PolitikaRegion

Natalie Nougayrède: Rasprodaja istorije

Foto: Predrag Trokicić

Čini se da je Evropa preplavljena istorijskim preokupacijama. To bi moglo da odredi budućnost kontinenta, jednako kao i ishod nemačkih političkih neprilika, stanje italijanskih banaka ili odgovor na pitanje da li će Britanija posle brexita uspeti da sklepa sporazum o tranziciji. Građani Grčke su nedavno protestovali zato što susedna bivša jugoslovenska republika koristi ime Makedonija. U Parizu se vodi intenzivna debata o tome da li pisac Charles Maurras, vodeća figura francuskog ultranacionalizma i antisemitizma s početka 20. veka i istaknuti pristalica Višijevog režima – zaslužuje zvaničnu komemoraciju na okruglu godišnjicu svog rođenja (Maurras je rođen 1868). Novi poljski zakon kojim se zabranjuje svaka rasprava o ulozi Poljske u Holokaustu izazvala je razmenu oštrih reči sa Izraelom i SAD. U Nemačkoj gde je AfD, stranka krajnje desnice, osvojila 94 sedišta u Bundestagu, lokalni berlinski političar (palestinskog porekla) predložio je da se za nove migrante uvede obavezna poseta memorijalnim kompleksima koncentracionih logora kao deo „kurseva integracije“.

Razmirice oko evropske istorije nisu nove. Jedan od primera je duga austrijska rasprava o tome šta uraditi sa Hitlerovom rodnom kućom u gradiću Brunau. Nasleđe kolonijalizma je česta tema u francuskim, britanskim i holandskim debatama. Populistički režimi u Poljskoj i Mađarskoj oslanjaju se na ponovno pisanje istorije ili na vrlo selektivan pristup prošlosti koji odgovara njihovim političkim ciljevima. Agresija Rusije u Ukrajini bila je praćena velikom propagandnom kampanjom o borbi protiv „fašizma“. U jugoslovenskim ratovima iz 90-ih godina prošlog veka manipulisalo se podgrejanom retorikom iz Drugog svetskog rata. Naravno, istorijske opsesije nisu samo evropska osobina. Pogledajte kako Zimske olimpijske igre u Koreji oživljavaju 65-ogodišnje hladnoratovske traume dve zemlje. Obratite pažnju kako se u SAD o davnom građanskom ratu raspravlja sa žestinom kakvu nismo doživeli još od pokreta za građanska prava iz 60-ih godina prošlog veka.

Ali istorijske debate imaju posebnu težinu u Evropi zato što čitav evropski projekat počiva upravo na prevazilaženju istorijskih mržnji i građenju uzajamnog poverenja. Evropsku uniju u njenom današnjem obliku nisu omogućili ni dominacija koja prati oružanu pobedu ni zamrznuto primirje, već strpljivo, promišljeno i odmereno približavanje. Nemci taj proces nazivaju Vergangenheitsbewältigung – što je teško prevodiva reč koja označava kombinaciju analiziranja prošlosti i suočavanja s njom, izvlačenja odgovarajućih pouka iz prošlosti i učenja da se s njom živi.

Boris Johnson je u pravu kada kaže da je evropski projekat u svoje jezgro postavio cilj prevladavanja strahota koje su se događale na kontinentu u 20. veku. (Manje je u pravu kada tvrdi da Evropa napreduje ka federalizmu – to je u ovom trenutku pusta želja.) Često se kaže da je evropski projekat najbolji lek protiv rata, ali on je zamišljen i kao lek protiv falsifikovanja istorije.

Pomirenje je temelj postojanja Evropske unije. Zato su, na primer, grčki napadi na Nemačku tokom krize evrozone (demonstranti u Atini su nosili portret Angele Merkel sa nacističkim šlemom) izazivali takvu zabrinutost. Zato je izbeglička kriza iz 2015, dok se širila Balkanom, izazivala strah da bi se u tom regionu opet mogli rasplamsati sukobi. Istorija se izvesno nije završila 1989, već nam se vraća dok se sprema proslava primirja u Prvom svetskom ratu potpisanog u vagonu voza kod Kompjenja u severnoj Francuskoj. Američki istoričar Francis Fukuyama je nedavno rekao da su „politike identiteta zapravo politike traženja priznanja“. Nacionalnim sećanjima potrebno je priznanje, ali to nije isto što i zataškavanje. Francuskom predsedniku Emmanuelu Macronu – koji se predstavlja kao lider koji će „ponovo pokrenuti“ Evropu –  to je dobro poznato. On se često poziva na svog profesora, filozofa Paula Ricoeurakoji se bavio istorijom, sećanjem i zaboravom.

Zvanični govor u Evropi prepun je istorijskih referenci. Teže je naći događaje, memorijalne komplekse, iskaze, obrazovne programe ili muzeje u kojima je izložen čitav evropski mozaik sačinjen od različitih nacionalnih istorija, sklopljen tako da nam pomaže u razumevanju života, istorije i iskustava drugih. Evropljani istoriju svojih suseda i dalje posmatraju iz perspektive sopstvene nacionalne prošlosti. Time se dobrim delom može objasniti sve dublji psihološki jaz između evropskog istoka i zapada, ali i severa i juga.

Dijametralno različite interpretacije istorije mogu biti okidači sukoba. Njihova posledica može biti i ravnodušnost kada stvari krenu naopako. Godine 2007. premeštanje sovjetskog ratnog memorijalnog kompleksa u Talinu, glavnom gradu Estonije, poslužilo je Rusiji kao izgovor da pokrene prvi sajber napad čiji je cilj bio paralisanje svih institucija te zemlje. Zapadnim Evropljanima je bilo potrebno izvesno vreme da shvate dubinu i značaj tog događaja, delimično i zbog rastućeg jaza u istorijskim percepcijama ruske i evropske strane.

Poseta istorijskim muzejima širom Evrope razotkriva nam njenu rasparčanost. Niko osim Nemačke nije radio na objašnjavanju prošlih zločina. Vergangenheitsbewältigung je još uvek proces koji na mnogim mestima tek treba da počne. Mislila sam o tome tokom nedavne posete lokalnom istorijskom muzeju u Marseju. On nam govori o procvatu ovog lučkog grada od 1830. godine posle francuskog osvajanja Alžira, ali bez osvrta na stradanja koja je to osvajanje izazvalo u Alžiru.

Današnja uznemirenost Evrope, njen angst, posledica mnogih kriza i nezadovoljstva srednje klase, praćena je prevrednovanjem istorijskih ideja koje su nekada smatrane čvrstim kao stena, ali to više nisu. Nije reč o amneziji, već pre o pomami za fragmentarnim i kontroverznim tumačenjima istorije. Sve je u ponudi. Nestao je konsenzus o osnovnim činjenicama.

Prošle godine je 100 istoričara i pisaca iz raznih zemalja objedinilo različita sećanja u čudesnoj knjizi koja je objavljena u Parizu pod naslovom Evropa, naša istorija. Takođe prošle godine, institucije Evropske unije su osnovale muzej u Briselu posvećen zajedničkoj evropskoj prošlosti i nastojanjima kontinenta da prevlada najmračnija poglavlja u svojoj istoriji. Potrebno nam je više ovakvih poduhvata.

The Guardian, 13.02.2018.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close