Jadranka Brnčić: Papa razvezuje čvorove
Godine 2005. papa Benedikt XV. je prilikom tradicionalnoga Božićnog obraćanja djelatnicima Rimske kurije govorio o ”hermeneutici diskontinuiteta i prekida“ koja je, po njemu, izvitoperila razumijevanje Drugoga vatikanskog koncila predstavljajući ga kao revolucionaran događaj te pridonijela mnogim bolestima sadašnje Crkve.
Upravo je ta sintagma ”hermeneutika prekida“ postala novim oružjem onoga dijela Rimske kurije koji je žestoko protiv ”obnove obnove“. Kardinal Ottaviani koji je na svakoj sjednici Koncila bio potkopavao ono najbolje što je Koncil stvarao, kao da je još živ i još tvrđi.
Papa Franjo je za takva tradicionalnog obraćanja djelatnicima Rimske kurije 22. prosinca 2014. svojom parezijom zasjekao u samo jezgru te tvrdoće nabrojivši simptome bolesti koja nagriza ne svijet, ne kršćane i lokalne crkve, nego samu Kuriju: „duhovni narcizam“ kao dio ”patologije moći“, ”duhovni Alzheimer“ koji podiže bedeme i zanemaruje duh Evanđelja – samo su neki od njih.
Za konklava povodom izbora novoga pape kardinal Bergoglio je postao glavnim kandidatom upravo zbog želje mnogih kardinala da papom postane osoba kadra provesti reformu same Kurije zaglavljene u bavljenju birokracijom, ritualima, definiranjem i obranom pravovjerja, vlastitim institucionalnim interesima i financijskim malverzacijama.
I doista, prvi veliki korak pape Franje u tom smjeru bio je uspostava povjerenstva od osam (sada i devet) kardinala zaduženih za radikalno prestrukturiranje Rimske kurije, počev od Vatikanske banke.
Mnogi nestrpljivi i još od pape Ivana Pavla II. marginalizirani teolozi i svećenici, međutim, smatraju da je papa Franjo odveć spor u provođenju reformi te i sam odveć konzervativan u pitanjima vjere.
Doista, u doktrinarnim pitanjima papa Franjo nije ni radikalan ni sklon reformama. Zapravo je, mogli bismo reći, konvencionalan u svim gorućim lakmus pitanjima katoličkog pravovjerja: zalaže se za „obiteljske vrijednosti“ i protiv je istospolnih brakova, odlučno ustaje protiv pobačaja i protiv je ređenja žena. A i u njegovoj, inače jasnoj, jednostavnoj i ležernoj retorici svako malo proviri glavu riječ ”đavao“ evocirajući cjelokupni srednjovjekovni imaginarij.
No, ne zaboravimo niz njegovih gesta i riječi kojima pokazuje da čvorove ne bi trebalo sjeći, nego razvezivati.
Premda se 2010. kao nadbiskup Buenos Airesa usprotivio nastojanjima argentinske vlade da legalizira istospolne brakove, istodobno je podržavao civilna udruženja za gay parove koje su odbacivali drugi argentinski biskupi.
Premda je jasno dao do znanja da je apostolsko pismo Ivana Pavla II. Ordinatio Sacerdotalis iz 1994. definitivno zatvorilo vrata potezanju pitanja o ređenju žena, u objavljenu intervjuu s isusovcem Antonijem Spadarom te u niz drugih prilika poziva na razvoj ”nove i duboke teologije žena“ te na ozbiljnije prepoznavanje njihove ključne uloge u Crkvi.
A jednom prilikom je duhovito, u svom stilu, kazao da pape nemaju izravnu telefonsku liniju s Bogom te da o pitanjima vjere ne mogu donositi odluke ex cathedra, nego su one rezultati stoljetnih procesa – refleksija i rasprava.
Već samom tom izjavom papa Franjo upravo otvara prostor za nove procese: redefiniranje uloge papinstva, vraćanje biskupima veće samostalnosti u donošenju bitnih odluka, otvoreno iznošenje svih problema u Crkvi, spremnost na autokritiku, osluškivanje bila vjernika i poziv na avanturu zajedničkog promišljanja.
Ono po čemu je papa Franjo ponajviše na tragu nadahnuća Drugoga vatikanskog koncila jest inzistiranje na tome da autoritet dijeli sav episkopat te da nije sažet u monolitnom razumijevanju uloge papinstva.
Kolegijalnost biskupa na koju je pozvao papa Pavao VI. 1965. jedva da je zaživjela te odmah bila ugušena autoritetom Rimske kurije čijim se zatočenikom osjećao čak i papa Ivan Pavao II. U pobudnici Franjo poziva na ”obraćenje papinstva“ tumačeći kako ”prekomjerna centralizacija koči život Crkve“.
Činjenica da papu Franju, ponajprije pastoralnog djelatnika a ne teologa, formulacije doktrinarna pitanja zapravo i ne zanimaju, neke je analitičare i biografe papa, poput Georgea Weigela, navelo na tvrdnju da je Franjino inzistiranje na evangelizaciji u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium nastavak inzistiranja na ”novoj evangelizaciji“ Ivana Pavla II., pa prema tome da je i njegov pontifikat u istoj liniji kao i pontifikat dvojice prethodnika.
Međutim, čitamo li pomnije Franjinu pobudnicu, primijeti ćemo da papa Franjo ne govori toliko o evangelizaciji svijeta, nego o – evangelizaciji Crkve.
U nizu intervjua i govora papa Franjo kritizirao je kler kao glumce koji ”igraju ulogu Tarzana“: crkvene vođe odveć su uvjereni u vlastitu važnost i moralni autoritet. Najbolje vođe – kaže on – ostavljaju ”mjesta sumnji“, a svećenici koji uskraćuju vjernicima sudjelovanje u procesima odlučivanja, nisu dobri svećenici, nego su ”dobri diktatori“.
Jednom je rekao i to: da ”onaj tko misli da ima odgovore na sva pitanja“ zacijelo nije povezan s Bogom te da oni koji imaju ”statičan i iz sebe usmjeren, samodostatan pogled na stvari“ vjeru pretvaraju u ideologiju. Za njega je bit svećeničke službe ponajprije u služenju siromašnima i slabima, a ne u simboličkom statusu sakramentalne moći.
U pobudnici Evangelii Gaudium, naglasio je ključnu misao Drugoga vatikanskog koncila, što ju, zapravo, otada i nismo čuli, pogotovo ne iz usta nekog pape, a ta je da je nužno ”razlučivati znakove vremena“. Upravu je tu misao papa Benedikt XVI. najviše kritizirao.
Za razliku od osuđivanja svijeta zbog njegove sekularizacije, što je bila konstanta pontifikata Benedikta XVI., papa Franjo se ne bavi svjetonazorskim ratovima nego usmjerava pogled na uvjete u kojima svijet, pogotovu siromašan svijet, živi. Štoviše, dovodi u pitanje kvalitetu prisutnosti Crkve u svijetu, jednako kao i kvalitetu njezina govora, te ju poziva da izađe iz sebe, odlazi na periferije, ne samo geografske nego i egzistencijalne.
Papa Franjo nije ostao samo na riječima. Na otvaranju Sinode o obitelji u listopadu 2014. na kojoj se razgovara o delikatnim pitanjima seksualnosti, kontracepcije, razvoda i civilnoga braka, pozvao je biskupe da svoje stavove iznose slobodno i otvoreno, bez oklijevanja i prikrivanja. Štoviše, da se ne boje konflikata u raspravi jer su oni znak djelovanja Duha.
Poziv na iskrenost usuprot je prijetvornom govoru dotada uobičajenom u javnim raspravama među biskupima. Za pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. takva se iskrenost smatrala nepristojnom, a tkogod se usudio priječi granice ”pristojnosti“ odmah je bio ušutkan, ili čak sankcioniran.
Da im je prisustvovao kardinal Bergoglio te rekao ovo što je rekao kao papa, vjerojatno bi i njega ušutkali. Kao što ga, uostalom, i kao papu ako ne ušutkavaju, a ono prešućuju brojni ”Tarzani“ Katoličke crkve ne dopuštajući otvorenu i iskrenu raspravu o pitanjima Sinode među vjernicima svojih župa i biskupija.
No. čvorovi su olabavljeni i taj proces više neće biti tako lako zaustaviti.
I uza sve poštovanje što ga papa Franjo iskazuje svojim prethodnicima, razlika među njima je golema i duboka. O njoj ponajviše svjedoči uzvišena liturgijska gesta Velikog tjedna u kojoj se sažimlje sve Isusovo učenje – pranje nogu. U ožujku 2013. papa Franju nije tu simboličku gestu izveo kako je do tada bilo uobičajeno, u bazilici Ivana Lateranskog, nego u instituciji maloljetnih delikvenata; nije prao noge muškarcima i dokazanim vjernicima, nego dvanaestoro zatvorenika, među kojima i jednoj mladoj djevojci, i to ne katolkinji nego muslimanki.
Gesta je skandalizirala liturgičare i poznavaoce kanonskog prava koje izričito nalaže da se liturgijsko pranje nogu mora izvršiti muškarcima jer je to ujedno i simbolička gesta uspostavljanja svećeničkog (muškog) reda. No, papa Franjo je i sljedeće godine oprao noge izvan pravila: starijim i bolesnim muškarcima i ženama u staračkom domu.
Očito upozorava gdje je mjesto papi. Njegovo papinstvo je osobno i ne autokratsko, potiče na pareziju i na osobnu odgovornost. Preusmjerava pogled ponad crkvenih institucionalnih potreba prema potrebama ljudi koji trpe, poziva na novu otvorenost u kojoj Crkva sebe ne definira po onima koje isključuje, nego po onima do kojih dopire.
Papa Franjo teško da će imati dug pontifikat, ali će njegove riječi i geste zacijelo imati dug, barem alternativni učinak. A jamčit će ga, za vjerovati je, i njegov izbor dvadesetero novih kardinala najavljen u siječnju ove, 2015. godine: na popisu ni jednoga iz Sjeverne Amerike ili Italije, nego je riječi o Europi nepoznatim kardinalima iz Azije, Afrike, Oceanije. Oni će, kada tomu dođe čas, birati novog papu, Franjina nasljednika.
Hoće li se čvorovi neuralgičnih točaka Crkve razvezati za pontifikata pape Franje ne ovisi samo o njemu, a ni o našim hrvatskim ”Tarzanima“, nego o svima nama. Točnije: o svima nama katolicima počev od svakog mene.
Dopustimo da nas Bog iznenadi – rekao bi papa Franjo.
AUTOR: JADRANKA BRNČIĆ
autograf.hr
–————————–
Jadranka Brnčić (Samobor, 1958), hrvatska znanstvenica, esejistica, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica.
Rođena u Samoboru, gdje je i maturirala. Diplomirala je francuski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala temom „Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta“ (v. Paul Ricœur). Bavi se biblijskom hermeneutikom, problemom književnog prostora i vremena. Sudjeluje na međunarodnim znanstvenim skupovima i objavljuje u nizu uglednih znanstvenih časopisa te predaje na Teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu. Uz znanstvene tekstove piše i kritičke eseje o Katoličkoj crkvi, prozu, haiku poeziju. A i prevodi, uglavnom s francuskog.
Knjige:
Anđeli (teološka studija), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, 2003.
Vezan u snop života (autobiografski roman), Mozaik knjiga, Zagreb 2002.
Biti katolik još (eseji i ogledi), Golden marketing, Zagreb 2007.
Razmjena daljina (zbirka haiku-pjesama), Hrvatsko haiku društvo, Samobor 2008.
Svijet teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku, Naklada Breza, Zagreb 2012.
Franjina Pjesma stvorenja, Svjetlo riječi, Sarajevo 2012.
Zrno gorušičino. Interpretacija odabranih biblijskih perikopa, Ex Libris, Rijeka 2013.
