Uzaludno zanemarivanje stvarnosti
Ne znam šta bih pisao o istini
Ne znam šta bih pisao o istini. Šta god da napišem i prije nego to pročitate do kraja, imat ćete makar jednu svoju istinu o mojoj istini. I znam da nema čovjeka koji nije uvjeren, vjeruje i tvrdi da je samo njegova istina – istina. Kažu da je istina nešto između vaše i moje istine. To ne znam, ali znam da ništa od ovoga što znamo i vidimo i mislimo nije istina! Ako nisam u pravu, zašto nam, onda, ne kažu istinu?
Očajnički strah
Istina je da naša budućnost nikada nije bila manje predvidiva, nikada nismo više zavisili od političkih snaga kojima se ne može vjerovati da će se pridržavati pravila zdravog razuma i općeg interesa – snaga koje, prosuđene normama historijskog pamćenja, liče na čisto ludilo. Kao da se stanovništvo podijelilo na one koji vjeruju da će biti dobro samo da prođe još ova kriza i one koji vjeruju da nam samo Bog može pomoći, a ni On(!) neće, jer što bi kad ni sami sebi, a kamoli jedni drugima ne želimo nikakvo dobro.
Tako su svemoć i nemoć postali ključno životno iskustvo vremena i prostora u kojem živimo, a oni koji vjeruju u neizbježnu propast, kao i oni koji su se prepustili površnom optimizmu, svi zajedno uzaludno pokušavajući zanemariti stvarnost. Drugim riječima, čini se kao da su očajnička nada i očajnički strah prije nego bilo šta drugo, a pogotovo uravnoteženo rasuđivanje i odmjereno razumijevanje najbliži opisu stvarnog stanja u kojem smo. I to ne bi bilo toliko loše da za tim i iz toga ne slijede potmuli gnjev, potisnuti nemoćni bijes i slijepa agresivnost. A iz toga u šta se “to” može izroditi doista nas samo Bog može spasiti.
Ne znam šta bih pisao o istini, ali znam da je samo istina lijek protiv pothranjivanja lahkoumnog optimizma i protiv pothranjivanja površnog očajavanja. Ona je granica između progresa i propasti, između praznovjerja i vjere, između dvije strane iste medalje. I samo njome je moguće otkriti skrivene mehanizme koji su sve tradicionalne elemente našeg političkog i duhovnog svijeta rastopili u smješu u kojoj sve kao da je izgubilo svoju specifičnu vrijednost i postalo nedostupno ljudskom razumijevanju čineći sve neupotrebljivim u ljudske svrhe. Postaje neizdrživo iskušenje da se popusti pukom procesu dezintegracije, ne samo zato što je taj proces uzeo lažni lik znamenite “historijske nužnosti” nego i zato što je sve izvan njega počelo da izgleda beživotno, beskrvno, besmisleno i nestvarno.
S druge strane, uvjerenje da sve što se na zemlji događa čovjeku mora biti razumljivo može da nas zavede da historiju tumačimo općim mjestima. Razumijevati ne znači poricati okrutnosti, izvoditi presedan iz besprimjernog ili objašnjavati pojave tolikim analogijama i uopćavanjima da se više ne osjećaju utjecaj stvarnosti i šok iskustva. Značajnije bi bilo ispitati i svjesno podnositi teret koji nam je navalio naš vijek – bez poricanja i bez poniznog trpljenja. Ukratko, razumijevanje znači spremno se suočiti s realnošću i usprotiviti joj se bez premišljanja – ma kakva ona bila.
Ne znam šta bih pisao o istini, ali znam da mora biti moguće suočiti se, shvatiti i prihvatiti okrutnu činjenicu o grotesknom nesrazmjeru između uzroka i posljedica, onoga što dajemo i onoga što dobivamo, onoga što činimo i onoga čemu svjedočimo.
Historija je neumoljiva nauka, prepuna pokazatelja šta sve i gdje sve može odvesti nemar. Koliko su puta, u samo nekoliko decenija prošlog stoljeća, ekonomske teškoće dovele do dubokih promjena političkog stanja u cijelom svijetu? Može li iko nabrojati koliko je puta samo jedan totalitarizam i njegov upadljivi prezir prema cjelokupnom tkivu stvarnosti bio dovoljan da odvede i zemlju i narod u totalnu propast, a mi imamo najmanje tri! Totalitaristi bi na vrijeme pokupili svoje “krpice” i ostavili svoje narode da se bespoštedno kolju oko nečega čemu ni prije, a ni poslije (međusobnog i uzajamnog klanja) neće znati ni ime… Uočava li iko čudni nesklad i kontradikciju između onoga što govore i onoga što rade, između onoga kako živimo mi i onoga kako žive oni, onoga u što nas guraju i onoga za što se oni spremaju, između našeg nereda i njihovog reda? Uočava li iko iritirajuću ispraznost između njihovih velikih riječi o Bosni i Hercegovini i nemoći da shvate njen smisao i suštinu i nesklad između njihove moći i nemoći da nam omoguće da u njoj živimo?
Ne znam šta bih pisao o istini, ali znam da bih volio znati kako to da taj “EU”, šta god to bilo, nikada nijedan kreditni aranžman nije uvjetovao smanjenjem administracije, borbom protiv korupcije, dobrim socijalnim programom, čistim ulicama, boljim cestama i putevima, utvrđivanjem gdje idu i nestaju milioni od potpuno suludih uzimanja i otimanja iz štruce hljeba, litra goriva, kilometra putarine autoputem do Kaknja i nazad… nego, baš uvijek, našim penzijama (i mirovinama), našim dječijim dodacima, nama nametnutim akcizama na sve i svašta, nama novim nametima, kaznama, prirezima i porezima? Da je ikome od njih, uistinu, stalo do bilo koga od nas, znali bismo šta piše u agendama, reformama, planovima i projektima i ne bi nam se prodavao rog pod svijeću i ne bismo se bojali jedni drugih, nego bi oni strahovali od nas.
Nema nikakve koristi zatvarati oči i okretati leđa destruktivnim snagama. Nevolja je u tome što je u ovome svijetu tako čudno isprepleteno dobro i zlo da bismo bez ove “vlasti radi vlasti” ikada vidjeli i svoje i njihovo pravo lice, niti bismo bez zla ikada saznali šta je dobro i bili bismo dovedeni do propasti ne postavši nikad svjesni šta se događa.
Kako to da taj “EU“ aranžmane uvijek uvjetuje našim penzijama, dječijim dodacima, novim nametima
Novo načelo
Nacionalizam (ne prosta ljubav prema svome), šovinizam (ne prosta mržnja prema drugome i drukčijem), imperijalizam (ne prosto osvajanje), totalitarizam (ne prosta diktatura), jedno za drugim, jedno brutalnije od drugog, pokazali su da je ljudskom dostojanstvu potrebno novo jamstvo koje se može naći samo u novom političkom načelu čiju punovažnost moraju shvatiti svi narodi i novoj vlasti koja mora biti tačno ograničena, kontrolirana i utemeljena na novim pravilima.
Zato su uzaludni svi napori da se spasimo od neumoljive sadašnjosti u nostalgiji falsificirane prošlosti ili da predviđamo da će bolja budućnost donijeti zaborav.
Ne znam šta bih pisao o istini jer ovdje ništa nije istina, da ne kažem da je sve laž, jer još je gore…
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
