JAKUB SALKIĆ – stav.ba
Visoko je čaršija od zanata, a ni okolna mjesta ne zaostaju u tome. Svako od njih ima svoj posao ili zanat po kojem je prepoznatljivo, pa su, tako, Moštrani poznati povrtlari, pažnju prolaznika plijene ogromne površine pod plastenicima u kojima se uzgaja povrće, Godušani su čibukčije, a grnčari su se smjestili u selu Liješeva. Ovaj pomalo zaboravljeni zanat u ovom selu u okolini Visokog danas čuva još osam grnčara. Vrijedne i vješte ruke liješevačkih grnčara i danas prave zemljano posuđe. Bez dobrog zemljanog lonca nema ni dobrog bosanskog lonca. Najmlađi je grnčar u Liješevi tridesetogodišnji Emir Ohran.
“Ima nas osam u selu koji radimo ovo, većinom su to stariji, ljudi u penziji, nas mlađih je dvojica-trojica i to je veliki problem za budućnost ovog posla”, započinje priču Emir u svojoj maloj radionici i dodaje: “Od babe sam naučio zanat. On je od desete godine počeo raditi, od šestorice braće, njih dvojica naučila su zanat od svoga babe, moga dede. Zanat se s koljena na koljeno prenosi u mojoj porodici, moj babo je bio grnčar, i dedo, i pradedo… Nemamo pisanih dokumenata koliko to datira u prošlost, ali iz priča koje se prenose s koljena na koljeno znamo da su se naši preci ovim poslom bavili. Imam dosta amidžića, ali ja sam jedini od ovih mlađih naučio zanat. Imam još amidžu koji se ovim bavi, ali on je već stariji čovjek, ima 73 godine. I on ima svoju radnju. On to u zadnje vrijeme slabije radi, malo mu se i ruke tresu. Ovdje je sve ručni rad, još radimo kako se prije radilo. Malo smo samo ovo kolo modificirali, stavili bubanj od veš-mašine zato što je centriran, ranije smo imali stare drvene kotače, ali oni se ne mogu centrirati nego imaju lufta i to predstavlja teškoću prilikom pravljenja posuda. Od malih nogu radio sam s babom grnčariju. Prvo sam mu zemlju pripremao, pa sam onda počeo raditi ove manje stvari. Kasnije sam počeo raditi ovo veće.”
Dok je odrastao uz grnčariju, Emir se i školovao. Završio je Srednju medicinsku školu, zatim diplomirao pravo, pa naučio njemački jezik i otišao u Njemačku da radi.
POVRATAK IZ NJEMAČKE
“Vratio sam se iz Njemačke da položim B2 stepen njemačkog jezika prije dvije godine i tada su me zadesile neke životne stvari. Babo mi je preselio iznenada i to mi je život okrenulo naopačke. I eto, sad sam tu. Imao sam šanse za tu Njemačku, ali mati mi je sama pa sam nastavio ovo raditi. Još sam na birou, nezaposlen. Pokušavao sam se zaposliti negdje. Nisam baš imao uspjeha. Ali može se i od ovoga posla zaraditi za život. Da se može nešto veće ostvariti, to je teže. Sad je malo teže s ovim zemljanim posuđem. Zbog korone nema sajmova i malo se teže može prodati. Sve u svemu, može se zaraditi da se solidno živi, mada bih volio iskoristiti i moju školu, da nisam godine džaba učio, a ovo ću svakako nastaviti našao neki posao ili ne našao”, priča Emir.
Dok mu je otac rahmetli bio živ, on je išao po sajmovima širom Bosne i Hercegovine, imao je svoje stalne mušterije koje kupuju njihovo zemljano posuđe i preprodaju ga. Kada je Emir preuzeo posao nakon očeve smrti, zadržao je i stare mušterije, a stekao i neke nove kupce.
Nastavite čitati: Najmlađi čuvar porodične tradicije
