Nadvladavaš li sopstveno mišljenje?

Osnova čovekovog postojanja su emocije. Dok informacija iz okruženja stigne do logičke obrade, ona je već uveliko procesirana u limbičkom mozgu. Kao takvo, sopstveno mišljenje je samo dodatni alat za snalaženje u okruženju. Alat koji je pogodan da se njime služimo, ali vrlo nepogodan da u njega verujemo.

Autor: Blog B92

Pomisli nešto potpuno drugačije

[Svaki čovek je važan ]


Mišljenje i svet

„Ono što mislimo je suviše različito

od onoga što bi trebalo da mislimo.”

Čarls Sanders Pers

Čovekovo mišljenje nastaje kao posledica inteligencije, odnosno sposobnosti da se elementi iz okruženja uodnošavaju. Ono nastaje iz nagona za opstankom, odnosno potrebe da se stvori interpretacija sveta zarad lakšeg snalaženja u svetu, pre svega zarad lakšeg predviđanja budućih događaja. Mišljenje je duboko posredovano iskustvom u svetu, odnosno izloženošću podacima iz okruženja. Što je to iskustvo bogatije, to će i čovekovo mišljenje biti bogatije.

Nevolja sa mišljenjem je što je ono, u svojoj osnovi, nepouzdano.

Izgradnja sopstvenog mišljenja je zavisna od drugih ljudi. Što su ljudi iz našeg okruženja različitiji to je naše mišljenje raznovrsnije. Što su različitije intepretacije sveta drugih ljudima kojima je čovek izložen, to je njegova interpretacija sveta adekvatnija.

Mišljenje i promenljivost

„Ptić se probija iz jajeta. Jaje je svet.

Onaj koji treba da se rodi prvo mora uništiti svet.”

Herman Hese

Verovanje u sopstvenu interpretaciju sveta, čovek postavlja kao nužnost, iz straha. Suočen sa kognitivnom disonancom, sa podatkom koji se sudara sa usvojenom inteperetacijom, čovek upada u stanje panike koja potiče iz osećanja sopstvene nedovoljnosti za opstanak. Zato će prvi impuls biti da se iz svog okruženja ukloni izvor tog osećaja što je razlog zašto su u raspravama vrlo česti napadi na sagovornika kao zamena za napad na mišljenje ili diskvalifikacije mišljenja, a bez argumentacije.

Čovekovo mišljenje je najbolja interpretacija koju je njegov mozak mogao da napravi od ponuđenog materijala. Opstanak koji je u toku je dokaz da je ona dovoljno efikasna. Zato se promene mišljenja događaju ili zato što osoba oseća da je njen model opstajanja nedovoljno dobar, tj. da ima boljih (u kom slučaju je potreban opipljiv dokaz efikasnije uspešnosti), ili zato što se sopstveno mišljenje podređuje autoritetu iza koga stoji podrška mase (npr. naučne zajednice ili političkog pokreta).

Panika kognitivne disonance govori čoveku da on, ne samo da je nedovoljan za život, već da je to bio oduvek i da je čitava njegova interakcija sa okruženjem bila pogrešna. To dovodi do toga da su katarze, preumljenja i velike promene mišljenja – retke i to je razlog zbog koga su, kada se dese, praćeni burnim emotivnim stanjima i fazama.

Nasuprot tome, ljudi osećaju zadovoljstvo kada su u pravu jer to znači da su dovoljni za opstanak.

Mišljenje i umetnost

Umetnost donosi intervenciju u okruženju. Ona je medij kojim se čovek izlaže tuđem životnom iskustvu, medij kojim se čovek izlaže novim elementima u okruženju, a bez koga bi ostao uskraćen za mnoge interpretacije sveta. Kroz umetnost se unapređuje sopstvena intepretacija. Što je veća izloženost umetničkim delima, to je interpretacija sofisticiranija.

Umetnost je sigurniji teren za unapređivanje, za trening sopstvenog mišljenja. Kognitivna disonanca, koja potiče od živog sagovornika, direktno sukobljava njegov opstanak sa našim. Umetničko delo je posredni objekat koji lako možemo odbaciti, lakše se od njega odbraniti i od koga ćemo se teže osetiti ugroženima.

Međutim, otpor prema tuđoj intepretaciji sveta ipak dolazi do izražaja i u doživljavanju umetnosti. Pa su tako ljudima potrebni autoriteti da kažu da ta umetnost nešto valja ili je, pak, potrebno da umetnik zarađuje dosta novca, ima ime, slavu i t. sl. kako bi se to umetničko delo shvatilo kao vredno povinovanja.

Taj otpor umetnost može da prevaziđe, izazivanjem pojačanih emotivnih stanja. Pojačana emotivna stanja, određenu situaciju utiskuju u našu memoriju. Npr. čovek će u situaciji životne ugroženosti upamtiti sve detalje i sećanje na tu situaciju može biti jako i dugo vremena posle. Istim mehanizmom, umetničko delo, ako je dovoljno jako, ostaje u sećanju publike i nameće se kao važan, neizbežan element okruženja čime utiče na interpretaciju sveta.

Mišljenje i nauka

Postavlja se pitanje, da li je fino isklesana interpretacija sveta istovremeno i tačna? Ono što bismo mogli da nazovemo tačnom interpretacijom sveta se još uvek gradi – naukom. Njen princip reproducibilnosti rezultata znači da svaki čovek može, živeći isto iskustvo (eksperiment), doći do istog mišljenja o nečemu.

Idealna situacija u kojoj bi nauka imala sve odgovore je nemoguća. Osim što iznova otvara nova polja istraživanja, nauka se trudi da da odgovore na pitanja „Kako?” nešto postoji. Čitav spektar pitanja, koja postoje u ljudskom mišljenju, izvan je interesovanja nauke. To su pitanja „Zašto?” nešto postoji.

Mišljenje i ljudi

„Ljudi će zaboriviti šta ste rekli,
ljudi će zaboraviti šta ste uradili,
ali će uvek pamtiti kako su se osećali zbog vas.”

Maja Endželou

Ljudska realnost je život kroz nepouzdano mišljenje o svetu, a koje je nužno da bismo u tom istom svetu imali kakvu takvu koordinaciju. Uzdrmanost te koordinacije dovodi do njene odbrane po cenu tuđih emocija što otvara vrata konfliktima i nasilju. Otvoreni konflikti se vraćaju kao dodatni osećaj ugroženosti i pokreću nagon za opstankom što onda kod čoveka stvara trajnije stanje anksioznosti. Tako se osnovna funkcija mišljenja, lakši opstanak, poništava.

Osnova čovekovog postojanja su emocije. Dok informacija iz okruženja stigne do logičke obrade, ona je već uveliko procesirana u limbičkom mozgu. Kao takvo, sopstveno mišljenje je samo dodatni alat za snalaženje u okruženju. Alat koji je pogodan da se njime služimo, ali vrlo nepogodan da u njega verujemo.

Na kraju dana, važno je samo
kakvima smo ostavili ljude posle nas.

 

 Jaril, VIP bloger B92

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close