Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u konfliktu: U našem društvu izbjegava se pričati o ovoj temi
UN-ove procjene navode broj od 20,000 do 50,000 žena i djevojaka, kao i nepoznati broj muškaraca, koji su silovani tokom sukoba u našoj zemlji.
Silovanje i seksulano nasilje je korišteno kao ratna strategija i oružje. Navršilo se više od 20 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a pitanje i dalje stoji šta je sa tom kategorijom stanovništva, da li su oni ostvarili svoja prava i dobili zaštitu koja im pripada, gdje su oni u društvu?
Prisustvo stigmatizacije takvih osoba u okruženju i dalje traje, svjedoci nemaju nikakvu zaštitu, a neosjetljivost institucija društva prema preživelima ratnog silovanja je raširena. Iskustva pokazuju da je stigma jedan od glavnih uzroka zašto se preživjeli odlučuju da šute i da se sami nose sa svojom traumom.
Naše društvo izbjegava čak i da priča o ovoj temi. Tipičan odnos prema preživjelima, i članovima njihovih porodica je da ih se ignoriše, odnosno da se ne spominju. Nažalost, praksa je dokazala da čak i institucije koja bi trebale štiti prava preživjelih često predvode takvu stigmatizaciju.
Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u konfliktu obilježava se 19. juna s ciljem podizanja svijesti o potrebi da se stane na kraj seksualnom nasilju koje se događa za vrijeme oružanih sukoba, te kako bi se iskazala počast žrtvama seksualnog nasilja i svima onima koji su posvetili svoj život sprečavanju ove vrste nasilja.
Ovaj datum se obilježava od 2016. godine, a izabran je zbog toga što je na isti datum 2008. Vijeće sigurnosti UN-a u Rezoluciji 1820 osudilo seksualno nasilje kao taktiku ratovanja i proglasilo ga preprekom u izgradnji mira i stabilnosti.
Izraz „seksualno nasilje u konfliktima“ odnosi se na silovanje, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilu na trudnoću, prisilu na pobačaj, prisilnu sterilizaciju, prisilni brak ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja slične težine proveden protiv žena, muškaraca, djevojčica ili dječaka koji je direktno ili indirektno povezan s nekim sukobom.
Prethodnih godina u Bosni i Hercegovini, nadležne institucije, međunarodne i nevladine organizacije u BiH, provodile su aktivnosti i inicijative na definisanju stvarnih potreba preživjelih žrtava, unapređenju pravnog i institucionalnog okvira, te mehanizama za ostvarivanje prava preživjelih uključujući kompenzacije i beneficije koje im pripadaju. Usklađivanjem postojećeg i donošenjem novog zakonodavstva u skladu sa međunarodnim standardima nastojao se unaprijediti pristup ostvarivanju prava žrtava ratnih zločina seksualnog nasilja i torture, uključujući pravo na kompenzaciju i rehabilitaciju.
Međutim, civilne žrtve rata, uključujući preživjele ratnog seksualnog nasilja, u oba entiteta, nastavljaju se suočavati diskriminacijom u odnosu na druge kategorije društva. Na nivou BiH ne postoji integrisani zakon kojim se reguliše ostvarivanje prava preživjelih, davanje odštete, rehabilitacija, te pristup žrtava uslugama bez obzira na prebivalište.
Važno je naglasiti i činjenicu da još uvijek ima žrtava koje nisu potražile pomoć, te da posebno treba obratiti pažnju na pitanje pristupa i podrške ovoj posebno osjetljivoj kategoriji.
Mi, kao društvo, moramo omogućiti dostojanstven život preživjelima, putem efikasnije podrške i pomoći, kao i stvaranje odgovarajuće sredine koja će im pružiti podršku, u kojoj će preživjeli biti prihvaćeni i u kojoj će zauzeti dostojanstven i aktivan položaj u porodici i zajednici.
Buka
