9. travnja 2003. su vojnici SAD-a u Bagdadu srušili statuu Sadama Huseina. 16 godina kasnije znamo: taj rat je stajao stotine tisuća života, Bliski istok strovalio u kaos i bio temeljen na lažima.
Skoro tri tjedna je trebalo proći od početka invazije na Irak pod vodstvom SAD-a, da bi zatim milijuni gledatelja ispred malih ekrana mogli pratiti kako se ruši statua Sadama Huseina u Bagdadu. Ta slika od 9. travnja 2003. je ušla u kolektivno sjećanje čovječanstva. No, čak i 15 godina kasnije postoje još uvijek mnoga otvorena pitanja. Tako, primjerice, nije razjašnjeno koliko Iračana je konačno stradalo za vrijeme rata u Iraku i u kaosu koji je nakon toga nastao.
Procjene se kreću između 150.000 i pola milijuna mrtvih. Neka ozbiljna istraživanja dolaze čak do znatno većih brojki. Ugledni medicinski stručni časopis “Lancet” je 2006. izračunao da se radi o više od 650.000 “dodatnih smrtnih slučajeva”. U to istraživanje su, pored nasilne smrti, uključene i posljedice bombardiranjima uništene infrastrukture i time i uništenih zdravstvenih ustanova.
Žene i djeca 30. ožujka 2003. bježe iz Basre
Ono što se, međutim, točno zna: opravdanja za taj rat su temeljena na lažima. Postoji još jedna druga slika o ratu u Iraku koja je također dio kolektivnog sjećanja, a to je slika koja se pružila tijekom govora ministra vanjskih poslova SAD-a Colina Powella pred Vijećem sigurnosti UN-a 5. veljače 2003. godine. Šest tjedana pred početak rata je Powell u govoru od 76 minuta svjetsku javnost pripremao na rat. Središnji sadržaj njegovog govora: Sadam Husein je u posjedu biološkog i kemijskog oružja za masovno uništenje i njegov režim pomaže međunarodni terorizam, te namjerava izgraditi nuklearno oružje.
“Mobilni kemijski laboratorij”
Ta Powellova prezentacija je svoj vrhunac imala u tvrdnjama potpomognutim detaljnim ilustracijama: kako bi izbjegao kontrole UN-ovih inspektora za oružje, Irak je preuredio jednu flotu kamiona u kotrljajući kemijski i laboratorij za biološko oružje. Powellov govor je prije svega iz jednog razloga ostao u sjećanju: sve te tvrdnje su se ispostavile kao lažne. Powell sam je 2005. godine taj govor nazvao sramotom svoje karijere.
Ray McGovern
Ray McGovern je veteran koji je 27 godina radio za CIA-u, između ostalog na visokim pozicijama. 2003. je s kolegama i iz drugih tajnih službi osnovao udruženje “Veteran Intelligence Professionals for Sanity” (VIPS) koje se kritično suočava s politikom SAD-a. Taj 78-godišnjak za DW ocjenjuje: “Obavještajne informacije nisu bile jednostavno pogrešne, već su bile lažirane.” Značaj udio u Powellovoj prezentaciji su imale obavještajne informacije iz Njemačke.
Kodno ime “Curveball”
1999. je irački kemičar Rafed Ahmed Alvan došao kao izbjeglica u Njemačku i privukao pozornost njemačke tajne službe BND koja ga je ispitivala. Njemački obavještajci su se nadali da će dobiti informacije o Huseinovim oružju za masovno uništenje. Alvan – pod kodnim imenom “Curveball” – ubrzo uviđa: što više informacija pruži, utoliko bolji postaje njegov status. Dobiva njemačku putovnicu, novac, stan.
Ta igra je trajala tako dugo dok BND nije ušao u trag Alvanovom šefu koji ruši tu kulu od laži. O tome su njemački obavještajci obavijestili i svoje američke partnere. Ipak, nakon napada od 11. rujna 2001. se kod Amerikanaca ponovno budi interes za “Curveball”-om. Dnevni list “Die Welt” je u kolovozu 2011., pozivajući se na nekadašnjeg predsjednika BND-a Augusta Hanninga, javio da su Amerikanci od Nijemaca 2001. zahtijevali obvezujuće izjašnjenje o tome da su izjave tog Iračanina korektne. Hanning se tome opirao i poslao šefu CIA-e Georgu Tenetu poruku “da dosad nijedna treća strana nije pružila informacije kao naš izvor i zbog toga ta saznanja ne mogu važiti kao verificirana”.
Unatoč daljnjim, jasnim upozorenjima da se treba sumnjati u istinitost izjava “Curveball”-a, upravo te izjave postaju glavni dio Powellovog vrbovanja za rat. Ray McGovern je uvjeren: “Bilo im je svejedno je li Curveball znao nešto o onome o čemu je pričao. Oni su imali nešto s čim su mogli izići u javnost. Nešto, što su mogli pružiti kreativnim i profesionalnim ljudima u grafičkom odjelu CIA-e. A oni su zatim mogli nacrtati nepostojeće mobilne laboratorije za kemijsko oružje, što je Powell koristio u svojoj prezentaciji.”
Prezentacija koju je koristio Powell u svom govoru
Upozorenja ignorirana
Tadašnji šef CIA-e za Europu Tyler Drumheller je 2011. u izjavi za britanski “Guardian” potvrdio kako je dugo prije 2003. upozoren od partnera u BND-u da su izjave “Curveball”-a nepouzdane. Ta upozorenja je opetovano proslijedio šefu CIA-e Georgu Tenetu, naveo je Drumheller. Vlada 43. predsjednika SAD-a Georga W. Busha je htjela rat. Osnove za to su postavljene još dugo ranije, pojašnjava bivši opunomoćenik za vanjsku politiku EU-a i generalni tajnik NATO-a Javier Solana povodom 15. godišnjice početka rata u jednom komentaru za Project Syndicatte – iako je to prodano kao dio “rata protiv terorizma”.
Trebalo je zadržati i njegovati američko-britansko prijateljstvo – George W. Bush i Tony Blair ispred rezidencije britanskog premijera, 20. studenog 2003. godine
Uskoro se u čitavu priču uključuju i britanski saveznici. U svibnu 2005. je list “Sunday Times of London” izvijestio o sadržaju jednog do tad vrlo tajnog dokumenta o sastanku britanskog političkog vrha na temu Irak održanog 23. srpnja 2002. godine. Tako je na vidjelo izašlo da su britanski političari tada itekako bili svjesni nedovoljno povjerljivih informacija.
Tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw je, kako navodi spomenuti list, istaknuo da su dokazni materijali “tanki” te da “Sadam ne prijeti nijednom od svojih susjeda”, kao da su i “njegove mogućnosti za oružje za masovno uništenje manje, nego one Libije, Sjeverne Koreje ili Irana”. Te sumnje, međutim, tadašnjeg premijera Tonyja Blaira nisu uspjele spriječiti u namjeri da zbog interesa “posebnih veza” prema SAD-u krene u taj rat.
DW.DE
- Autor Matthias von Hein
