Visočanka Sanela Pašić na čelu Addiko Banke: Žena koja pomjera granice
Iako je bankarska industrija ženska, na rukovodećim pozicijama je malo žena. No, Sanela Pašić, predsjednica Uprave Addiko Banke, mijenja standarde – već sada na sva tri nivoa menadžmenta ima više žena nego što je slučaj kod drugih banaka ili organizacija
Neuro-naučnici su utvrdili da postoje urođene razlike u načinu na koji muškarci i žene misle, što, naravno, ne znači da muškarci postaju bolji lideri, iako ih je više za sebe osiguralo rukovodeće pozicije. Tako je u svim industrijama, pa i bankarstvu. No, među nama postoje žene koje su rušile općeprihvaćene obrasce stvarajući bolje šanse za generacije koje dolaze. Takva je Sanela Pašić, nekada prvi licencirani ženski član uprave u BiH, danas predsjednica Uprave Addiko Banke.
Tražila sam svoju šansu
Od samog početka Vaše karijere djelujete u bankarskom sektoru. Jeste li još kao studentica ekonomije znali kako Vaš put treba da izgleda nakon okončanja školovanja?
– Nisam, u tim godinama je teško znati šta čovjek želi. Inače, nisam ni neka osoba koja planira karijeru. Važno mi je da radim nešto što volim i da mogu dodati vrijednost tamo gdje sam. Kada evoluiram ili osjetim da više ne mogu dodavati vrijednost istim intenzitetom, onda idem dalje. Kako sad nemam plan, ni tada nisam imala. Zapravo, nikada nisam htjela studirati ekonomiju, upisala sam je silom prilika. Zbog rata sam kasnila sa studiranjem i ekonomija je bila jedina alternativa daljem odgađanju studija. Nisam se osjećala prirodno u svom izboru, ali, pred kraj školovanja upoznala sam profesora Mirka Puljića, koji me je inspirisao svojim predavanjima u oblasti finansijskog menadžmenta. Mislim da su njegov karakter i znanje bili povod tome da kažem da mi se to dopada i da bih se time mogla baviti.
Vaše prvo radno mjesto bilo je u Svjetskoj banci. Koji su Vam poslovi najviše pomogli da skrenete pažnju na sebe i svoje mogućnosti?
– Iako je posao bio u banci i iako sam diplomirani ekonomista, počela sam raditi administrativne zadatke. Svjetska banka je velika organizacija, s desetinama hiljada zaposlenih, napredovanje je dosta sporo. Bez obzira na obrazovanje počinješ od nule. Radila sam administrativne stvari, a to je značilo i da sam nekom morala otići napraviti kafu, poslati faks… U jednom trenutku sam tražila sama za sebe priliku da obradim investicioni projekt za jednu bh. firmu. Dobila sam je. To je bio projekt koji je trajao deset mjeseci i doslovno je značilo da sam morala raditi duplo radno vrijeme, da stignem obaviti i svoj posao i taj projekt. Uložila sam mnogo truda, ali sam to okončala uspješno. Prilika da to uradim i činjenica da sam uspjela završiti posao uvela me je u stalne poslove kreditiranja u istoj organizaciji. Danas radim sa studentima i kod njih primijetim da bi svi sa 20 godina htjeli biti direktori. Mlade generacije podrazumijevaju da odmah trebaju imati sve. Moje vrijeme, koje nije daleko od njihovog, bilo je drugačije, počinjalo se od osnovnih stvari. Mislim da je potrebno proći cijeli put, jer tako proširujemo znanje, a pomaže i sazrijevanju. Čovjek ne treba da se stidi raditi bilo koji posao. Osim svih tih dobrih ljudi koji su vjerovali u mene, kod mene je za to napredovanje presudna bila činjenica da sam sama tražila priliku. Kroz život sam shvatila da žene rijetko traže priliku da se pokažu, radije očekuju da neko prepozna njihov potencijal, dok muškarac podrazumijeva da nešto može i sam traži priliku za napredovanje ili platu. Da li sam bila sretnija nego pametnija, ne znam, ali sam pitala za priliku i krenula u pravcu poslova kreditiranja. Poslije su došli poslovi u komercijalnim bankama, na različitim pozicijama, odluka da svaki prihvatim je bila inicijalno instinktivna, uvijek s mnogo rizika i rada, ali dobra. Svaka je obilježila period u nekoj organizaciji za koju me vežu lijepa sjećanja i lični razvoj.
Koliko je zahtjevno graditi karijeru u bankarskom sektoru, te šta su najveće prijetnje jednoj mladoj ženi željnoj dokazivanja?
– Većina prijetnji ili izazova je ista ili slična kao i u drugim industrijama i privatnom sektoru općenito, bez obzira na spol. Prije svega, mnogo se mora raditi. Bez velikog rada, velikog broja uloženih sati, uspjeh neće doći bez obzira na druge okolnosti ili će biti kratkog vijeka. Druga stvar, potrebno je stalno se obrazovati. Nisam nikada prestala da se obrazujem, što formalnim, što neformalnim putem. Samo tako se može držati korak s promjenama. Bankarska industrija je specifična po čestim promjenama i poslovi bankarskih menadžera su relativno kratki. Ne postoje strategije i procesi koji traju 20 godina. Planira se i odlučuje u kratkim vremenskim horizontima, tako da treba ponašanje prilagoditi tome. Pored ovih generalnih izazova, za ženu je izazov pokušavati biti i žena, sa svim što ta uloga u našem društvu nosi i imati karijeru istovremeno. Imati karijeru ne znači biti na nekoj poziciji, nego raditi ono što voliš i što iziskuje mnogo vremena i energije. Ne vjerujem u teoriju da se može sve u isto vrijeme postići, ali sam kao svaka druga žena podložna nagonu da to pokušavam ostvariti. Zbog tog nagona je ženama u biznisu teže nego muškarcima. Nositi se s tim izazovom prema mom mišljenju znači naći balans koji svakom individualno odgovara spram stvari koje nas čine ispunjenim i zadovoljnim, te po tome određivati prioritete radije nego pokušati imati sve.
Kome bankarski svijet, zapravo, više pripada: muškarcima ili ženama?
– Statistički, bankarska industrija je dominantno ženska, ali je na rukovodećim pozicijama veoma mali broj žena. Barem na prvom i drugom nivou menadžmenta, što znači u upravnom odboru i na pozicijama direktora sektora.
Šta je razlog?
– Mislim da nema nekog posebnog razloga, osim generalne činjenice da su žene uvijek manje zastupljene svugdje na visokim pozicijama, a zato su podjednako krivi i muškarci i žene. Bankarska industrija je više naklonjena ženama, ali je relativno teško dospjeti do menadžerske pozicije. Ipak, vremena se mijenjaju i ja sam imala sreću s tim, ili bila primjer toga. Kad sam prvi put imenovana za člana uprave, bila sam prva licencirana žena član uprave u BiH, a potom i prvi put žena direktor banke u BiH. Osjećala sam poštovanje i ravnopravnost u napredovanju, ali razlika puta za žene i muškarce se, ipak, primijeti. Tradicionalno bankarstvo je veoma konzervativno, po karakterima, razmišljanju, oblačenju i žena će tu i izgledom i većom dozom otvorenosti kao i samokritičnosti više odskakati. Ako hoćete da se pomičete u pravcu onoga što vam je intelektualno i ljudski zanimljivo, imate dva oprečna zahtjeva koja morate zadovoljiti – morate se uklopiti u ono što sektori i kultura nalažu, te istovremeno ostati vjeran sebi i svom ponašanju.
Pravac i podrška ljudima
Danas ste predsjednica Uprave Addiko Banke. Šta u ovom trenutku možete uraditi na toj poziciji?
– Mogu doprinijeti tome da banka kao firma bude stabilna i profitabilna. To je i osnovni razlog zbog kojih su me dioničari pozvali da dođem i s timom sam to već napravila. Mogu doprinijeti ekonomskom razvoju u zemlji kroz realizaciju naše poslovne strategije, čiji je fokus na kreditiranju stanovništva ili SME klijenata, njihovih investicija i potreba, ili kroz saradnju s dobavljačima. Mogu doprinijeti tome da veliki broj ljudi dobije ili zadrži posao u banci, da ima solidne beneficije, stalni izazov i razvoj. Mogu da pomognem i društvenoj zajednici s kojom dijelimo dio onoga što zaradimo podržavajući određene kategorije građana ili biznisa koji su nam interesantni tako da i oni imaju korist od toga što mi ovdje poslujemo. Mogu pomoći ljudima oko sebe da se profesionalno razvijaju, kao što su drugi ljudi pomagali i pomažu meni. I konačno, mogu da obezbijedim da žene imaju jednaku priliku u poslu kao muškarci, ako ne i veću. Vrijeme će suditi kakav će rezultat toga biti, ali već sada imamo na sva tri nivoa menadžmenta više žena nego što to imaju druge banke ili organizacije. Madeleine Albright je stalno govorila: “Postoji mjesto u paklu za žene koje ne pomažu drugim ženama.” Ne znam da li je to istina, ali tako treba biti (smijeh).
Šta za Vas znači biti lider?
– Mogla bih koristiti mnoštvo definicija koje koristim sa svojim studentima, ali dat ću onu u koju najviše vjerujem: lider je osoba koja zna kako da učini da su drugi ljudi uspješni u onome što rade, koja napravi da u njenom ili njegovom odsustvu taj utjecaj traje. Kao lider dajete pravac, ali morate dati i podršku ljudima da iskažu ono što znaju i šta žele da urade, za uspjeh njih nagrađujete, a za grešku vi preuzimate odgovornost. Pravi lider se ne nameće autoritetom i izazivanjem straha, nego kredibilitetom. On podržava aspiracije ljudi, uklanja prepreke i ohrabruje ih da zajedno kreiraju neku vrijednost i budu bolja verzija sebe. I kada to čini, čini da to traje.
Jeste li zahtjevni i strogi prema saradnicima?
– Mislim da ispravan odgovor mogu dati samo saradnici. Volim da mislim da sam zahtjevna, ali nisam stroga. Moja očekivanja u kontekstu kvalitete i korektnog ponašanja su visoka. Ne može se od svih ljudi i od svake organizacije u svakom trenutku tražiti isto. Sve ima svoje mjesto i vrijeme. Kada uđem u organizaciju, nisam previše zahtjevna, ali s vremenom podižem ljestvicu. Volim da vjerujem da nisam stroga, slabo ćete naići na nekog ko će reći da sam reagovala naglo i strogo na problem. I dalje mislim da se ljudi trude da zadovolje očekivanja, no to nije bazirano na strahu, nego na stidu i poštovanju. Bude im neugodno ako nešto ne uspiju. To je moguće samo ako svojim primjerom pokažeš da hoćeš raditi, da možeš pogriješiti, da hoćeš priznati i izviniti se, da hoćeš pokušati više i bolje.
Koja vrsta odluka Vam najteže pada u poslu?
– Odluke u kojima ne mogu biti svi sretni i zadovoljni. Svi imamo odluke u životu i u poslu gdje se javlja barem jedna strana kojoj odluka neće odgovarati. Što je čovjek više pozicioniran u hijerarhijskoj ljestvici neke organizacije, to je procenat takvih odluka veći. Moj posao se uglavnom sastoji od toga da tražim rješenje između strana koje se ne mogu dogovoriti i kada nema kompromisa, nego jedna strana trpi – takve mi odluke najteže padaju.
Koji je najveći uspjeh koji ste do sada postigli s Vašim timom?
– Teško je reći, jer stalno slavimo nove male pobjede. Vjerovatno činjenica da smo napravili profitabilnu i stabilnu organizaciju koju s ponosom zovemo Addiko. Ovaj tim čine stari i novi uposlenici. Formiran je 2015., odnosno 2016., u periodu kada se promijenilo vlasništvo banke. Dvije Addiko Banke u BiH su 2015. godinu završile s više od 140 miliona gubitka, dok smo danas profitabilne banke koje su stabilne. Restruktura, promjena i provedba strategije fokusiranog poslovanja, odnosa prema klijentima, uspjeli su u kratkom roku. Sreća nas prati, a i mi smo tim koji je voljan raditi, učiti i smijati se, a imati takav tim je uspjeh sam po sebi.
Samopouzdanje i hrabrost
Vaši studenti sa SSST-a Vas pamte kao izuzetno dragu profesoricu. Šta Vam je u životu donio rad s mladim generacijama?
– Na SSST-u sam deset godina. Sretna sam što sam dio kolektiva s jakom korporativnom kulturom i sistemom obrazovanja. Studenti imaju svjež i neiskvaren pogled na svijet, nisu još imali vremena postati ograničeni očekivanjima iz okruženja. Dobijati takvu perspektivu svakodnevno od njih za mene je velika stvar. Pored toga, uvijek nešto naučim i ja od studenata. Ovo osvježenje i učenje me čini bogatijom i motivira me da radim taj posao.
Imate kćerku jedinicu. Koliko Vas ima u njoj?
– Moja kćerka ima 16 godina. Svi mi kao roditelji prenosimo odgojem i genetikom na djecu i dobre i loše stvari koje su u nama, pa naravno da ima nekih sličnosti sa mnom. Slična mi je u tome što ima dosta samopouzdanja. Ono mi je pomoglo u životu i kada nisam znala nešto riješiti. Također je hrabra. Ljudi koji su oko mene vide da iskačem iz gabarita nečeg standardnog zato što se ne bojim. Ona je takva. Sada treba raditi na tome da njen stav prati i sadržaj kako bi sebi i ljudima oko sebe život mogla učiniti ugodnim.
Kojim sadržajem ispunjavate vrijeme rezervirano za privatnost?
– Uvijek se trudim biti s bliskim ljudima, porodicom i prijateljima. Volim susrete uživo, nikada ne komuniciram preko društvenih mreža. Mnogo čitam, a beskrajno dugo mogu da gledam detektivske serije. Nemam ekstravagantnih hobija, a slobodnog vremena imam malo.
Koga ste u životu učinili najviše ponosnim?
– Ne znam koga sam učinila ponosnim, ali znam kod koga se trudim da izazovem ponos. To su prije svega roditelji, da znaju da sam u okvirima onoga što su željeli. Nadam se da će moja kćerka biti ponosna na mene. Kao što su meni roditelji bili moralne vertikale, i ja bih željela da moje dijete mene tako doživljava. Veoma mi je stalo da ljudi s kojima radim budu ponosni na nešto što smo zajedno napravili, ili na nešto što je bio moj doprinos njihovom razvoju. Za moje studente se trudim da budem osoba za koju će i nakon 10 godina s ponosom reći da sam ih nešto naučila.
LadiesIN
