Kolumne

Nema zime, hrvatska policija trenira strogoću

Slovenija je samo ove godine vratila u RH 9653 izbjeglice/migranta. U prvih deset mjeseci registrirano je 14.066 ilegalnih prelazaka granice, a azil su dobile samo 62 osobe. Tih 14.066 ilegalnih prelazaka je 72 posto više no prethodne godine u istom razdoblju, izvijestio je slovenski MUP, što vjerodostojno potvrđuje činjenicu koliko je učinkovita armija od 6500 naoružanih do zuba hrvatskih policajaca, opremljenih zadnjim čudima sofisticirane elektronike, uključivo dronove, u što je Unija uložila 120 milijuna eura. Pa kada se zbroje dva i dva, ostaje problematičan zeleni ementaler od sigurne granice RH-BiH budući da je s lakoćom probijaju tisuće stranaca i bez problema proputuju cijelom Bijednom Našom da bi ih – samo dio, ni približno ne sve – pohvatala slovenska policija. Unatoč žilet-žici, ti ljudi idu dalje, a na hrvatskoj strani ostaje sramota do neba

Marijan Vogrinec

Dvojica nigerijskih studenata, sudionici međunarodnog sportskog turnira u Puli, tajanstveno „osvanula“ u izbjegličkom/migrantskom centru u BiH (Velika Kladuša) i prekinut razgranati lanac krivotvoritelja/dilera hrvatskih putovnica i inih osobnih dokumenta u kojemu su važne karike i policijski službenici, dva su još neugašena velika skandala što upravo tresu resor ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića (HDZ). Nigerijski studenti, koji su ušli u RH s legalnim vizama i sudjelovali na maloteniskom turniru, tvrde da su ih pri razgledanju Zagreba policajci izvukli iz tramvaja, odveli u svoju postaju te ubacili u kombi s izbjeglicama/migrantima, odvezli u šumu na granici s BiH i pod prijetnjom vatrenim oružjem („Upucat ćemo vas, gubite se!“) izbacili na nepoznatom tlu. Službeno, policija negira tu priču i „ne znâ“ kako su se mladi Nigerijci našli u BiH. Navodno, istraga traje i gotovo je 105 posto pretpostavljiv ishod: hrvatska policija postupa zakonito, jer bi u svakom drugom slučaju ovo s Nigerijcima bilo kazneno djelo za koje je zapriječena zatvorska kazna i počinitelju i nalogodavcu.

U slučaju pak pada krivotvoriteljske/dilerske hobotnice u kojoj su krakovi bili i službenici MUP-a – lažnjake su prodavali srbijanskim i crnogorskim međunarodnim kriminalcima (npr. pripadnicima tzv. zemunskog klana) – s policijskog je vrha smjesta objavljeno kako su to pojedinačni krimeni nečasnih pojedinaca u sustavu, jer da policija kao sustav zakonito, časno i predano radi svoj težak i odgovoran posao. Štiti sigurnost zemlje i svih njezinih žitelja ponaosob od svake vrsti ugroza. Istraga, dakako, traje, a ishod za inkriminirane policajce, ako su nižih hijerarhijskim pozicija, isto je tako 105 posto predvidljiv: premještaj na drugo radno mjesto u blažem ili otkaz ugovora o radu u težem kršenju pravila službe. Glava skupine navodno je (uhićeni Nusret) iz poznate obitelji Seferović u zagrebačkom prigradskom naselja Kozari boku, koja se godinama navodno uspješno bavi odgojno-obrazovno-kulturnim radom među romskom djecom te je samo lani navodno inkasirala namjenskih 6,3 milijuna kuna iz blagajne Grada Zagreba. Last but not least, Kozari bok je jedan od vrlo zahvalnih i izdašnih bazena biračkih glasova gradonačelnika Milana Bandića. Već šesti mandat, sic transit, pa…

Navodno protjerivanje navodnih nigerijskih sportista – a dosad nije bez svake sumnje dokazano da su ilegalni migranti, zakrabuljeni u sportiste, jer su na turniru u Puli glatko izgubili sve mečeve – bit će gadna neugoda i za hrvatsku policiju i za državu dočepaju li se strani mediji istine o tomu da su možebitno izgled i crna boja kože bili razlogom ksenofobima za deportaciju Nigerijaca u BiH. Makar nisu ušli u RH iz BiH, već redovnom zrakoplovnom linijom iz Turske, pa policija ne bi imala zakonsko pravo tretirati ih ilegalnim migrantima i protjerati u – BiH. „Ne postoji na ovom svijetu netko toliko glup tko želi u Europsku uniju, doputuje u jednu od članica i onda ilegalno izađe iz Unije u kontrasmjeru, u BiH“, ironizirao je ugledni zagrebački odvjetnik Anto Nobilo televiziji N1 Hrvatska. Osim, ako… Nije daleko od pameti i pretpostavka da su nigerijski studenti platili nekomu u policiji u vjeri kako će ih potajno prevesti u Austriju, Njemačku, etc., a taj ili ti su pospremili novac u džep i u deportacijskom ih kombiju s drugim uhićenim izbjeglicama/migrantima na prijevaru i pod prijetnjom da će ih „upucati“ grubo izbacili u nekoj graničnoj šumi u BiH. Nije tajna da je međudržavna granica s bosanskohercegovačke strane, pa i na potezu prema Bihaću i Velikoj Kladuši šuplja kao ementaler: jedan policajac na svakih 25 kilometara.

Epilog u Velikoj Kladuši

Na hrvatskoj pak strani 6500 do zuba naoružanih i čudima sofisticirane termovizijske i ine tehnike opremljenih policajaca, pa… Enigma o tomu da crnoputi sportisti iz Afrike žele u bogatu Uniju, a tajnovito završe u paklu izbjegličkog/migrantskog kampa u Velikoj Kladuši čeka epilog, koji jamačno neće biti po volji ni hrvatskoj policiji ni državnom vrhu što se na sva usta diči preuzimanjem za dva-tri tjedna predsjedanja EU-om. Nije tajna da hrvatska policija trenira strogoću prema izbjeglicama/migrantima – zastrašivanje, odvraćanje, zatvaranje u neljudskim uvjetima (plava garaža u Korenici, podrumska prostorija na Bajakovu, etc. o kojima su mediji izvještavali), oduzimanje mobitela, novca, premlaćivanje… o čemu ima sva sila svjedočanstava iz prve ruke – pa se ministar Božinović diči kako u Bruxellesu hvale učinkovitost i profesionalnost hrvatske policije.

Hrvatska policija je lani u svibnju na predjelu Raštela nedaleko od Donjeg Srba uz granicu s BiH pucala iz vatrenog oružja na kombi s izbjeglicama/migrantima i teško ranila dvoje 12-godišnje djece te ozlijedila 15 od 29 nesretnika u vozilu u kojem su većinom bila djeca, najmlađe u dobi od samo četiri godine. Djevojčici su prostrijeljeni trbuh i rame, a dječaku smrskana vilica te će ostati trajni invalid. Svjedočenja stradalih iz kombija punog krvi puna su jezovitih pojedinosti, a službeno objašnjenje ministra Davora Božinovića je glasilo: „Meni je žao zbog incidenta, ali policija je postupala zakonito“. Službeno rečeno, zakonito je postupala i u tragičnom događaju na hrvatsko-srbijanskoj granici, gdje je šestogodišnja djevojčica iz Afganistana Madina Hussiny natjerana u smrt pod lokomotivom brzog vlaka, a hrvatska joj je policija dvaput protjerala u Srbiju cijelu obitelj koja je tražila međunarodnu pomoć i željela azil u RH. Policija je zakonito postupala, a kako bi drukčije no – zakonito. Po slovu i duhu međunarodnih konvencija (ratificiranih u Hrvatskoj, je li, bez fige u džepu?), zakona, pravila službe i nadasve istinske, humanitarne svijesti i savjesti, vjere, neksenofobne empatije za nesretnike što bježe od gladi i smrti u svojim domovinama pod čizmom zapadnog neokolonijalizma…

Službeno rečeno, hrvatska je policija zakonito postupala u svakom od spornih slučajeva/tragedija, stradavanja ili progona izbjeglica/migranata koji globalno sramote RH u civiliziranom svijetu i prikazuju Bijednu Našu kao zadrtu policijsko-ksenofobnu tampon-zonu, gdje se ne poštuju ni međunarodne konvencije niti vlastiti zakoni. I gdje se brzopotezno svaki put nađe pred tv-okom valjda tek prenuti iz kancelarijskog sna, pa još uspavljuće nevjerodostojnog diskursa ministar Davor Božinović posipati pepelom – ako ih je možebitno bilo? – neke svoje revolveraše, batinaše, poklonike ustaške inačice Sieg Heila, Bad Blue Boyse, logorske redare, dugoprstiće, etc. Hrvatsku policiju, je li, odgajaju/obrazuju/uvježbavaju da bude na čast svojoj državi i narodu, da krv i zdravlje žrtvuje za sigurnost i ugled zemlje, pa su samo zlonamjerni što, dakako, „ne vole Hrvatsku i Hrvate, ne poštuju red i zakon, ne cijene dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata i ugrožavaju mladu hrvatsku demokraciju“ ti koji „izmišljaju“ drastičan/ciljani/planiran/organiziran – i interno nezakonit – policijski teror prema tranzitnim nevoljnicima na putu „u Njemačku“.

U šumi u Gorskom kotaru policija je nedavno zakonito, a gotovo nasmrt izrešetala izbjeglicu/migranta kojemu su riječki kirurzi samo čudom bili spasili život. Ako? Još je na intenzivnoj skrbi u riječkom KBC-u. Tek koji dan kasnije, opet policija propucala nevoljnika u bijegu iz BiH preko RH u bolji život sjevernije iza Julijskih Alpa. Zanimljivo objašnjenje o zakonitom propucavanju u gorskokotarskim šumama: „Pri zakonitom postupanju je došlo do slučajnog opaljenja“. Policajac se navodno poskliznuo kad je ispalio u zrak upozoravajuće hitce nakon što ilegalci nisu reagirali na zapovijed da se zaustave. I eto, kao u onom vicu o Sulji koji se nesretno poskliznuo pred Hasom dok je ovaj gulio jabuku, smrtno pao na njegovu čakiju, i tako – sedam puta, policajčev metak je u zraku napravio do sada nikad viđen povratni slalom i više puta probušio trbuh i rame čovjeku na putu „u Njemačku“. I što kaže ministar Božinović? Papagaji jedno te isto: „Policijsko postupanje je bilo zakonito“. I opet, „dokazalo se istragom“.

Jaka istraga, svaka čast, kad policija istražuje samu sebe, policija je ta koja neprobavljivim jezičnim kalamburom tipa „(samo)opaljenje“, etc. izvješćuje medije o incidentima, a ovi su pak prisiljeni vlastitim istragama probijati se do istine. Koja pak istina najčešće nije korespondentna s onim što piše u MUP-ovim priopćenjima i izjavama visokorangiranih joj čelnika. Policija nije pod civilnim nadzorom, a nije ni neovisna o politici na vlasti. Linija odgovornosti ide pravolinijski od operativca na terenu do vrha sigurnosno-represivne piramide, do ministra unutarnjih poslova koji odgovara premijeru. I točka. Ako jest – a nema razloga vjerovati da nije – nečovječno policijsko postupanje s izbjeglicama/migrantima je praktičan vid neformalne političke odluke i strategije usmeno posredovane samo najpovjerljivijima u zapovjednom lancu (tzv. push back; od operativnih grubosti iz arsenala torture do nekažnjenog pucanja u nedužne ljude?), što prešutno odobrava licemjerna međunarodna zajednica.

Božinović se nije libio višekratno i danju i čak noću dovući u odvjetničku pripomoć na licu mjesta – u zelenim bespućima na granici Bijedne Naše s BiH – predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, najveću nacionalnu „stručnjakinju“, koje svaki put nije propustila zahvaliti policiji i pohvaliti ju za „savjesno, profesionalno, zakonito i nadasve čovječno obavljanje vrlo teške dužnosti na granici“. Pučka pravobraniteljica Lora Vidović kazala je u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska da tek „istraga neovisna o MUP-u može dati relevantne odgovore“ o tomu što se događa. „Da bi istraga bila neovisna“, tvrdi Vidović, „moraju je provoditi različiti ljudi od onih koji su optuženi ili povezani s njima u okviru radnog odnosa. Dok to nemamo, imamo samo MUP-ovu stranu i to propitujemo. Push backovi su protivni međunarodnom pravu (mediji tvrde da policija krši zakone bi li RH brže ušao u tzv. schengenski granični prostor, op. a.), ali su također protivni unutarnjem, nacionalnom zakonodavstvu. Push back znači vraćanje preko granice osobe zatečene unutar države ili na granici, bez provedbe individualiziranog postupka.

Iz Srbije u BiH via RH

Push back je u svakom slučaju zabranjen te protivan Schengenskom zakoniku, koji izričito traži da se u postupanju u zaštiti vanjske granice strogo poštuju međunarodni standardi o ljudskim pravima. Iz predmeta koje obrađuje Pučko pravobraniteljstvo već godinama vidimo to o čemu izvješćuju nevladine i međunarodne organizacije da je mnogima otežan ili sasvim onemogućen pristup međunarodnoj zaštiti ljudskih prava. To su situacije o kojima primamo pritužbe: kad se migrant zatekne na području RH, čak zatraži li azil – to mu se onemogućuje. Njegov zahtjev se ignorira i prebaci ga se preko zelene granice u BiH. Moj ured o tomu godinama izvještava nadležne, ali ništa se ne poduzima. Prije je takva situacija bila na granici sa Srbijom; uvijek bez iznimke čujemo od MUP-a da se takvo što ‘nije dogodilo’, da to ‘nije evidentirano’. Također smo zamijetili, a to može biti zanimljivo u kontekstu ove dvojice nigerijskih državljana, da se sve migrante zatečene na teritoriju RH vraćalo u policijsku postaju, gdje su navodno prešli granicu da bi im se tamo izdalo rješenje o povratku. Nakon toga bi ih se pustilo. To je službena verzija – „oni su pušteni“ – i ne znamo što je s njima dalje bilo. Kad pustite osobu, izdate joj rješenje o povratku, npr. u policijskoj postaji u Tovarniku ili u Donjem Lapcu, gdje ta osoba može otići drugdje no u Srbiju ili BiH.“

Je li uistinu već pet poslije dvanaest za ostavku dokazano nesposobnog ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića? Nered u tom sigurnosno – za državu i svakog žitelja ponaosob – iznimno važnom resoru više ne bi smio tolerirati ni znatno nevjerodostojniji razvojno-stabilizacijski zauzet premijer od Andreja Plenkovića. Koji je, je li, takorekuć netom po ulasku u vladu, zaigrane mostovce otpremio iz Banskih dvora i zbog nedužnog i nedorečenog tzv. verbalnog delikta. Europejskom si je drugu činovničko-birokratskog tipa političkog angažmana Božinoviću, hadezeovski jednako nepotkovanom „dojdeku“ na crnoj listi stranačkog tzv. radikalnog krila s dna kace, povjerio upravljati sigurnosno-represivnim aparatom za koji ne samo nije imao afiniteta (trebao je pod smjesta netko povjerljiv na mjesto otpuštenog Mostovog ministra policije Vlahe Orepića), nego se u njemu nije ni snašao. Afere i skandali otpočetka su bombardirali njegov mandat u MUP-u, Plenković mu je gledao kroz prste kao i polovici svih ministara što ih je napokon morao smijeniti pod pritiskom javnosti/medija…

Davor Božinović o policijskom poslu možebitno znâ samo iz na brzaka, dijagonalno pročitane uvodne stručne literature, pa nije za čuditi se zašto je – uz premijera, pristalog uz licemjernu zapadnoeuropsku neodoktrinu tzv. Antemurale Christianitatis, suvremene inačice Vojne krajine ili tako nečeg u tom smislu – sukrivac za eskalaciju nepodnošljivih i već krvavih incidenata na tzv. vanjskoj granici EU-a. Ujesen 2015. godine, kada je izbjeglički/migrantski tsunami na tzv. balkanskoj ruti naplavio cca. milijun nesretnika preko hrvatsko-srbijanske granice, tadašnja je SDP-ova vlast zbrojila dva i dva, učinkovito se organizirala za prihvat ljudi na putu „u Njemačku“, a ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić i njegova policija dnevno su bili u svim svjetskim medijima kao primjer iznimno humanog postupanja prema nesretnicima s Bliskog istoka, Azije, Afrike…

Prizor hrvatskog policajca koji u naručju nosi malo dijete obišla je globus, brzo su i uspješno organizirani centri za prihvat izbjeglica/migranata, smještaj i prehrana, zdravstvena skrb, prijevoz na odredišta kamo su naumili, a građani su masovno usput dijelili nesretnicima hranu, vodu, odjeću, obuću… Plenković-Božićevićeva aktualna vlast imala bi štošta čovječnog naučiti od svojih stranačkih oponenata. Samo je tek ustoličena ksenofobna HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović poderala đonove u bezglavom trku jednako ksenofobnom mađarskom lideru Viktoru Orbanu cinkariti humanu politiku premijera Zorana Milanovića i vladu vlastite zemlje. To je bio valjda svjetski presedan. Sada ima to što je priželjkivala na granici već ujesen 2015. godine: policijsku torturu i kriminal, pucanje u nedužne ljude što su ih unesrećili i prognali s kućnog praga njezini idoli u SAD/NATO-u sa zapadnoeuropskim tzv. partnerima. Saveznicima u imperijalnim zločinima zbog kojih su milijuni ljudi prognani na izbjegličke/migrantske rute i zbog kojih se razbuktao terorizam, a tzv. push back na Plenković-Božičevićev način tomu sramotno drži ljestve.

Povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović vrlo je oštro kritizirala ponašanje hrvatske policije prema izbjeglicama/migrantima koji iz BiH ilegalno ulaze u RH i žele dublje u Uniju. Uoči vikenda je posjetila BiH, obišla kampove uz granicu s RH te razgovarala s ljudima koji žive u krajnje nečovječnim uvjetima. „Brojni liječnici dali su mi konzistentne izjave o nasilju što ga provodi hrvatska policija“, kazala je Dunja Mijatović te istaknula da postoji zabrinjavajuće velik broj svjedočenja o nasilju, zlostavljanjima, pljačkama osobne imovine i novca. „Nedvojbeno je riječ o nečovječnom ponašanju hrvatske policije, grubu kršenju međunarodnih uzusa o ljudskim pravima, uključivo prava na azil. Još u listopadu 2018. godine sam tražila pojašnjenje od predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića, ali se nakon toga stanje samo pogoršalo. Zatražila sam neovisnu istragu o zlostavljanjima koja provodi policija kako bi se počinitelji identificirali i sankcionirali. Hoće li to dovesti do promjene, pitanje je političke volje, a ne novca. Migranti s kojima sam razgovarala tražili su da budem njihov glas u Europi.“

Recimo, nigerijski studenti što su se – nitko ne zna kako, sic transit? – obreli u BiH kamo nisu ni sanjali otići, a navodno im je prijatelj kasnije poslao osobne dokumente iz Zagreba u Veliku Kladušu, ispričali su medijima jezivu priču o tomu kako ih je navodno kidnapirala hrvatska policija i ilegalno prebacila u BiH. Priča se podudara i s očitovanjem povjerenice Vijeća Europe Mijatović i s nebrojenima u medijima koji drže do svog profesionalnog obraza. „Policajci su nam rekli da idemo u BiH“, ispričao je nigerijski student Eboha Kenneth, „a ja nikad nisam bio u BiH. Došao sam avionom u Zagreb. Rekao sam da ne znam za BiH. ‘Idete u BiH’, rekli su. Nakon nekog vremena kombi je stao i izbacili su nas u grmlje. Odbio sam ići u šumu. Onda mi je policajac rekao da će me upucati, ako ne krenem.“ Slične su prijetnje „upucavanjem“ – i još gore – doživjeli i mnogi drugi izbjeglice/migranti u različito vrijeme, na različitim mjestima zelene granice s BiH i Srbijom. Odakle pak uhićene prebacuju na granicu s BiH te gole, bose, žedne, izgladnjele, promrzle, pretučene i opljačkane protjeraju kroz bespuća u državu iz koje nisu ušli u RH, što je kazneno djelo i po međunarodnim i po hrvatskim zakonima. I koga briga u Banskim dvorima i na Pantovčaku: „policija postupa strogo po zakonu“. Na anonimne pak prijave savjesnih pojedinaca iz svojih redova šefovima, pravosuđu ili vladajućemu tzv. mainstreamu – znâ se zašto anonimne, jer dok „zviždač“ dokaže da nije „zec“, odoše jaja – uopće ne reagira kao na nešto relevantno i zabrinjavajuće. Koga briga što Mađarska nema more? Što kaže europska povjerenica Mijatović, poslije biva još gore.

Gost „Novog dana“ televizije N1 Hrvatska Anto Nobilo, kojeg je Tuđman lustrirao 1990-ih godina iz tzv. novohrvatskog državnog sustava otjeravši ga u odvjetnike – zapravo, učinio uslugu bivšem državnom tužitelju, kao i mnogima vrsnim pravnicima u SR Hrvatskoj, a usosio se nacionalno podobnim lumenima s pravosudne margine, čije presude već godinama ismijava sva domaća i strana javnost, a pravosuđe ispada najtoksičnijim sustavom u Bijednoj Našoj – nema dlake na jeziku kad je u pitanju odnos policije prema izbjeglicama/migrantima. „Već smo imali takva postupanja hrvatske policije (tajnovita deportacija Nigerijaca u BiH, op. a.) da se s teritorija RH prebacuje migrante u BiH, a razlika je samo u kilometraži i lokaciji“, kaže. „Policijsko postupanje je nezakonito. U posljednje vrijeme smo imali dva pucanja, a policija je oba puta dala priopćenje da je oružje samo opalilo. No, nitko iz policije ne daje objašnjenje, nego pokrivaju te događaje. Angela Merkel je dala blagoslov tom postupanju, jer oni u tzv. staroj Europi njeguju jedna pravila, a ovdje se prelazi granica zakonitog ponašanja. Mislim da su izgled i boja kože u slučaju nigerijskih studenata bili presudni za to da ih se pošalje u BiH umjesto legalno vrati u Nigeriju.“

Svi su se naježili…

Nobilo tvrdi da policija svjesno prikriva činjenice o svojim postupcima i komunicira neistine: „Imam osjećaj da imaju pokriće da smiju postupati kako postupaju. Ne vjerujem da bi policajac koji od plaće hrani obitelj (policija se upravo sprema na štrajk zbog mizernog koeficijenta od samo 0,8 posto; učitelji štrajkom izborili 1,406 posto, op. a.) samoinicijativno kršio zakon da nema izravne zapovjedi. Pravu istragu ne možemo napraviti. Policija ima unutarnji nadzor koji odgovara ministru, a što ako je on iza tog postupanja? Građani nemaju civilni nadzor tog postupanja. Za takvu zapovijed i izvršenje trebalo bi se dobiti pet godina zatvora. Ali za to bismo trebali imati neovisno pravosuđe.“ Što Bijedna Naša nema.

„Svi su se naježili kad je Slovenija stavila ogradu“, ističe Nobilo, „ali u ovoj situaciji je pitanje što je pametnije – staviti ogradu na granici ili pucati po migrantima i pljačkati ih. Kad su u pitanju migranti koji se zateknu na hrvatsko-slovenskoj granici, vjerojatno se i njih vraća u BiH. Držim da ih vraćaju, jer nisam registrirao da se povećao broj migranata u hrvatskim kampovima. Ako je netko ugrožen i ima razloga za to, treba mu dati azil, ali na službenom graničnom prijelazu. Ne smije biti nasilja i pucanja.“ Prema podatcima iz Dežele, Slovenija je samo ove godine vratila u RH 9653 izbjeglice/migranta. U prvih deset mjeseci pak registrirano je 14.066 ilegalnih prelazaka granice, a azil su dobile samo 62 osobe. Tih 14.066 ilegalnih prelazaka je 72 posto više no prethodne godine u istom razdoblju, izvijestio je slovenski MUP, što vjerodostojno potvrđuje činjenicu koliko je učinkovita armija od 6500 naoružanih do zuba hrvatskih policajaca, opremljenih zadnjim čudima sofisticirane elektronike, uključivo dronove, u što je Unija uložila 120 milijuna eura.

Pa kada se zbroje dva i dva, ostaje problematičan zeleni ementaler od sigurne granice RH-BiH budući da je s lakoćom probijaju tisuće stranaca i bez problema proputuju cijelom Bijednom Našom da bi ih – samo dio, ni približno ne sve – pohvatala slovenska policija. Unatoč žilet-žici, ti ljudi idu dalje, a na hrvatskoj strani ostaje sramota do neba, je li, glede i u svezi toga kako i zašto Božinovićeva policija nezakonito i nečovječno trenira strogoću na nedužnim ljudima koji samo žele živjeti kao svi drugi ljudi. U miru, sigurnosti i kakvom-takvom standardu za svoje obitelji. Je li to zabranjeno? Jesu li ljudska prava i slobode rezervirani samo za velike i moćne, koji upravo i jesu veliki i moćni na račun ugnjetavanja milijardâ nemoćnih i malih? U najbližem susjedstvu i na velikim udaljenostima. No, nema zime, kako je onomad davno pjevao Đuro, hrvatska policija trenira strogoću, samo – na sasvim pogrešan način.

tacno.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close