Hrvatska nije uspjela – ali za to je isključivo sama kriva. Kažete li to, budite sigurni da će vas domoljubnim kletvama napasti svi oni kojima je neuspjeh utočište za ignoranciju, i jamstvo za nezaslužene privilegije i moć
Predsjednica Republike neprestano ponavlja isto: demografska obnova, radna mjesta, manje birokracije, bolji život, lijepa naša Hrvatska. Cijela politička klasa u Hrvatskoj neprestano ponavlja isto.
Godine prolaze, a hrvatski političari, iz svojih udobnih salona i crnih audija, ponavljaju isto: demografska obnova, radna mjesta, manje birokracije, bolji život, lijepa naša Hrvatska.
Dok oni govore, život je negdje drugdje: tko je na moru i ima apartman, živi dobro; tko je u Slavoniji, odlazi; tko je u Lici a ni hrvatsku nacionalnost nema, taj je i bez struje i bez para da plati kartu za odlazak. Za slobodu nitko više i ne pita, zato je i može biti sve manje i manje.
Četvrt stoljeća nakon što su izboreni nezavisnost i demokracija, koje su nade ovdašnjih ljudi pothranile kao nikad ništa ranije, Hrvatska je ondje gdje je bila prije više od sto godina: iznova nevažna, nepredvidiva i neuspješna zemlja na nestabilnom rubu Europe.
Njezini stanovnici to dobro razumiju, ma što im njihovi političari glagoljali; razumiju i odlaze.
Građani Hrvatske ne vjeruju vlastitoj zemlji. Jer danas, Hrvatska je Vojna krajina Europe: zemlja koja ni o čemu ne odlučuje jer ju zapadne saveznice smatraju nepouzdanom, i služi tek kao tampon zona prema sukobima bremenitom političkom Balkanu, kojega se sama, vlastitom krivnjom, nikako ne uspijeva riješiti.
Gospodarski polusiromašna, s trajnim stanjem od tristo tisuća blokiranih računa, više od dvjesto tisuća nezaposlenih, s mnogima koji ne primaju plaću, i zaposlenima koji se ne usuđuju dići kredit za osnovne egzistencijalne potrebe.
Politički, nasukana na dvije političke stranke ukopane u vlastitoj nesposobnosti, jednu svemoćnu i sve konzervativniju, drugu jalovu, plašljivu i dezorijentiranu.
Hrvatska je zarobljena svjetonazorskim okovima Katoličke crkve, opterećena desničarskim fundamentalizmom i protuslobodarskim pokretima, i umorna od vječnog odgađanja ”europskog života”, o kojemu se toliko pripovijedalo, a nikad nije stigao.
Briga o djeci, mladima i obitelji su ustavne obveze i naša odgovornost. Demografsko pitanje je pitanje svih pitanja. Potrebne su brže i učinkovitije mjere demografske obnove. Nužno je donijeti mjere za povećanje radnih mjesta, za trudnice, i osloboditi poduzetništvo od birokracije, izjavila je predsjednica Republike.
Da, i? Čuli smo to dosad bar već stotinu puta.
Predsjednica će nastaviti svoj ozareni pohod voljenom Hrvatskom, a promijeniti se, unaprijed znamo, neće ništa.
A zašto i bi?
Ta ljudi će nastaviti odlaziti, predsjednica će i dalje biti predsjednica, a začarana hrvatska vrtnja u vječnome krugu nastavit će se dalje.
Jedino dobro u tom začaranom krugu neuspjeha, rekli bismo, samo je to odlaženje: otići iz zemlje u kojoj ne možeš pristojno živjeti jedina je razumna građanska reakcija, ma koliko ljude vrijeđao onaj katolički biskup iz Siska.
Razmotrimo, na primjer, kako se moraju osjećati ljudi u Osijeku. Prije 25 godina njihovi roditelji, ili oni sami, bili su prisiljeni braniti svoj grad, u okrutnome napadu u kojemu je poginulo gotovo tisuću ljudi.
Danas industrije nema, posla nema, atmosfera koja bi poticala osobnu inicijativu nikad nije stvorena – dapače, ugušio ju je smrtonosan politički stisak – a grad je i dalje na granici država koje samo što se ne gledaju preko nišana.
Pa tko bi, i zašto, ostajao u takvom gradu, ma koliko lijep i miran naizgled bio?
Ne bi li svatko tko može sjeo u autobus i zbrisao u Njemačku ili Irsku, bilo kamo gdje se može zaraditi, gdje čovjek može provesti što naumi, gdje se političari ne svađaju sa susjedima, gdje svećenici ne uređuju televiziju, i gdje ne moraš strepjeti od novoga rata?
Ništa od toga nemamo u Hrvatskoj.
Dapače – ova zemlja srozala se toliko da ni sama više nije u stanju prepoznati koliko. Nitko više ne očekuje da će u sljedećih deset godina u Hrvatskoj krenuti nabolje. Ostane li ovako, bit će dobro, rezoniraju ljudi.
Od ekonomije se ne očekuje ništa osim možda – vidi ”brodogradnja” – novih propasti. Država, umjesto u škole, pare daje u oružje, vojsku i policiju.
U susjedstvu neprestance klizi prema gorem: (i) Srbija se pretvara u meku diktaturu, na Kosovu ubijaju političare, BiH je tempirana bomba… Hrvatska tu – da budemo blagi – ne pomaže, dapače.
Hrvatsko društvo progresivno degradira: ženske slobode pod nezapamćenim su, združenim udarom desnice i države; HTV je postao katolički glasnogovornički ured, a nitko se više ni ne buni; besprizornoga, ekstremističkog turbofolk populista gimnazijski udžbenik već trinaest godina proglašava ”postmodernistom”; u Karlovcu je čovjek upravo globljen sa sto eura jer je na facebooku napisao davni američki buntovni rap slogan ”ACAB”, dok se istodobno rijeke mržnje poput poplava razlijevaju internetom – dakako, posve nekažnjeno…
Hrvatska nije uspjela – ali za to je isključivo sama kriva.
Kažete li to, napast će vas, budite sigurni da će vas domoljubnim kletvama napasti svi oni kojima je neuspjeh utočište za ignoranciju, i jamstvo za nezaslužene privilegije i moć. Napast će vas oni koji su i htjeli da ova zemlja ne uspije.
Kratkoročno, protiv toga ne može se mnogo, osim uvijek iznova govoriti: dobili ste zasad što ste htjeli, ali ni vaša neće, zaboga, dovijeka.
Autor: Boris Pavelić. Prenosimo s portala Novoga lista
