HUTBA: Koliko zaista živimo u duhu Božanskih riječi?
Mostarska poruka, petak, 14. Rebiu-l-ahir 1440.h.g./ 21. decembar 2018.godine
Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana, i neka je Allahov blagoslov i mir na Njegova poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikove ashabe – prijatelje, i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana. Amin!
”…a ti podsjeti ili opomeni jer zaista podsjećanje ili opominjanje koristi vjernicima.”(Ez-Zarijat 55.)
Podsjećam sebe i vas na jednu od Božanskih istina koju svi znamo, ali je očito nismo svi svjesni. Posljednji Božiji poslanik je bio i umro.
Sa posljednjim Božijim poslanikom nestalo je i direktnih Božijih intervencija – mudžiza preko pojedinaca, preko kojih Dragi Bog pokazuje ljudima Svoju svemoć, sveznanje isl.
Zato ima Kur'an, koji je uputa bojaznima i pokornima, i praksa Muhameda s.a.v.s. tj. sunnet, koja je ljudima pokazala kako uputu tj. Kur'an u životu primijeniti da bi naš život bio lijep koristan, kako nama samima tako i onima oko nas.
Da podsjetim, dok su ljudi svoj život usklađivali prema uputi bojaznima i pokornima, tj. Kur'anu doživljavali su sve ljepote ovog svijeta, kako prva generacija muslimana – ashabi, tako i mnoge druge generacije do današnjih dana. Ali to ne znači da oni nisu imali nedaća, poteškoća i problema.
Ne zaboravimo da su trojica od četvorice pravednih vladara: Omer, Osman i Alija r.a. ubijeni, a da je samo Ebu Bekir umro prirodnom smrću.
Sva četvorica njih su od onih deset kojima je Poslanik a.s. najavio ili obećao džennet. Omer je ubijen od ruke nemuslimana – ranjen je na sabah namazu, Osman od grupe nezadovoljnih muslimana koji su ga ubili dok je u svojoj kući Kur'an učio, a Alija, također od muslimana dok se vraćao kući sa sabah namaza.
A kako mi živimo i koliko svoj život usklađujemo prema uputi bojaznima i pokornima, tj. Kur'anu?!
Koliko se pripremamo za odgovore na pitanja koja će nam biti postavljena, prvo u kaburu, a potom i na Sudnjem danu?! Koliko zaista vodimo brige o sebi, svojim djelima? Koliko zaista živimo u duhu Božanskih riječi:
” O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavjestiti o onome šta ste radili.’’ (El-Ma’ide 105)?!
Danas kada se sa ljudima razgovara najčešće je to pesimističan razgovor, kao da je sve mrak, kao da niko i ništa ne valja, kao da su svi lopovi, kao da su svi pokvarenjaci i tako redom! Mjesta pesimizmu nema, jer Uzvišeni Allah poručuje:
Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se … I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje… (Ez-Zumer 53-55)
Ali mraka nije da nema. To se posebno može vidjeti u vrijeme sabah namaza, kada se dnevna nafaka dijeli.
Malo je kuća u kojima se vidi svjetlo i koje su otvorile svoja vrata za dnevnu nafaku; rijetki su oni koji u džamiju na sabah dođu.
Otuda onda mnogo nezadovoljnika. Kako bi i bili zadovoljni kad nisu obavili Božiju naredbu tj. nisu klanjali sabah namaz, melekima su dali znak da izvjeste Boga Uzvišenog kako oni spavaju i da ih nije briga za Božiju naredbu; nisu došli na dnevnu podjelu nafake, sebi su prilijepili svojstvo licemjerstva; ustali su a značajan dio dana je već prošao!?
Kako i kada da ostvare nešto čime bi bili zadovoljni ili zadovoljniji!?
Da je današnje stanje odraz našeg odnosa prema Bogu Uzvišenom potvrđuju i sljedeći ajeti:
”I Gospodar njihov im se odaziva: “Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi…” (Ali Imran 195)
”…ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio–pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.” (Jusuf 90)
A kada je riječ o tome ko i šta valja, a ko i šta ne valja, i tu je čovjek faktor.
Svako sebi traži prijatelje i stvara svoje okruženje, svako svoju avliju i kuću uređuje kako on hoće.
Ako mu šta ne valja u kući ili avliji sam je sebi to uradio; ako mu ne valjaju ljudi s kojima radi ili se druži, svako je sebi društvo odabrao.
Neka traži bolje društvo i neka nikog drugog ne krivi za svoj ambijent, jer nama je Uzvišeni poručio: ”…Čuvajte sebe i svoju porodicu od vatre..”
A kada je riječ o lopovima i pokvarenjacima njih je uvijek bilo i bit će ih. No, ono što je za nas bitno jeste da se ne družimo sa lopovima i pokvarenjacima te da ih se pričuvamo, s tim što to ne znači da s njima trebamo prekinuti svaki kontakt, jer kroz neki vid saradnje možda doprinesemo da se i oni promijenu.
Ali još važnije za svakog od nas jeste da niko od nas ne bude lopov i pokvarenjak, te da se na račun njihovih grijeha ne ismijavamo i ne rugamo jer ”vjernik je ogledalo vjerniku”, kao što reče Muhammed a.s.
Za kraj ću vam spomenuti jedan slučaj iz kojeg nam valja pouku izvući.
U priči se kaže da je čovjek sjedio sam u parku, s očima ispunjenim suzama zbog tjeskobe i tuge koju je osjećao.
Okolnosti na poslu nisu mu bile kako bi želio, a uz to sve imao je i drugih životnih problema.
U jednom trenutku primijetio je dijete kako mu se približava i govori: ”Kako je lijep ovaj cvijet i kako lijepo miriše!”
Čudio se, jer cvijet uopšte nije bio lijep, ali se htio djeteta riješiti, pa mu je samo kazao: ”Jeste, baš je lijep!”
Dječak se vrati i upita: ”Hoćeš li da ti dadnem ovaj cvijet?”
Iznenadio se čovjek, ali je osjetio da ako bi odbio da uzme cvijet dijete bi se rastužilo, pa je ispružio ruku i rekao: ”Biće mi jako drago i hvala ti!”
Čekao je da mu dječak pruži cvijet. Ali, njegova ruka je ostala u zraku!
Tek tada je osjetio što nije mogao ranije zbog svog egoizma. Dječak je bio slijep.
Tada je uzeo cvijet, a zatim ga toplo prigrlio, te potom pustio da ide dozivati svoje roditelje.
U životu neke stvari nas bacaju u očaj. Hajmo ih posmatrati s druge strane kako bi na njima bili zahvalni Allahu.
Budimo zahvalni i:
– na buci jer to znači da mi čujemo, tj. sluh nam je dobar,
– na gužvi s kojom se susrećemo, jer to znači da možemo da se krećemo, tj. da izađemo iz kuće.
– Na zaprljanom prozoru i posuđu, jer to znači da stanujemo u kući dok milioni žive prognanima,
– Na nesređenoj kući nakon odlaska gostiju, jer to znači da imamo prijatelje koji nas vole,
– Na porezima koji nas pritišću, jer to je znak da radimo i privređujemo,
– Na umoru koji osjećamo na kraju dana, jer to znači da nam je Uzvišeni podario zdravlja kako bi ispunili svoju obavezu,
– Na budilniku koji nas budi iz najljepšeg sna, jer to znači da smo još uvijek živi i da još uvijek imamo priliku pokajati se i vratiti Uzvišenom Allahu, na Pravi put.
–
To je samo jedan vid Božije naklonosti prema nama, da još uvijek nismo nestali. Njegova milost ne prolazi! Ona je nova svako jutro!
Stoga molim Uzvišenog Allaha da nam omili i osnaži našu vjeru;
da ona bude iskrena i čista.
Molim Uzvišenog Allaha da budemo od onih koji osvjetljavaju i ukrašavaju džamije klanjajući namaz u njima,
da nam džamije budu svjedok našeg islamijeta.
Molim Uzvišenog Allaha da nam ukabuli naša dobra djela,
oprosti naše grijehe i pokrije naše mahane. Amin!
Nazif ef. Garib
hanefijskimezheb.wixsite.com
