Predstavnici i pripadnici konstitutivnih naroda – pitanje konstitutivnosti i legitimiteta

Konstitutivnost naroda je ustavna kategorija i sintagma koja je usko vezana za politički sustav i ustroj Bosne i Hercegovine i u tom smislu se obilato koristi u javnome političkom prostoru. Unatoč tomu, do sada nije razvijena šira povijesna, pravna ili opća teorijska konceptualizacija njenog značenja. Stoga ovaj članak pruža opće-teorijsku raščlambu značenja konstitutivnosti i njenih implikacija kao temeljne ustavne kategorije. Ujedno se nastoji rasvijetliti njeno inherentno značenje i implikacije u odnosu na druge politološke kategorije koji se vežu za konstitutivnost, a to su prvenstveno suverenitet, autonomija, subjektivitet, sudjelovanje, samoodlučivanje, suodlučivanje i dr.

(Autor: Dejan VANJEK – idpi.ba)

U tekstu se posebno ukazuje na problem nemogućnosti provedbe u društveno-političku stvarnost konstitutivnosti kao apsolutne kategorije, ali se istovremeno upućuje na značaj njenog dosljednog razumijevanja kao odredišne paradigme ukupnog društveno-političkog djelovanja. Posebno je važno naglasiti da konstitutivnost nije nikakav bh. specifikum, s obzirom da u svakoj državi postoji konstitutivna politička zajednica koja je titular državnog suvereniteta (popularni “demos”). Međutim, s obzirom da je BiH specifična zbog postojanja više, točnije tri konstitutivne političke zajednice (Hrvati, Srbi i Bošnjaci), konstitutivnost se nameće kao eksplicitno ustavno načelo koje, pored statutarnih, ima i relacione implikacije – tj. one koje se tiču obveze unapređenja odnosa ravnopravnosti/jednakopravnosti između konstitutivnih zajednica, što zahtjeva konkretne mjere i angažman na svim administrativno-političkim razinama.

Iako se tumači na različite pa čak i dijametralno suprotne načine, bilo da se nastoji afirmirati ili diskreditirati, te slijedom toga iz ideoloških razloga eliminirati iz bh. pravno-političkog sustava, do sada nije bilo sustavnih pokušaja da se konstitutivnost disciplinarno, interdisciplinarno ili pak stručno[1] razloži. Posebno je paradoksalna činjenica da je riječ o pojmu koji, premda temeljna ustavna kategorija, i dalje predstavlja predmet osporavanja – što je i neposredan povod ovom, svojevrsnom, teorijskom ogledu o konstitutivnosti. Pored toga, neusuglašeno razumijevanje ili čak nepriznavanje temeljne ustavne kategorije kao što je konstitutivnost, odražava se na kompletan ustavno-pravno-politički poredak. Jasno je da u takvim okolnostima nije moguće iskoristiti sav potencijal konstitutivnosti kao konstruktivne ustavne i državotvorne kategorije, niti je moguće postići stabilnost sustava.

U tekstu je posebna pozornost data obrani načela legitimiteta predstavljanja (biranje od naroda) i njegovom razlikovanju od proste zastupljenosti (biranje iz reda naroda) – budući da potonja nije u skladu s načelom “konstitutivnosti”, što znači da je njena aplikacija u izborno-političkoj praksi neustavna i nedemokratska. U tom smislu dosljedna primjena načela legitimnog predstavljanja prvi je najvažniji korak ka provedbi konstitutivnosti i prevazilaženju jaza između ustavno-normativnog i realnog društveno-političkog spektra. U konačnici, dosljedna provedba konstitutivnosti zasnovana na jedinstvenom razumijevanju njenog izvornog značenja, indicira nužnost dosljedne federalizacije Bosne i Hercegovine na svim razinama i u cjelokupnom obimu, kako bi se izašlo iz začaranog kruga polovičnih i nekonzistentnih stanja i “rješenja”.

 

O ZNAČENJU POJMA KONSTITUTIVNOSTI

Opće značenje pojma “konstitutivnosti” tiče se nečeg što je esencijalno, bez čega se cjelina u čijoj konstituciji sudjeluje ne može misliti niti može postojati. Drugo, politološko je značenje, koje proizlazi iz općeg, da onaj koji je konstitutivan suosniva, utvrđuje, etablira institucije, donosi i usvaja propise kojim regulira svoj status i položaj unutar zajedničke političke cjeline. Konstitutivnost u politološkom smislu i unutar konkretnog državno-pravnog okvira implicira određeni stupanj autonomnosti iz koje proizlazi sposobnost konstitutivnog subjekta na samoodlučivanje isamostalno djelovanje u oblastima relevantnim s aspekta očuvanja njegove konstitutivnosti, ali i suodlučivanje na ravnopravnim osnovama s drugim konstitutivnim subjektima o pitanjima od zajedničkog interesa. Takvo što moguće je osigurati samo priznavanjem i uvažavanjem statusa suverenog društveno-političkog čimbenika, a otud proizlazi i nužnost poštivanja načela legitimnog predstavljanja.

Singularan konstitutivni faktor (demos)[2] unutar jedinstvenog pravno-političkog okvira (države) zapravo je izvor i nositelj suvereniteta na kojem počiva cjelokupan ustavni i državni poredak. Njemu je kao jedinstvenom nositelju suvereniteta konstitutivnost imanentna pa je nije niti potrebno posebno isticati. Međutim, ideja i praktične implikacije konstitutivnosti postaju složenije ako unutar istoga pravno-političkog okvira postoji i djeluje više konstitutivnih, a time i suverenih političkih zajednica koje uspostavljaju zajednički ustavni okvir unutar kojeg se adresira, pozicionira i uravnotežuje opće i posebno, zajedničko i pojedinačno. U tom kontekstu značenje konstitutivnosti bitno se dopunjuje načelom ravnopravnosti na koje se prebacuje težište u višenacionalnim državama kao što je BiH. Upravo se u tako složenim državama ovaj atribut posebno ističe zbog izazova ujednačavanja i uravnoteženja položaja konstitutivnih skupina kao ravnopravnih nositelja suvereniteta. S tim u vezi konstitutivnost, koja je ustavni i pravni normativ, vrednuje se kroz ravnopravnost/jednakopravnost – kao načelo čijom se potvrdom u društveno-političkoj praksi nastoji postići sama konstitutivnost.

Međutim, premda poželjan i nužan, fokus na ravnopravnost/jednakopravnost sam za sebe nije dostatan za potpunu afirmaciju konstitutivnosti jer se u tom slučaju ona kao apsolutna kategorija svodi na relativnu konotaciju odnosa više konstitutivnih kolektiviteta. S te strane ravnopravnost/jednakopravnost je načelo komplementarno konstitutivnosti, ali ono samo ne smjera njegovoj dubinskoj i sveobuhvatnoj provedbi, već usklađivanju tehnika i mjera za koje se smatra da će doprinijeti postizanju iste ili približne razine konstitutivnosti između normativno i statusno potpuno jednakih kolektiviteta.

 

APSOLUTNO I RELATIVNO ZNAČENJE KONSTITUTIVNOSTI

Kao apsolutna ustavna kategorija konstitutivnost takođe ne dopušta relativne kvalifikacije u smislu njenog “mjerenja”, poređenja, gradacije ili svođenja na numeričke pokazatelje (kao što je primjerice često slučaj u BiH, gdje se potencira pitanje brojnosti određenog naroda odnosno udjela u njenom ukupnom stanovništvu). S druge strane postavlja se pitanje upotrebljivosti tako “neraspakive” ustavne kategorije koja proizvodi kako statusne implikacije – u pogledu svake od konstitutivnih skupina pojedinačno, tako i relacione glede njihovoga uzajamnog odnosa.

Primijenjena u izvorno apsolutnom smislu na konkretan pravno-politički prostor kao što je BiH, konstitutivnost implicira da takvu državu nije moguće misliti bez političkih zajednica koje je konstituiraju, a to su konkretno bh. narodi – Srbi, Hrvati i Bošnjaci, što znači da “ratio” njenog legitimiteta izvire iz opredijeljenosti konstitutivnih zajednica za njenim očuvanjem, a ne, kako je to obično slučaj, na tradicionalnom povijesnom (dis)kontinuitetu državnosti koji je ugrađen u temelje važećega ustavnog poretka. To znači da izvorište općeg suvereniteta, subjektiviteta i legitimiteta države, poredhistoriografsko-pravno-političkog, ima i voluntarističko uporište.

Međutim, pravi izazov ne leži u dosljednom razumijevanju značenja načela konstitutivnosti već u njegovoj praktičnoj primjeni, u smislu da njegovo značenje sa svim pratećim implikacijama nije apsolutno prevodivo u društveno-političku stvarnost, a svaka njegova relativna ili parcijalna primjena i tumačenje mogu proizvesti učinke koji su u suprotnosti sa samim načelom. Ipak, to ne smije poslužiti kao izgovor za daljnju relativizaciju i podrivanje načela konstitutivnosti iz partikularnih političkih razloga, kako bi se ono pokazalo besmislenim i samim tim neprovedivim jer takva praksa može proizvesti dalekosežno destruktivne posljedice po ukupne unutardržavne odnose. Naprotiv, premda teško u potpunosti provediva, konstitutivnost kao ustavna kategorija s apsolutnim, ali vrlo jasnim i indikativnim značenjem, u najmanju ruku mora biti shvaćena kao paradigma društveno-političkog djelovanja na svim razinama, a njena provedba prioritetna odgovornost i svrha svih državnih institucija i struktura.

U tom smislu konstitutivnost je esencijalistički pojam i atribut čije značenje kao takvo nije moguće relativizirati. Međutim, njegovo izravno osporavanje može se okarakterizirati protuustavnim djelovanjem, što prirodom stvari povlači i odgovarajuće kaznene sankcije; osim toga konstitutivnost sa svim pratećim implikacijama moguće je ignorirati[3], ali to samo produbljuje konfuziju i jaz između ustavno-normativnog i realnog društveno-političkog spektra i stvara tenziju između države i društva. Upravo na tome počiva kriza legitimiteta koja pogađa Federaciju BiH nakon općih izbora iz 2010. godine, kada je vlast konstituirana bez uvažavanja načela konstitutivnosti naroda odnosno legitimnosti predstavljanja koje iz njega izravno proizlazi.

 

KONSTITUTIVNOST I PREDSTAVLJANJE

U “Priručniku pojmova i izraza najčešće korištenih u jeziku pravnih propisa institucija BiH” (Sarajevo, 2013.), na stranici 137. stoji: “konstitutivan” je onaj koji čini sastavni dio neke cjeline, na kojem se nešto zasniva, temeljan, dok se sintagma “konstitutivnost naroda” definira kao (ustavno)-pravna formulacija koja znači da jedan ili više naroda tvore neku državu. To će reći da ako ustav jedne zemlje u svojoj preambuli navodi konstitutivne zajednice koje tvore – čine određenu državu i društvo, onda i sve naknadne zakonske i praktične izvedbe moraju respektirati konstitutivnost kao fundamentalnu ustavnu kategoriju. U protivnom će se dobiti “pravni (ne)poredak” koji ne korespondira ustavu, što se na praktično-političkoj razini manifestira kroz institucionalno-proceduralno nasilje, manipulacije, sukobe i blokade sustava (kako je to zorno potvrdio primjer (ne)funkcioniranja vlasti u Federaciji BiH)[4]. Prema tome, jasno je da je takvo stanje stvari destruktivno po stabilnost i demokratski razvoj država koje tvore dvije ili više konstitutivnih zajednica.

Onaj koji je konstitutivan, naime, ima svoj subjektivitet i autonomiju, pa kao takav sudjeluje i suodlučuje u svim relevantnim društveno-političkim procesima. Pri tome se polazi od krive pretpostavke da se sudjelovanje može ostvariti prostom primjenom načela i tehnika zastupljenosti pripadnika konstitutivnih naroda u institucijama sustava. Takav pristup karakterizira odstupanje kako od apsolutnog tako i od relacionog značenja konstitutivnosti (tj. zanemaruje se inherentno načelo suverenosti kao i načelo ravnopravnosti/jednakopravnosti). Naime fokus se spredstavljanja prebacuje na pripadnost[5] konstitutivnom narodu, a u proceduralnom smislu sa slobodnog izbora na arbitrarno imenovanje. Pri tome sama pripadnost ne znači da određeni politički dužnosnik uživa povjerenje naroda kojemu pripada (za što su validan indikator rezultati izbora), dok imenovanje zamjenjuje izbor kao demokratsko pravo većine unutar konstitutivnog – suverenog političkog naroda. Iz tog proizlazi stanje koje se može nazvati simulacijom konstitutivnosti na institucionalno-proceduralnoj razini, a u suštini se radi o tome da se grubim kršenjem tog temeljnog ustavnog načela politički sustav lišava legitimiteta predstavljanja, čime on postaje nedemokratski.[6]

Da bi se osigurala kvaliteta su-odlučivanja po osnovu statusa konstitutivnog tj. suverenog, ravnopravnog/jednakopravnog, autonomnog i državotvornog subjekta, prosta zastupljenost ne predstavlja korektan pristup jer ne može kompenzirati niti zamijeniti političko sudjelovanje, a pogotovu ne su-odlučivanje kao važne značajke konstitutivnosti subjekta. Takvo što barem ne smije biti slučaj na predstavničko-političkoj razini gdje se u pravilu operira javnim dobrima na koja simetrično pravo polažu sve konstitutivne zajednice.

U suvremenim liberalno-demokratskim sustavima pravo na demokratsko odlučivanje se ostvaruje isključivo legitimnim političkim predstavljanjem/zastupanjem. Pri tome predstavljanje mora biti zasnovano na demokratskom izboru onih koje se predstavlja i čije se interese zastupa. U tom pogledu spona konstitutivne zajednice i njenih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima konstitutivne zajednice. Jedino se na taj način ostvaruje stvarno sudjelovanje svake od konstitutivnih zajednica u općim političkim procesima koji dalje diktiraju i sve druge pa tako socijalne i gospodarske tokove, a to nalaže statusna i relaciona[7], a uz to i ustavna kategorija konstitutivnosti. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara pretpostavke za stvarno sudjelovanje i su-odlučivanje, a time i provedbu ustavne kategorije konstitutivnosti. Međutim, treba znati da nije svaki vid legalnog djelovanja istovremeno i legitimno, pa u nastavku tematiziramo pitanja legaliteta i legitimiteta te njihov uzajamni odnos.

 

LEGALITET I LEGITIMITET

U političkoj znanosti legitimitet u širem smislu se tumači kao popularna potpora autoritetu države i nužan je preduvjet sposobnosti autoriteta za vladanjem. Pojam legitimiteta upravo je uveden da bi se napravila razlika spram legaliteta jer nije svako legalno djelovanje ujedno i legitimno, niti svaki oblik legitimnog djelovanja mora biti zasnovan na legalnosti. Pri tome se legalitet prvenstveno odnosi na vladavinu prava koja se postiže poštivanjem zakona, dok je legitimitet inherentna značajka institucija na kojima počiva pravno-politički poredak. S tim u vezi, premda se jasno razlikuju, ova dva pojma međusobno se uvjetuju na način da legitimno uvijek mora biti u osnovu legalnog, dok, s druge strane, legalno može, ali i ne mora biti legitimacijska osnova legitimnog. U tom smislu, legitimitet je superponiran legalnosti, posebice kada je riječ o aspektima legitimnosti društveno-političkog poretka, u što spada i problematika legitimiteta predstavljanja.

Legitimitet je prvenstveno važan za pojašnjenje makroprocesa, te se može primijeniti na institucije i na državu u cjelini. Kada se govori o legitimitetu djelovanja on može biti baziran na legalitetu u smislu da se uporište za određeno djelovanje traži u postojećim zakonima, propisima, općoj regulativi i sl. S druge strane, legalitet podrazumijeva legitimitet cjelokupne institucionalne strukture države odnosno da se institucionalno djelovanje zasniva na što široj demokratskoj potpori upravljačkim političkim strukturama određenih političkih afilijacija, čiji se legitimitet obnavlja posredstvom demokratskog izbornog ciklusa. Na izvjestan način pojam legitimiteta u demokratsko-političkom smislu superponiran je legalitetu na način da omogućava široku društvenu akceptaciju normi pretočenih u zakone i njihovo dubinsku i horizontalnu interioriziranost na svim društvenim razinama. S tim u vezi jasno je da nema legalnosti djelovanja bez normativnog legitimiteta niti ima demokratsko-političkog legitimiteta institucija (struktura) bez uvažavanja zakona – konkretno ustava koji je u pravno-političkom smislu najviši zakonodavni akt svake države s kojim se piramidalno usklađuje sva ostala zakonska regulativa na svim razinama. Međutim, s obzirom da suverenitet nije ekskluzivno pravo suvremenih država, odnosno da ne postoji apsolutni suverenitet jer njihovo djelovanje podliježe višim međunarodnim normama kao što je primjerice zakonodavstvo ljudskih prava, i legitimitet, a samim tim i legalitet, ustava jedne države može biti predmetom usuglašavanja s međunarodnim normama i obvezujućim međunarodnim regulativnim okvirom.[8]

S tim u vezi legitimitet može imati normativno i društveno značenje: u prvom slučaju on je norma u odnosu na koju se ocjenjuje ispravnost ili neispravnost određene akcije autoriteta i u tom segmentu legalitet i legitimitet su najtješnje povezani. Iz tog razloga za propitivanje svakog pravno-političkog poretka potrebno je kretati se u okvirima normativnog značenja legitimiteta. S druge strane njegovo društveno značenje tiče se opravdanosti stavova koji se javno iznose i imaju praktične reperkusije, koji mogu biti zasnovani na određenoj zakonskoj normi ili općoj demokratskoj slobodi izražavanja stavova i mišljenja. Dakle, legitimitet u svom društvenom značenju daje smisao i osnovu određenoj funkciji, radnji, procesu ili pak iskazu i sl., a odgovornost potvrde legitimiteta leži na nositeljima navedenih.

 

RAZLIČITI VIDOVI LEGITIMITETA – DEMOKRATSKI I IDEOLOŠKI

U kontekstu normativnog značenja legitimitet se može vezati za demokratske procese i procedure važne za funkcioniranje demokratskih institucija bilo da je riječ o sudstvu, izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti i autoritete kada izabrani dužnosnik koristi svoje ovlasti sukladno zakonu. Pored navedenih važne implikacije legitimiteta su ipouzdanost u smislu potrebe da ustav jedne države proizvodi očekivane učinke, dok se liberalno načelo legitimiteta fokusira na ustav i političko djelovanje zasnovano na ustavu čiji su osnovni postulati društveno općeprihvatljivi. S tim u vezi i liberalna koncepcija legitimiteta nalaže potrebu dosljednog poštivanja ustava i djelovanja u skladu s njim, čime se povećavaju šanse za harmonizaciju cjeline društva sa samim ustavom. Upravo ta koherencija se postiže ustavnim djelovanjem, jačanjem konstitucionalizma kojeg akceptiraju svi društveni slojevi kroz poštivanje zakona i opće razumijevanje ustavnog okvira unutar kojeg žive i djeluju. Ukoliko se radi o složenim odnosno višenacionalnim društvima u kojima je taj moment nepostojeći, a ustavni okvir prijeporan, utoliko je neizbježna i kriza legitimiteta koja onemogućava konačno samoodređenje/samodefiniciju države.

Rješavanje ovih pitanja prvenstveno je obveza makrostruktura i posebice političkih elita koje moraju imati minimalno usuglašeno razumijevanje ključnih ustavnih kategorija koje nije uvjetovano partikularnim već općim interesima. U Bosni i Hercegovini to je bez sumnje ustavno načelo konstitutivnosti čija koncepcija do sada nikada nije temeljito razrađena niti pravno-politički usuglašena. Pored toga propuštena je i prilika da najviša sudska instanca – Ustavni sud BiH – prilikom donošenja Odluke o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH iz 2000. godine ponudi razložno i sveobuhvatno razumijevanje načela konstitutivnosti, koje bi služilo kao osnova za sve naknadne intervencije na pravno-politički poredak BiH.[9]

Posebna značajka liberalno-demokratskog poretka je ta da ideja države nije zasnovana na općoj apstrakciji već na popularnom suverenitetu koji se upražnjava mogućnošću demokratskog izbora i sudjelovanja u procesima. S tim u vezi liberalno-demokratska legitimacija se zasniva na evidentnim parametrima, bilo da je u pitanju demokratska volja nosioca suvereniteta ili specifično zakonsko uporište, dok, s druge strane, ostale – nedemokratske sustave “legitimira” određena ideologija i institucije zadužene za njeno postvarenje (kao što je to u socijalističkom periodu bio slučaj s karizmom vođa, marksizmom, antifašističkom borbom i industrijskom revolucijom)[10].[11]

U najkraćem, vlast je legitimna kada ona i institucije zadužene za njeno provođenje uživaju povjerenje društva. S tim u vezi opće je poznata razdioba tri tipa legitimnog poretka Maxa Webera: legalni, tradicionalni i karizmatski. “Legitimnost legalne vladavine” istovjetna je prethodno tematiziranoj “liberalno-demokratskoj koncepciji legitimiteta” i temelji se na vjeri u legalnost zakonski zasnovanih poredaka (ustavnost) i s tim u vezi pravom na vršenje vlasti. Legitimnost tradicionalne vladavine zasniva se na “svetosti tradicije” na kojoj institucije ili osobe koje vladaju zasnivaju svoju vlast, a “legitimnost karizme” se bazira na “izuzetnosti” određene osobe po osnovu koje ona stiče autoritet koji je opće-društveno prepoznat i priznat. Kada je u pitanju legitimnost karizme, važno je primijetiti da su u Bosni i Hercegovini evidentna nastojanja ka uspostavi neliberalnih i antidemokratskih (samim tim i lažnih) legitimacijskih osnova, bilo nastojanjem da se nametne diskurs o imaginarnom općem demosu kao supstituciji konstitutivnih naroda, bilo da se ciljano promovira “karizma” vođa kao instrument opće-nacionalne integracije.[12]

 

KONSTITUTIVNI NARODI KAO SUVERENI POLITIČKI NARODI U BIH

Praktično-političke implikacije opće teorije konstitutivnosti na primjeru Bosne i Hercegovine i njenih konstitutivnih naroda u najkraćem se mogu razložiti na sljedeći način: kao što je poznato, sadašnji Ustav BiH operira konstitutivnim narodima koji, ne samo da su predmet Ustava, nego su i njegovi kreatori: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s Ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…[13] Sudeći po sadržaju Ustava, ali i važećim konsocijacijskim rješenjima i demokratskim praksama, konstitutivni narodi su zapravo suvereni politički narodi koji dijele, zajednički uređuju i upravljaju administrativno-političkim prostorom BiH. Ako bi se išlo u krajnost moglo bi se reći da su navedene ustavne skupine/kategorije “nosioci” suvereniteta BiH, s obzirom da se eksplicitno navode kao subjekti koji “konstituiraju” BiH i utvrđuju njen Ustav, kao najviši društveno-politički akt s kojim se usklađuje sva ostala pravno-politička regulativa.

S druge strane, Ustav ne spominje “Bosance i Hercegovce” eksplicitno niti implicitno kao jedinstven “narod” koji bi predstavljao izvor državnog suvereniteta. Prema tome, jasno je da BiH zapravo i nije nacionalna država u smislu modela koji je s kraja 19. stoljeća (p)ostao najrašireniji na tlu Europe pa i dominantan diljem svijeta. U najmanju ruku, nema eksplicitnog ustavnog osnova da se govori o bosanskohercegovačkoj[14] naciji, premda politički pojam države podrazumijeva ili u najmanju ruku implicira naciju kao opću normu u pravno-političkoj teoriji. Prethodno rečeno znači da se za BiH iz međunarodne pravno-političke perspektive, dakle izvana, a priori pretpostavlja da ima “naciju” koja se konstituirala i na društvenoj razini, kao što je to u većoj ili manjoj mjeri slučaj s većinom drugih zemalja koje imaju ustoličene jedinstvene nacionalne identitete. Dakle, pojam države kao takav unaprijed pretpostavlja postojanje jedinstvenog “demosa” ili “naciona”, koji se u određenom povijesnom trenutku konstituirao kao nositelj državnog suvereniteta ili je pak ojačan neposredno nakon njenog formiranja. Ipak, gledajući sve bh. ustave nakon II. svjetskog rata do danas, nigdje se ne govori o singularnom demosu – bh. narodu – već o narodima, čime izostaje jedinstvena normativna osnova za konstituciju nacije kako na političkoj tako i na društvenoj razini.

 

SMJERNICE ZA DOSLJEDNU PROVEDBU KONSTITUTIVNOSTI NARODA I PREVAZILAŽENJE KRIZE LEGITIMITETA DRUŠTVENO-POLITIČKOG SUSTAVA BIH

Institucionalno i administrativno-teritorijalno rješavanje jednakopravnosti tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – uz puno uvažavanje individualnih, grupno-specifičnih kolektivnih i građanskih prava i sloboda svih državljana Bosne i Hercegovine, najznačajnije je i najzahtjevnije pravno-političko pitanje u BiH. Uspješno rješenje navedenog pitanja, prihvatljivo za pripadnike sva tri konstitutivna naroda i sve građane, nužna je pretpostavka za uspostavljanje bazičnoga društveno-političkog konsenzusa o poželjnosti i legitimnosti bosansko-hercegovačkog državno-pravnog okvira. Ono predstavlja neophodni preduvjet normalizaciji stanja i napretku u svim oblastima društvenog, gospodarskog i političkog života u Bosni i Hercegovini, uključujući i međunarodne odnose i procese, prije svega proces primanja u EU i NATO, te odnose sa susjednim državama.

Premda su u ustavno-pravnoj teoriji sva tri konstitutivna naroda jednakopravna i konstitutivna na cjelokupnom teritoriju BiH, u društveno-političkoj praksi Republika Srpska funkcionira kao srpski entitet, a Federacija BiH sve više kaobošnjačko-bosanski entitet. U takvoj konstelaciji jasno je da su Hrvati u nepovoljnijem[15] položaju od druga dva naroda, te da konstitutivnost naroda nije efektuirana tj. da kao ustavna kategorija nije prevedena u društveno-političku stvarnost. Takvo izrazito odstupanje de facto statusa Hrvata u odnosu na druga dva naroda određuje njihov neravnopravan položaj, što je protivno kako statusnim[16] tako i relacionim[17] implikacijama konstitutivnosti. S tim u vezi jasno je da ideje, prijedlozi i mjere koji imaju za cilj izjednačavanje položaja Hrvata s druga dva naroda zapravo doprinose provedbi konstitutivnosti kao opće ustavne kategorije, čime se dovode u međusobno suglasje ustav i društveno-politički realitet, što je ključ stabilizacije unutarnjih odnosa i političkog sustava BiH. U međuvremenu, aktualno ustrojstvo i njime proizvedeni odnosi političkih snaga i stanje na terenu, produbljuju nepovjerenje među narodima i građanima i dovode u pitanje funkcioniranje, pa i sami opstanak države Bosne i Hercegovine.

S tim u vezi, ako želi biti legitiman, svaki model budućeg preuređenja BiH treba ponuditi kvalitetnija rješenja od onih koje nudi postojeći model, asimetrični i nedosljedno provedeni federalni model izražen krilaticom “dva entiteta – tri naroda”. Pored toga, izborni sustav i izborni zakon u BiH moraju Bošnjacima, Hrvatima i Srbima omogućiti da sami biraju vlastite političke predstavnike, te da ih tako izabrani legitimni predstavnici predstavljaju u institucijama i tijelima vlasti. Hrvatima kao jednom od tri konstitutivna naroda to na Ustavu temeljeno pravo na legitimne političke predstavnike nije omogućeno niti u FBiH, niti u RS-u.

Iz svega rečenog jasno je da je nužno političku organizaciju države dovesti u suglasje s načelom konstitutivnosti, odnosno iz njega je dosljedno (pro)izvesti. Pri tome je osnovna ideja vodilja da Bosnu i Hercegovinu ne konstituira jedna, već više političkih zajednica za koje trebaju važiti istovjetna ili približno ista statusna rješenja, posebno u segmentima samoodlučivanja (na razini autonomije federalnih sastavnica i/ili neteritorijalnih autonomnih zajednica) izajedničkog odlučivanja (na razini “zajedničkih” institucija i ostvarivanja svih vidova suradnje između federalnih jedinica), posredstvom kojih se konstitutivnost u praktično-političkom smislu i postvaruje. Iz tog jasno proizlazi daunitarističko-centralističke političke orijentacije i modeli nisu primjereno rješenje s obzirom da ne operiraju na pluralističkim društveno-političkim postavkama, a polazište (ili cilj) im je postojanje (ili konstituiranje) jedinstvenog političkog naroda “demosa”, što je u proturječju s ustavnim načelom konstitutivnosti naroda kojim se u Bosni i Hercegovini predodređuje status i su-odnos više nacionalnih zajednica.[18]

S druge strane, mogućnosti koje su na raspolaganju za ustavni (pre)ustroj BiH, a koje uvažavaju pluralističke društveno-političke postavke i kao takve su na tragu dosljedne provedbe ustavnog načela konstitutivnosti naroda, podrazumijevaju uspostavu “ne”centraliziranog sustava na konsocijacijskim osnovama i odgovarajućuadministrativno-teritorijalnu reorganizaciju[19], uz primjenu neteritorijalno utemeljenih institucionalnih mehanizama za što šire i uključivije ostvarivanje kolektivnih prava.[20] Konkretno, konsocijacijativno-federalistički modeli unutarnjeg (vertikalnog) državnog uređenja prikladni su za afirmaciju načela konstitutivnosti budući se baziraju na priznavanju, uvažavanju i akomodaciji postojećih etnonacionalnih identiteta konstitutivnih naroda kao legitimnih političkih identiteta. Za razliku od unitarističkih modela, oni teže harmoničnom upravljanju postojećim etno-identitetskim razlikama, a ne njihovom negiranju i poništavanju. Pored navedenog, ti modeli, također, u sebi sadrže potencijal uspostave bazičnog društveno-političkog konsenzusa o poželjnosti i legitimnosti bosanskohercegovačkog državno-pravnog okvira, odnosno sadrže potencijal za održanje i jačanje države Bosne i Hercegovine kao zajednice jednakopravnih naroda i slobodnog interkulturalnog građanstva.

Ovakva promišljanja u konačnici vode k zaključku o nužnosti dosljedne federalizacije Bosne i Hercegovine na temelju ustavno-političke kategorije konstitutivnosti, što bi u najkraćem podrazumijevalo transformaciju sadašnjih entiteta u federalne jedinice, uz uvođenje još jedne u kojoj bi Hrvati bili većina stanovništva, čime bi se postigla simetrija sustava. Međutim, teritorijalna disperzija Hrvata u različitim dijelovima BiH, osobito u onima gdje ne predstavljaju većinsko stanovništvo, i ovaj model čini tek uvjetno prihvatljivim sa stanovišta ostvarenja hrvatskih nacionalnih interesa (statusno i relaciono etabliranje kao konstitutivnog naroda). Stoga se, uz spomenuto rješenje, nameće potreba uključenja i neteritorijalnih mehanizama i modela zasnovanih na konceptu personalne autonomije, a u cilju očuvanja “perifernih” zajednica i jačanja perspektiva njihovog o(p)stanka i razvojaunutar drugačijeg većinskog okruženja, što je vitalni interes svih političkih zajednica u BiH. Za takvo što više nego dostatnu osnovu pružaju ustavno načelo konstitutivnosti i presuda Ustavnog suda BiH (2000) o njenoj provedbi.

[1] To do sada u svom radu nije učinila niti institucija najodgovornija za praćenje i obranu ustavnosti, koja je neraskidivo vezana za načelo konstitutivnosti naroda – Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

[2] U R. Francuskoj to su francuski narod kao demos, u SR Njemačkoj njemački narod kao demos itd.

[3] Što u BiH čine društvenopolitički promotori “čiste” građanske doktrine, koju ideološki pozicioniraju spram etno-nacionalne politike koja je utkana u bh. ustave i korespondira realnim društvenim dispozicijama. Time ta doktrina poprima fundamentalistička obilježja s obzirom da smjera radikalnoj izmjeni normativnoga ustavnog osnova, odnosno teži uspostavi “građanske” države u kojoj bi bila fingirana ili kreirana jedinstvena politička zajednica na uštrb tri postojeće. Svakako da takav poduhvat podrazumijeva izgradnju bh. nacije po uzoru na europski model nacionalne “integracije” (s asimilacijskim učincima) koji je iz suvremene politološke pa i civilizacijske perspektive u metodološkom smislu anakron i prevaziđen.

[4] Primjer uspostave vlasti u Federaciji BiH bez demokratskog legitimiteta, na način kojim je narušen njihov legitimitet i proizvedena teška institucionalna kriza. OHR, odnosno njegov čelnik visoki predstavnik, primjenom grubog institucionalno-političkog nasilja poništio je zakonitu odluku nadležnog državnog tijela – Središnjeg izbornog povjerenstva od 24. ožujka 2011. godine, kojom je utvrđeno da izbori za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH nisu provedeni u svih deset kantona u skladu s odredbama Izbornog zakona BiH, te da nisu bili ispunjeni uvjeti za njegovo konstituiranje. OHR je poništio i odluku kojom se utvrđuje da izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, izvršen Odlukom oba doma Parlamenta Federacije BiH, nije proveden u skladu s Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i kojom je poništen izbor predsjednika i potpredsjednikâ FBiH. Donio je, najzad, i skandaloznu odluku da je 5 “hrvatskih” izaslanika u klubu Hrvata Parlamenta FBiH trećina od 17, koliko delegata ukupno broji klub Hrvata, te je time faktički omogućio uspostavu nelegalne i nelegitimne Vlade kao i imenovanje Predsjednika FBiH.

[5] Čak se i ovaj kriterij dodatno relativizira jer je naglasak stavljen na izjašnjavanje o pripadnosti, a ne na stvarnu pripadnost, što otvara mogućnost da, primjerice, za hrvatskog člana predsjedništva bude izabrana osoba koja nema subjektivan osjećaj pripadnosti niti povezanosti s hrvatskim konstitutivnim narodom, niti pak priznaje i prepoznaje njegovu nacionalnu simboliku i običajnost što samo po sebi može dovesti do karikaturalnih situacija. Stoga je teza kako je dovoljno da se hrvatski član predsjedništva izjasni kao Hrvat, bez obzira tko ga je na tu funkciju izabrao, u političkom smislu i u liberalno-demokratskim okvirima u potpunosti apsurdna i u suprotnosti s osnovnim načelima predstavničke demokracije.

[6] Paradoksalno je da je u slučaju formiranja vlasti u Federaciji BiH 2011. godine takvo protuustavno djelovanje imalo potporu diplomatskih predstavnika demokratskih država i Ureda OHR-a koji je zadužen za nadzor provedbe demokratskih načela.

[7] Statusna u smislu društveno-političkog subjektiviteta odnosno suvereniteta, a relaciona u pogledu su-odlučivanja s drugim konstitutivnim zajednicama u pitanjima od zajedničkog interesa i značaja.

[8] Tako je primjerice nužno da se legalitet međunarodnog djelovanja zasniva na međunarodnom pravu odakle crpi svoj legitimitet.

[9] Ustavni je sud u navedenoj odluci propustio prigodu ponuditi sveobuhvatno tumačenje načela konstitutivnosti (u vidu pravno-političke doktrine i norme) kojim bi se poslužio kao osnovom za donošenja predmetne, ali svih naknadnih odluka. Na taj način bi se riješila najveća aporija postojećeg bh. ustavnog okvira i stvorio validna osnova za rješavanje svih sličnih budućih zahtjeva za propitivanjem ustavnosti. Paradoksalno je da Ustavni sud donosi uopćenu odluku o konstitutivnosti koja nije utemeljena na razložnom tumačenju načela konstitutivnosti sa svim pratećim implikacijama. Umjesto toga, izveden je površan zaključak o potrebi zastupljenosti konstitutivnih manjina u RS i FBiH, a da nije aktualizirano načelo legitimnog predstavljanja, bez kojeg zastupljenost ne može biti u funkciji osiguranja konstitutivnosti.

[10] U periodu kada je prevladavalo uvjerenje da je ona osnova prosperiteta.

[11] Stoga je i kriza legitimiteta u socijalističkim sustavima nastupila kada su se urušila rečena legitimizacijska uporišta.

[12] O čemu svjedoči fenomen Komšić, kao druge političke figure kojima narativ o integraciji služi kao prigodna krinka za prikrivanje stvarnih unitarističkih ciljeva.

[13] Ipak, to je samo djelomično istina jer Daytonski ustav nikada nije referendumski potvrđen od strane bh. naroda tj. građana ili usvojen u redovitoj parlamentarnoj proceduri, već, kao što je poznato, predstavlja sui generis kreaciju međunarodne zajednice u suradnji s predstavnicima zaraćenih strana.

[14] Pogotovu ne “bosanskoj”.

[15] Izvorno ustavno gledajući, Hrvati su bili od samog početka u slabijem položaju, ali su unutar Federacije BiH nekoliko godina nakon rata mogli efektuirati svoje političko sudjelovanje i utjecati na donošenje političkih odluka, što je neizostavno sredstvo ozbiljenja konstitutivnosti. Kasnije je položaj dodatno pogoršan i postao neodrživ ustavno-zakonskim inženjeringom OHR-a.

[16] U smislu bazne ustavne kategorije.

[17] U smislu odnosa ravnopravnosti između naroda.

[18] Takav pristup bi u konačnici jedino mogao odgovarati skupini koja ima apsolutnu većinu na razini države, a to su u slučaju BiH Bošnjaci – iz čijih političkih krugova perpetuirano i dolaze centralistički zahtjevi praćeni unitarističkim ciljevima.

[19] Koja bi smjerala ka statusnom usklađivanju položaja sva tri konstitutivna naroda, što onemogućava sadašnja formulacija “dva entiteta – tri naroda”.

[20] Pri čemu bi i administrativno-teritorijalne jedinice i neteritorijalno definirani kolektiviteti mogli ili ne utjecati na konstituiranje i funkcioniranje središnjih tijela vlasti.

———–

DEJAN VANJEK

Rođen je u Sarajevu 1975. godine. Doktor politoloških znanosti (Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 2013.), magistar programa ljudskih prava i demokracije (CIPS, Sarajevo, 2002.), profesor filozofije / kroatologije (Hrvatski studiji, Zagreb, 2000.). Surađivao je s Institutom za društvena istraživanja na FPN u Sarajevu te bio voditelj odjela za istraživanje politika u sarajevskom ACIPS think-thanku. Sudjelovao je u više društvenih istraživanja i istraživanja politika u oblasti korupcije, javne uprave, medija. Polaznik je „Ljetne škole federalizma 2013.“ na Institutu za federalizam sa sjedištem u Firbourgu, Švicarska.