Nema veze… bilo pa prošlo

Priče važne za poantu

Često se sjećamo prošlosti. Jedni kako je nekada bilo dobro, a sad grozno, a drugi kako je nekad bilo grozno, a sada dobro. Koliko ovakvo, rekao bih prečesto, osvrtanje unatrag, po dobrom ili po lošem, dobro za sadašnjost, a kamoli budućnost, prosudite sami. No, bilo-kako-bilo, u predmetnom kontekstu „nekad i sad” naumpadoše mi dvije-tri pričice. Sve su stare. Starije od vremena koje se spominje kao „dobro staro” ili kao „tiranija”. I sve u njima je važno za poantu, naročito zbog toga što tada još nije bilo ni Bošnjaka, ni Srba, ni Hrvata.

Oštra čakija

U prvoj, jedan očigledni musliman i jedan očigledni nemusliman voze se u vozu. I onaj nemusliman se uzvrtio, prekopava najprije po džepovima, i vanjskim i unutrašnjim, potom po torbi, pa opet po džepovima… Očigledno nešto traži. Na kraju, vidjevši da nema, obrati se svom saputniku muslimanu: „Oprostite, da slučajno nemate čakiju?” „Imam”, reče musliman i iz unutrašnjeg džepa izvuče lijepu, sedefom ukrašenu čakijicu i pruži je čovjeku. „Izvolite.” „Fala”, reče ovaj jednom rukom uzimajući čakijicu, a drugom dohvatajući šarenicu-torbicu. Iz nje izvadi zamotuljak, razveza ga, razmota i na krilo izvadi komad hljeba, glavicu luka i režanj slanine. Otkinu komad hljeba i stavi ga u usta, pesnicom na koljenu razbi glavicu luka i čakijom poče sjeći slaninu. Nakon prvih zasjeka, opazivši kako je čakijica oštra, sa svakim zasjekom i zalogajem, hvalio je oštrinu čakije. Završivši obrok, prije nego što ponovo smota zamotuljak, obrisa čakijicu o krpu i vrati je svome saputniku: „Izvinite, možda sam je malo umastio slaninom.” „Ah, nema veze”, reče drugi čovjek, „ja tom čakijicom ionako samo sunetim djecu.”

Druga priča je iz vremena kad su muslimani, katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini jedni druge obavezno posjećivali naročito za vjerske blagdane. Tako su jednom prilikom muslimanski dostojanstvenici otišli, sad na Uskrs ili Božić to je manje, ako je uopće bitno. U svakom slučaju domaćini su, znajući za običaje i vjerozakon svojih gostiju pripremili piće i iće potpuno poštujući i uvažavajući sva pravila. Gosti su došli, s ponudama i poklonima kako i priliči, čestitali, družili se, eglen-beglen… Na polasku prvi među domaćinima želeći se našaliti sa svojim gostima (to je tada bila prihvatljiva šala), ponudi flašu vina prvom među gostima premda je, ponavljam, znao da muslimani ne piju alkohol: „Moj efendija, ovo je najbolje vino koje imamo. Kod nas se zove misno. Ovo je staro deset godina i čuvamo ga za posebne goste.” „Pa, moj fra… (ne znam ni ja kako) znaš da mi ne pijemo!?” reče efendija malo zbunjen. Bilo kako bilo, nasmijaše se, pozdraviše se i raziđoše. Domalo potom naiđe i neki Bajram i oni katolici se pokupe i krenu, kako i priliči, svojim muslimanskim prijateljima na njihov blagdan. Dođoše, čestitaše, počastiše se, posjedoše, porazgovaraše i dođe vrijeme da krenu. Na polasku efendija zamota suhih i polivenih kolača i pružajući ih onom fra (ne znam ni ja kako) reče: „Uzmi, prijatelju, ponesi ženi i djeci…”

pokloni-beograd2

Tako je to nekada bilo, ljudi su jedni druge obilazili… nosili poklone

Tako je to nekada bilo. Ljudi su jedni druge obilazili, posjećivali, častili… Nosili su jedni drugima poklone, šalili se jedni s drugima ne zamjerajući koliko god se te šale, sada, nama čine grubim, pa i uvrjedljivim. Poput, recimo, one grube šale kad su se jedan istaknuti pisac muslimanskog imena i prezimena i jedan isto tako poznati srpskog imena i prezimena dogovorili da u ime uzajamnog izvinjenja i traženja oprosta između Srba i Muslimana za uzajamne zločine iz Drugog svjetskog rata dogovorili da Musliman napiše poemu o srpskoj majki koja je izgubila sinove, a Srbin, poemu o majki-muslimanki kojoj su sinovi zaklani ili ubijeni. Obrazli, znajući da je kod čestitih ljudi riječ vrednija i veća od bilo kakvih pisanih i potpisanih ugovora onaj pisac-musliman napisa „Stojanku, majku Knežopoljku“. Onaj drugi pisac ne napisa ništa. Ne znam kome je to u to vrijeme bilo smiješno, ali znam kome ni tada, a kome ni sada uopće nije do smijeha.

Da bi to nadoknadio slijede tri priče o Nasrudin-hodži. Jednog dana zatraži susjed od hodže njegova magarca. Upravo kad hodža reče da magarac nije tu, magarac zareva. Čovjek mu reče: „Pa, moj hodža, ti kažeš da ti magarac nije tu, a čuj kako reve!” Uvrijeđen, hodža reče: „Kakav si ti čudan čovjek! Ti vjeruješ magarcu, a meni sa ovako bijelom bradom ne vjeruješ!”

Bi kako bi, ukradoše, dakle, hodži onog magarca te hodža ispriča svoju muku prijateljima, a oni se stadoše praviti pametnim i koriti ga. Jedan reče: „Zašto, hodža, nisi dobro zatvorio vrata na staji?” Drugi: „Zar nisi mogao napraviti malo viši zid oko kuće?” Treći: „O, moj hodža, jesi li ti bio mrtav? Ta lopov nije mogao staviti onoliku životinju u njedra i neprimjetno odnijeti!” Jedan mu opet reče: „Gdje si ti bio dok su magarca izvodili iz staje na ulicu?” Neki mu reče: „Ja, bogme, svoju kapiju uvečer zaključam, pa ključ stavim pod jastuk. Lopov ne može doći da uzme ključ!” Hodži dosadiše ti prijekori i zakasnjeli savjeti, pa im reče: „Svi vi imate pravo! Ali imajte i dušu, pa recite: je li sva krivica na meni. Zar lopov baš ništa nije kriv?”

Oslobođeni dobra

Eh sad, ne znam je li prošlost – ni ona bliska, ni ona daleka – bila dobra ili loša. Znam samo da je prošlost i da je se često, prečesto sjećamo. Moja generacija je kasno rođena tako da nismo stigli upamtiti ni Titinog zuluma niti naročito uživati u „blagodatima” koje su nastupile desetak godina kasnije. Haman, tako u neznani ne umijemo cijeniti ni ovu „blagodat” koju sada imamo kada smo oslobođeni svakog dobra. Ali, ako ništa drugo, sada makar znamo ko smo i šta smo. Ili, drugim riječima: „Ja tebi bane, a ti meni kapetane…, a obojica znamo ko smo i šta smo.”

U prvoj priči, jedan očigledni musliman i jedan očigledni nemusliman voze se u vozu. I onaj nemusliman obrati se saputniku: „Oprostite, da slučajno nemate čakiju?” „Imam”, reče musliman i pruži je čovjeku. „Izvolite.” „Fala”, reče ovaj jednom rukom uzimajući čakijicu, a drugom iz torbice izvadi zamotuljak, razveza ga, razmota i na krilo izvadi komad hljeba, glavicu luka i režanj slanine. Otkinu komad hljeba i stavi ga u usta, pesnicom na koljenu razbi glavicu luka i čakijom poče sjeći slaninu. Završivši obrok, obrisa čakijicu o krpu i vrati je saputniku: „Izvinite, možda sam je malo umastio slaninom.” „Ah, nema veze”, reče drugi čovjek, „ja tom čakijicom ionako samo sunetim djecu.”

 

Autor: Edin Urjan KUKAVICA

avaz.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close