigne spomenik vlastite krivnje stvara pionirske uvjete za izbjegavanje nasilja u budućnosti. Ako Sarajevo, ranjeno i izmasakrirano Sarajevo, sistematski ubijano od strane vojnih izvođača srpske rušilačke ideologije, smogne snage podići spomenik i nedužno ubijenim građanima na lokalitetu Kazani – samo zato što su bili Srbi – Sarajevo vraća slavu grada među gradovima, najmudrijeg među prijestolnicama. Ako u mom Prijedoru nikne spomenik nedužno ubijenim Bošnjacima i Hrvatima, taj spomenik hiljadama mrtvih građana nanovo afirmira spomenike podignute u znak sjećanja na ubistva srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu od fašističkih i ustaških snaga. Ako širom BiH niknu spomenici vlastite krivnje, eto nade za djecu naše djece. Ali, je li to moguće? Da, ako svakodnevni život oslobodimo terora historije.
Podsjećanje na ubistva naroda ne treba da stanuje u svakodnevnoj politici već u afirmaciji ljudskih prava i spomeničke kulture kao vitalnog resursa kulture sjećanja. Upečatljiv primjer zloupotrebe historije u političke svrhe je život i rad dr. Mladena Stojanovića.
Dr. Mladen bio je lider partizanskog pokreta otpora na Kozari, omiljeni prijedorski ljekar koji je, u nenaklonjenim historijskim okolnostima, uspio pod svoju zastavu okupiti ljude raznih nacionalnosti kako bi se zajednički borili protiv fašizma i domaćih kolaboracionista. Doktora Mladena četnici su ubili početkom aprila 1942. da bi, nakon posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine, velikosrpska ideologija promijenila historijsko sjećanje proglašavajući, de facto, doktora Mladena ikonom ideologije protiv koje se on borio svom svojom snagom i umijećem. Na taj način, u novim dionicama sjećanja, on će nacionalističkim radom postajati metafora srpstva ujedinjenog u četništvu, a ne metafora srpstva ujedinjenog u partizanstvu, iako je partizanstvo, bez obzira na stranputice tog pokreta a koje, nažalost, uključuju i zločine, svjetlija strana mučne srpske i jugoslavenske historije.
Jedan od načina da se spriječe takve povijesne zloupotrebe je javni govor o tome, ali govor oslobođen političke nominacije, govor od strane onih i u ime onih koji oslobođeni mržnje, afirmiraju istinu na način koji ne vrijeđa i poništava drugog, već traži put do srca onih koji imaju problem priznati istinu. Naravno, to je izuzetno teško, jer kako kaže prof. Dimitrijević, „pripadnici napadnute grupe nemaju nikakvog razloga da pretpostave kako vrednosti i stavovi koji su stajali u osnovi odluke da se čine zločini, više nisu u jezgru srpske grupne etike. Preživeli nemaju nikakvog razloga da veruju kako smo mi postali bolji ljudi.“
Iako ova otrežnjujuća i u biti tužna misao, može da obeshrabri procese izgradnje mira, ona svojom dubinskom jasnoćom budi zapretenu ljudskost u onima u čije je ime zločin počinjen i nada da je moguć bolji svijet ostaje i dalje aktivna. Aktivitet nade upravo je prisutan kroz najteže debate, pa tako i kroz raspravu o genocidu i drugim masovnim zločinima, ali, ponovo podcrtavam, ta rasprava mora biti oduzeta političarima, u parlamentarnim agorama ne može stanovati rasprava o genocidu koja se pretvara u rigidne parohijalne tirade o veličanstvenosti najgoreg u našim nacijama. U Parlamentu BiH može se donijeti kao odgovorna politička gesta zakon koji bi afirmirao kulturu sjećanja, kroz. npr. ustanovljenje konsenzualnog Dana sjećanja na žrtve posljednjeg rata, dana koji bi mogao, uz angažman visokomoralnih političara (ima li ih?) postati kičma izgradnje Bosne i Hercegovine na premisama međusobnog razumijevanja a ne produkcije novih krugova mržnje i nasilja. Tako bi se stvorili uvjeti za novu vrijednosnu paradigmu, za pozitivni ostanak u historiji, koji će biti sve teži, ako izostanu geste iskrenog prihvatanja onoga šta se desilo.
Biologija odlaska neminovno čini svoje. Odlaze s ovoga svijeta zatočenici logora smrti, sve ih je manje na Zemlji, pa se nove forme, novi narativi i komunikacijski diskursi pojavljuju kao supstitucija ili kao produženje sjećanja na sjećanje.
Treba nam panoramski uvid u mjesta bola širom planete ljudi, one planete kojom dominira biološki entitet sposoban da se tokom historije nametne kao stvaralačko biće nasilja. Nažalost, tokom naše duge povijesti nasilje je određivalo svjetsku, a naročito evropsku historiju, doživljavajući negativni krešendo u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, u najbrutalnijim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, u genocidu i holokaustu, tom konačnom zločinu, vizelovski kazano, zločinu koji se ne može predstaviti, pojmiti, saopćiti, a opet izricanje neizrecivog je najvažnije za budućnost ljudi. Ako budemo govorili samo izrecivo, na putu smo regresa i prihvatanja političkih istina kao jedinih. To vam je pretvaranje kulture sjećanja u političku pompu.
Da bi se izbjegle negativne, partikularne valorizacije bliske prošlosti (nažalost sam dejtonski politički sistem i njemu pridruženi kulturološki narativi afirmiraju redukcionističke vrijednosne postulate), postgenocidna, traumatična, viktimološkim statusom opterećena društva i zajednice suočeni su sa etičkim imperativom najvišeg reda: autentičnom izgradnjom sposobnosti da se tuguje i za Drugim. Bez te sposobnosti (koja pripada etici uspravnog hoda) mi smo kao društvo osuđeni na stalno ponavljanje loše prošlosti. Na zločin i zločin. A tako malo treba.
Dobar dan tugo. Dobar dan saveznice stida. Onog Mihnikovog.
| Tekst izlaganja prof. dr. Nerzuka Ćurka na tribini ‘Sjećanje za odgovornu budućnost’ – Izlaganja o četničkom pokolju u ramskom kraju listopada 1942., održanoj u Prozoru 13. listopada 2012. |
POVEZANO:
U Prozoru održana tribina ‘Sjećanje za odgovornu budućnost’
Fra Stjepan Lovrić: Četnički zločin u Rami 1942.
Prof. dr. Ivo Goldstein | Četnički zločin u Rami u listopadu 1942. godine (I dio)
Prof. dr. Ivo Goldstein | Četnički zločin u Rami u listopadu 1942. godine (II dio)
Prof. dr. Ivo Goldstein | Četnički zločin u Rami u listopadu 1942. godine (III dio)
