Kroz povijest smo upoznali različite političke sustave. Demokracija je, već i po imenu, vladavina naroda, dok je autokracija vladavina jednoga. Birokracija opisuje vladavinu činovnika, plutokracija vladavinu bogatih, aristokracija plemenitih. U meritokraciji odlučuju zaslužni, u gerontokraciji stariji, u teokraciji pobožni, u tehnokraciji stručni, u kleptokraciji lupeži, ali ništa od nabrojanoga u stvari ne opisuje ovo u čemu mi živimo.
Ovo naše, shvatio sam nedavno, i nije sustav, već više kao neki poremećaj, politička devijacija. Rjeđe se javlja, a znanost je zove ohlokracija, vladavina neprosvijećene gomile. Ako vam je draže – ruljokracija.
Na primjer, u dalmatinskom mjestu podigla se nedavno buna protiv sadnje rogača. Zašto bi se netko bunio protiv rogača, začudit ćete se vi? Pa, to zapravo nije jasno.
Poduzetnik ima sve dozvole za četiri hiljade stabala na trideset hektara nekadašnje šikare, a Europska unija bespovratno mu je dala veliki novac, zaposlit će dvadeset radnika na uzgoju jedne izvorne mediteranske kulture, smeđih mahuna koje se u nas oduvijek stavljaju u rakiju i kolače, a koje, usputno, zovu i kruh svetog Ivana jer ih je po predaji sveti Ivan Krstitelj jeo u pustinji.
Smiješno je i pomisliti da bi netko ustao protiv jednoga bezazlenog, hranjivog i zdravog ploda koji su u drevna doba žvakali i biblijski uglednici, ali narod je zbog rogača obuzela takva neumjerena, mahnita jarost kao da im u susjedstvu podižu smrtonosno otrovan kemijski pogon ili nuklearnu termoelektranu.
Mitski je nepoznati počinitelj čak zapalio skupi traktor za krčenje zemljišta. Nakon toga se i vlast povukla. Načelnik općine ne želi se, kaže, više suprotstavljati volji mještana, nepotrebno izazivati njihovo strpljenje. U opisanom događaju prepoznaju se sve osobitosti ruljokracije.
Za početak, povod na djelovanje ne mora biti istinit ili razuman. Sve će početi nekakvom nevjerojatnom, sumanutom glasinom za koju nećemo znati otkud je došla.
Netko, obično neobrazovan i siromašan, će se razgnjeviti nečim što na tajanstven način ugrožava zajednicu i to će se raširiti strelovitom brzinom, razgorit se u veliki, praktično neugasiv požar.
Nijedan racionalni argument neće umiriti raspomamljeni narod, nikakvim ga se dokumentima, statistikama ni mišljenjima stručnjaka neće odvratiti od namjere da se obračuna s izmišljenim neprijateljem, te će na kraju vlast, iscrpljena psovanjem i vikanjem, obično popustiti i dati mu za pravo.
Više od pet stotina dana trbušasti i neobrijani ratni veterani logorovali su pod plastičnom ceradom u Savskoj ulici ispred Ministarstva branitelja, pekli kobasice na otvorenom plamenu i pjevali patriotske pjesme, zbog razloga koji do dana današnjeg nismo dokučili.
Uslijedio je ustanak protiv Istanbulske konvencije, potaknut tek krajnje čudnovatom prijetnjom da će muškarci u haljinama i štiklama neodgojeno ulaziti u ženske zahode.
Marširalo se, osim toga, protiv jedne filmske komedije koja je, tvrde, vrijeđala udovice ratnika.
Rulja se valjala ulicama i zbog zabrane jedne otvoreno ustaške televizijske emisije, i u desecima drugih prilika, sve do zadnje u Vukovaru, gdje se tvrdilo da ratni zločinci srpske nacionalnosti još i sad, više od četvrtine stoljeća od kraja rata, nekažnjeni šetaju gradom, svakodnevno gledajući svoje žrtve i smijući im se u lice.
Na prosvjednom skupu u subotu 13.10. nismo čuli ime nijednog takvog nepojmljivog drznika, no prisutnima to nije važno. U ruljokraciji ne treba dokazivati da nešto postoji, dovoljno je da rulja vjeruje kako to postoji.
Netko ili nešto je prijetnja samo zato jer je tako odlučila nekolicina galamdžija u kratkim crnim majicama s porukom: “Kroacijo iz duše te ljubim”.
I te njihove crne majice jedinstvena su uniforma svih državnih službi, svi su u ruljokraciji istovremeno i Državno odvjetništvo, i sud i policija, prosvjetni inspektori, socijalni radnici i deseci drugih funkcija.
Neprosvijećena svjetina vrhovni je autoritet u svim pitanjima, presuđuje i ćiriličnim pločama, i filmskim redateljima, i transrodnim osobama, i Miloradu Pupovcu, i talijanskim očevima koji se bore da budu skrbnici svoga djeteta, čak i, za ne vjerovati, rogaču.
Doslovno sve i svatko može biti dušmanin u ruljokraciji.
AUTOR:
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
