Mustafa Akyol: Turci su spasili svoju demokratiju od krvavog vojnog udara

Mustafa Akyol: Prije svega hvala Preporodu i hvala tebi, Mirnese, što si mi dao ovu priliku. Zadovoljstvo mi je. Na dan 15. jula, desilo se nešto u Turskoj što većina ljudi u zemlji, uključujući i mene, nije mogla zamisliti, a to je pokušaj vojnog udara. Naravno, vojni udari su se dešavali ranije u Turskoj, ali mislili smo da su se vremena promijenila, da je vojska pod civilnom kontrolom, te da je doba vojnih udara prošlo. To je bilo preovlađujuće mišljenje u cijeloj naciji. Posljednji udar, poput ovog, kada su tenkovi bili na ulicama i pokušali kontrolirati parlament i vladu bio je 1980. godine. Dakle, prije dugo vremena. Mislili smo da se sve promijenilo. I stoga je to došlo kao veliki šok. U prvim trenucima nismo mogli vjerovati da je udar. Mislili smo da je neka uzbuna zbog terorizma. Ali, brzo se pokazalo da je to bio pokušaj vojnog udara i ja lično, poput mnogih ljudi u Turskoj, unatoč kritikama prema vladi po različitim osnovama, rekao sam: “Ja sam protiv udara i na strani izabrane vlasti.” Jer, mogu kritikovati vladu, ali to je izabrana legitimna vlast, dok je vojni udar, i to veoma brutalan poput ovog, u kojem je ubijeno više od 200 ljudi, bombardiran Parlament i pokušan atentat na predsjednika, nešto što je potpuno neprihvatljivo. To je apsolutno neprihvatljivo od prvog trenutka. Veoma mi je drago da je ovaj pokušaj propao. Za to prije svega trebamo zahvaliti turskom narodu. Hiljade ljudi su hrabro izašli napolje, na ulice da protestvuju. Neki su to platili svojim životima i spriječili su udar. A da je vojni udar uspio, sada bismo živjeli u užasnoj Turskoj. Uvjeren sam da bi izbio građanski rat. Jer, ljudi koji su odbili udar također bi počeli oružani otpor, što bi uključilo policiju, pristalice predsjednika Erdogana, itd. Dakle, to ne bi umirilo zemlju. Bilo bi daleko, daleko gore! Trebamo svi biti zahvalni što je ovaj pokušaj propao.

Zabrinutost zbog pretjerane reakcije

– Čak i sada nakon ovog propalog pokušaja može se osjetiti zabrinutost mnogih da će situacija u Turskoj krenuti u pogrešnom smjeru?

Akyol: Naravno, postoji opravdana zabrinutost zbog pretjerane reakcije na udar. Ljudi koji su učestvovali u udaru moraju biti uhapšeni, zatvoreni i ispitani, te izvedeni pred sud. U to nema sumnje. Ljudima koji su znali da udar dolazi, te na neki način sarađivali sa ovim poduhvatom također treba suditi. Ko god da je ovo organizirao, ko god da je pomogao da se ovo organizira mora biti izveden pred suđenje. Ali, da, sada postoji zabrinutost da će čak i nevini ljudi biti uhapšeni i zatvarani na dug vremenski period, premda nisu bili involvirani. Postoji ta opravdana zabrinutost. Mislim da vlasti treba pozvati na odmjerenost. Vlast treba biti kritikovana zbog ove pretjerane reakcije. Međutim, stvar koja je izazvala ovu reakciju, sam vojni udar, također ne treba biti zanemaren. Mislim da ponekad vidim takav pristup u zapadnim medijima. To pokazuje da zapadni mediji nisu zapravo razumjeli šta se desilo u Turskoj. Ili, u najmanjem, koliko tragično je to bilo.

– Vratićemo se zapadnim medijima i njihovom praćenju udara. Sada Vas želim upitati o vašoj ideji koju ste zadnje vrijeme spominjali o tzv. neliberalnoj, odnosno “neslobodnoj” demokratiji kako ste je nazvali, a koja je sve više zadobijala plodno tlo u Turskoj. Kako će  ovaj udar utjecati na razvoj demokratije i njen put u Turskoj?

Akyol: Ja zbilja jesam kritikovao vlasti u Turskoj za, citiram, “neslobodnu demokratiju”, gdje imate izabranu vlast koja jeste legitimna, ali ta vlast ne poštuje druge aspekte liberalne demokratije kao što su sloboda govora, sloboda medija, vladavina zakona itd. Ti problemi su postojali i, dakako, postoje naznake da bi se oni mogli povećati nakon udara. Postoji veliki žar u zemlji, velika ljutnja protiv udara, a tu je i rizik da se ova ljutnja može pretvoriti u još veće suzbijanje opozicije. Međutim, vidim, također, i pozitivno raspoloženje u tome da se predsjednik Erdogan otvara ka opozicionim strankama, sastaje sa opozicionim liderima po prvi put nakon mnogo godina i sada govore o širem nacionalnom konsenzusu, čak i o koaliciji za ponovnu izgradnju zemlje. Ako to bude put kojeg će vlasti slijediti, onda ovaj udar može biti blagoslov. Predsjednik Erdogan se susreo sa Kemalom Kılıcdarogluom, liderom Republikanske narodne partije – CHP, stranke Ataturka po prvi put nakon mnogo godina. Erdogan je odustao od kritika, povukao je sudske slučajeve koje je pokrenuo protiv opozicionih vođa “zbog uvreda” predsjednika. Premijer Binali Yildirim je kazao da će po pitanju novog Ustava sada raditi svi zajedno. Jer, u večer vojnog udara, ispostavilo se da je postojala velika prijetnja za vlast u smislu pokušaja udara, ali, opozicija se ovome nije pridružila. CHP, MHP, zatim kurdska stranka HDP – sve one su u parlamentu stale protiv vojnog udara. Umjereni sekularni mediji CNN Turk,Hurriyet, novine za koje ja pišem – koji su ranije bili optuživani od strane Erdogana da su neprijatelji vlasti, neprijatelji demokratije itd. – ipak, pokazali su se da su ustvari sa Erdoganom kada je došlo do pitanja vojnog udara. To je također taj obećavajući aspekt nakon pokušaja udara, a naravno, ovisit će o tome kojim putem će vlasti krenuti. Ali, u najmanjem, želim da kažem da imamo i nekih pozitivnih znakova u smislu izgradnje jedne šire nacionalne koalicije u Turskoj za demokratiju koju trebamo.

“Pravi” i “krivi” muslimani?

Nakon pokušaja vojnog udara napisao sam na Twitteru: “Fethullah Gulen treba doći u Tursku i suočiti se sa suđenjem zbog mnogo nevinih ljudi koji ga slijede i koji su sada postali mete države. Ako je on toliko veliki čovjek, sa toliko velikim moralom, kao što njegovi sljedbenici vjeruju, treba doći u Tursku i kazati: ‘Izvolite sudite meni, a ne nevinim ljudima koji ne znaju ništa o ovim stvarima. Spreman sam da mi se sudi!'” Potom mi je jedan Gulenov sljedbenik ljutito odgovorio rekavši: “Da li je Resulullah sebe žrtvovao mušricima Mekke? Ne, već je učinio hidžru!” Potom sam mu odgovorio: “Kako se usuđuješ izjednačavati Gulena sa Resulullahom, a ostatak Turske sa mušricima Mekke!?” Dakle, ovo nije otvoreni tekfir, ali ovdje postoji tekfir u smislu da izjednačavate Gulena sa Resulullahom. A onda je on kazao: “Mi slijedimo Sunnet!” Odgovorio sam mu: “Možete slijediti Sunnet kada obavljate namaz i ostale islamske dužnosti, ali ne možete sebe izjednačavati sa Resulullahom i svoje protivnike sa mušricima!” Ovo je problem ne samo sa Gulenovom zajednicom. Ovo je veoma široko rasprostranjen problem! Ovdje imate ono što ja zovem “grupni narcisizam”. Kao pojedinac ste veoma umjereni i govorite da sebe žrtvujete islamu, a onda kažete: “Naša grupa je najbolja!” To je, dakako, samo grupa, a na turskom jeziku oni je nazivaju “hakk džema'at” – što znači “istinita” ili “pravedna zajednica”. Moj odgovor je da ne postoji takva stvar. Nakon Poslanika, a.s., muslimani su jednaki. Svi mi slijedimo islam na način na koji ga razumijemo, a Allah, dž.š., zna koji je najbolji.

Kičma vojnog udara

– Postoje li strahovi da sličan pokušaj može biti ponovljen i je li to uopće moguće? Šta će ovo značiti za unutrašnje odnose i podjele koje su već prisutne u turskom društvu?

Akyol: Ne postoji mnogo zabrinutosti da se još jedan pokušaj udara može desiti. Zato što su ljudi koji su planirali ovaj udar pokušali najbolje što su mogli i on je propao. Znate, ako planirate vojni udar onda angažirate sve što imate i unatoč tome nisu uspjeli. Vlasti, također, kažu da ne brinu o mogućnosti drugog udara, ali, vlada je kazala da se mogu desiti teroristički napadi od strane ljudi koji su se pridružili udaru i koji su još tamo negdje. Atentat na Erdogana je briga koja traje od početka kraja udara. Dakle, ljudi koji su pokušali zbaciti Erdogana, ako su još uvijek na slobodi mogli bi izvesti neke gotovo suicidne napade. Ja ne mislim da je čak i to vjerovatno, ali to je jedna stvar koju vlasti govore. Po mom mišljenju spriječili smo glavnu opasnost, a sada je pitanje kako ćemo restruktuirati državu nakon jednog tako ozbiljnog događaja. Kako ćemo restruktuirati vojsku, pa čak i druge institucije, sudstvo, policiju… Policija se uglavnom dokazala da je na demokratskoj strani. Policijske snage su stale uz vlast i to je jedan važan činilac zašto je udar propao. Ali, sada, mislim da ćemo doći do teme Gulenovog pokreta i njegove uloge u ovome, dakle ovo je stvorilo jedno novo doba u turskoj historiji, ali i izazov. Uredu, istjeraćemo ljude koji su bili umiješani u udar iz države, ali kako ćemo restruktuirati državu da se takvi pokušaji više nikada ne mogu ponovo desiti, da se više nikada niko ne može tajno organizirati unutar države na takav način!? To pitanje je sada ono s kojim se turski političari i iz vlasti i iz opozicije moraju suočiti.

– Vi ste već napisali u svojim kolumnama u New York Timesu, Al-Monitoru i Hurriyetu da većina u Turskoj vjeruje da je ovaj udar organiziran od strane Gulena i njegovog pokreta. Šta će ovo značiti za Tursku budući da ova zajednica nije mala? Kako će se to odraziti na šire društvo?

Akyol: Ja se doista slažem sa vlastima i ne samo sa vlastima, već i sa mnogim glavnim opozicionim političkim ličnostima u Turskoj, sekularnim novinarima itd., da je ovo uglavnom organizirano od strane Gulenove zajednice i mreže u vojsci. Može biti da su i neki drugi ljudi uvučeni u ovo. Možda su pronašli i neke druge Erdoganove protivnike, možda sa sekularnom pozadinom, ali, gotovo niko u Turskoj ne sumnja da je Gulenova mreža bila kičma ovog vojnog udara, što je prije svega i iznenađujuće i neiznenađujuće.

– Zašto? Zašto nije iznenađujuće?

Akyol: Iznenađujuće je zato što smo znali da se Gulenova zajednica organizirala unutar državnog sistema tajno. Znali smo, naprimjer, da su policajci povezani sa Gulenom obavljali prisluškivanja ili su hapsili ljude sa nekim napumpanim optužbama, čak se služeći i lažnim dokazima, ali, opet, sve to je rađeno unutar barem postojećeg sistema. Međutim, ovaj udar je totalni napad na cjelokupni demokratski sistem. Ovo je čak mnogo ambicioznije od onog što se sumnjalo za Gulenov pokret prije. Zbog toga je to mnoge ljude zateklo i iznenadilo uključujući i mene. Dakle, slažem se sa vlastima da Fethullah Gulen mora biti doveden u Tursku da mu se lično sudi za pokušaj vojnog udar. Jer, ako su članovi Gulenove zajednice uključeni, Gulenov pokret je veoma hijerarhijska organizacija i niko ne treba misliti da bi oni ovo mogli uraditi bez dozvole ili naredbe  Fethullaha Gulena lično. Dakle, slažem se da se Gulen mora dovesti u Tursku i suočiti sa poštenim suđenjem. Ne nepravednim, već pravednim suđenjem. Također, kada govorimo o Gulenovoj zajednici, to je zajednica koju sačinjavaju stotine hiljada ljudi i iskreno ne mislim da su mnogi ljudi u toj zajednici znali za ovo. Oni vole Fethullaha Gulena, poštuju ga kao vjerskog učenjaka. Gulenova zajednica ima jednu veoma vidljivu PR stranu, dakle, odnosa sa javnošću. Imaju dobre institucije, dobre škole, dobre nevladine organizacije. I volio bih da je Gulenova zajednica jedino to. Onda bih i ja podržao Gulenovu zajednicu da je to samo vezano za štampanja izdanja, dobrotvorne organizacije… Ne bih imao nikakvog problema s tim. Ni Erdogan ne bi imao s tim nikakvog problema. Međutim, Gulenova zajednica također ima tajno prisustvo unutar države i to tajno prisustvo dobija naredbe od Gulena, izvršava ih, ali većina ljudi unutar Gulenovog pokreta za to ne zna. Stoga, mislim da nevini ljudi unutar Gulenovog pokreta, za koje vjerujem da čine većinu, ne bi trebali biti ciljani zbog onog što se desilo. Na meti istrage trebaju biti oni ljudi u zajednici koji su doista u tajnoj mreži.

– Vaš posljednji tekst u Al-Monitoru upravo govori o de-gulenizaciji. Da li je taj proces uopće moguć?

Akyol: Jedno je pitanje: “Može li neko ko je član Gulenove zajednice, ko je sljedbenik Fethullaha Gulena, od sada pa nadalje biti u državnim institucijama?” Odgovor vlasti je – ne. I moj odgovor je – ne, također. Mislim da vlasti sada imaju pravo da suspendiraju ljude koji pripadaju Gulenovom pokretu iz posebnih strateških institucija, poput vojske, sudstva i policije. To je zbog sigurnosti države, ali to ne znači da su ti ljudi po definiciji kriminalci i da trebaju biti uhapšeni i strpani u zatvor. Ne! Oni će biti osumnjičeni, stoga ne možete te ljude postaviti u strateške institucije, ali možete ih staviti po strani i oni mogu nastaviti svoje živote kao obični građani. Oni trebaju biti izvedeni pred lice pravde, odnosno pritvoreni i izvedeni na suđenje samo ukoliko postoje dokazi ili jaka sumnja da su i oni, također, bili involvirani u tajne operacije grupe, a posebno u ovaj pokušaj vojnog udara. Dakle, ja bih tu napravio razliku.

Teorije zavjere

– Ovo će zasigurno oduzeti mnogo energije Turskoj na njenom putu, posebno imajući u vidu okolnosti u kojima se nalazi ova zemlja?

Akyol: Plus, kao što znate, Turska je zauzeta borbom protiv ISIL-a i PKK-a, u isto vrijeme. Dakle, potrebna nam je jaka vojska i jaka policija, a posebno sada vojska. Zaista je veoma teško vrijeme za Tursku.

– Vratimo se na izvještavanje medija. Svi smo bili šokirani gledajući događaje te noći. Bili smo u kontaktu one večeri. Vi i vaša supruga Riada bili ste u Istanbulu i kao i mnogi zatečeni i zabrinuti… Ali čudno, zapadni mediji kao što ste dobro zapazili na početku, nisu razumjeli situaciju u Turskoj. Ovdje prije svega mislim na priču koja se počela širiti kako je vojni udar bio orkestriran odnosno isceniran od strane Erdogana. Kako biste vi odgovorili na to?

Akyol: Mislim da se ta teorija zavjere ne može uzeti zaozbiljno. Mislim da je to besmisleno! Prije svega, ovo je bio veoma ozbiljan, krvavi pokušaj udara na Tursku i doveo je Tursku u ogromnu krizu. Zašto bi Erdogan to hitio uraditi? On je već potpuno upravljao turskim političkim sistemom. Jer, ovo je dovelo Tursku na ivicu velike opasnosti. Njemu nije trebalo ništa slično ovome. Drugo, zaista je nemoguće da se stotine turskih oficira, generala, pukovnika, kapetana  pridruže udaru samo kao neki teatar. Ti ljudi će u zatvor doživotno! Značilo bi to kao da im je naređeno od strane Erdogana: “Napravite lažni udar za mene, žao mi je da ćete morati otići u zatvor doživotno, ali trebate mi da ovo uradite!?” Ko bi odgovorio potvrdno na taj zahtjev? Ne možete to organizirati? Kako bi Erdogan ili Erdoganovi ljudi uvjerili te ljude da trebaju organizirati lažni udar? Kako Erdogana ne bi brinulo da se za taj plan sazna? Smatram da se ništa od toga ne može uzeti kao uvjerljivo.

– Interesantno, to je bila prva optužba koju smo čuli od samog Fethullaha Gulena?

Akyol: Dobro, pošto je sam Gulen optužen, on sada pokušava okrenuti optužbe naopačke i optužiti Erdogana umjesto sebe, ali ja to ne smatram ozbiljnim.

– Mustafa, šta mislite lično o svoj toj priči, odnosno laganju kada je u pitanju država Turska? Koliko će to utjecati na sljedbenike Gulena da dobiju jednu realniju sliku?

Akyol: Prije odgovora na to pitanje, mogu li još nešto reći o optužbama koje su se javile u zapadnim medijima?

– Naravno, izvolite!

Akyol: Mislim da zapadni mediji, uz neke izuzetke, velikim dijelom nisu uistinu razumjeli šta se dešava u Turskoj. Prije svega, bilo je teorija zavjere da je ovo možda Erdogan organizirao samo-udar, što je besmislica kao što sam objasnio. Potom, drugi argument je: “Uredu, ovo jeste bio napor da se izvrši udar, ali Erdogan ovo sada koristi kako bi suzbio opoziciju i to je jedini problem.” To također ukazuje na stvarni problem da vlasti doista mogu iskoristiti ovo da suzbiju opoziciju i to mora biti legitimna zabrinutost. Ali, oni nisu sagledali stvarni opseg stvari, ovo je bila veoma ozbiljna stvar. Ne znam kako bi se Amerikanci osjećali da je Kongres SAD-a bombardiran, da je Obama preživio pokušaj atentata od strane američkih vojnika – dakle, bili bi veoma, veoma zabrinuti onim što se dešava. Nisu razumjeli opseg onog što se desilo. Treće, u zapadnim medijima smo vidjeli mnogo komentara koji govore da je Gulenov pokret tek jedna miroljubiva, vjerska, umjerena grupa i da ne može imati nikakve veze s ovim. Mislim da to dolazi iz nekoliko činjenica. Jedna od njih jeste da, prije svega, Gulenov pokret zaista izgleda tako. Zaista, trebate poznavati detalje turske politike u posljednje dvije decenije veoma dobro da biste razumjeli da to nije samo to. Drugo, Gulenov pokret ima veoma jako prisustvo na Zapadu, jak sektor odnosa sa javnošću, ima uhodano prijateljstvo sa američkim zvaničnicima i medijima itd. itd. Njihov PR na Zapadu je veoma utjecajan, to je jedna stvar! Treće, Erdogan je sebe otuđio od Zapada i zapadnih medija u posljednjih četiri-pet godina. Nekada zbog zapadnjačke stvorene predrasude protiv islamista, ali također, mislim, i zbog njegovih grešaka. Erdogan i pro-erdoganovski mediji u Turskoj su “napumpali” mnogo teorija zavjere u posljednjih četiri-pet godina, koje su zaista bile besmislene. Stoga, zapadni ljudi su počeli misliti: “Pa dobro, ono što Erdogan govori je besmislena teorija zavjere.” U mom članku u New York Timesu sam napisao: “Da, Erdogan jeste koristio neke teorije zavjere koje nisu tačne i koje su pogrešne, ali ovaj put on je upravu. Ovaj put se ne radi o teoriji zavjere…” Ono što će biti potrebno jeste bolji dijalog između turske vlade sa glavnim gradovima Zapada i medijima, a ne da okrivljujemo Erdogana za samo-udar, ili da imamo Erdoganove pristalice koji njih optužuju za orijentalizam, da su anti-islamski ili da stoje iza udara. Mislim da treba biti više razumijevanja.

Amerikanci će tražiti dokaze

– Kako sada vidimo, glavno pitanje u odnosima sa Sjedinjenim Državama će biti pitanje ekstradicije Gulena, s jedne strane, a s druge, imamo ozbiljnih optužbi od strane nekih turskih medija i službenika, da su Sjedinjene Države bile involvirane u pokušaj udara? Kako će ovo utjecati na opće odnose između dvije zemlje?

Akyol: Kao što sam rekao, podržavam ekstradiciju Gulena Turskoj, pod uslovom da Turska zaista treba organizirati pošteno suđenje. A to podržavam zbog nečeg veoma važnog. Želim da se ova epizoda u Turskoj okonča. Također, želim da se nevini ljudi u Gulenovom pokretu, koji ne znaju o njegovoj tamnoj strani, možda probude i odustanu od vjernosti Gulenu i nastave svoje živote kao slobodni pojedinci, dobri muslimani, a ne kao slijepi sljedbenici nekoga. Mislim da bi to bilo dobro u oba slučaja. Da li je Vlada SAD-a iza ovog udara? Moje razumijevanje je da nije. Ne mislim da je to slučaj. Moguće je da je Gulenov pokret pronašao svoje saveznike u nekim washingtonskim krugovima… Možda postoje neki ljudi u američkom establišmentu koji bi imali naklonosti prema vojnom udaru koji bi zbacio Erdogana… Čak smo vidjeli američke političare koji su ustvari rekli da bi udar bio opravdan, jer je Erdogan islamistički diktator. Moguće je da su dobili neka ohrabrenja od njih. Međutim, što se tiče Administracije predsjednika Obame, ne mislim da bi ona opravdala ili podržala bilo šta slično ovome.

– Također, glavni gradovi EU su podržali predsjednika Erdogana?

Akyol: Da, naravno! Ne mislim da bi oni podržali ovako nešto. Mislim da ne razumiju šta se desilo. To je drugačije od podržavanja ili nepodržavanja. Umjesto što govorimo zapadni glavni gradovi su podržali ovo, Turci trebaju pokušati objasniti šta se desilo i naravno pokazati jasne dokaze, kako bi operirali unutar svoga pravnog sistema. A za ekstradiciju Sjedinjene Države će trebati dokaze. Mislim da sada postoje dokazi nakon nekih priznanja. Stoga, umjesto što imamo ove okršaje riječima, Amerikanci i Turci trebaju dijalog kako bi doveli Gulena u Tursku da mu se sudi i da se ova epizoda okonča u Turskoj, da bismo mogli otvoriti novo poglavlje u turskoj političkoj historiji. Novo poglavlje, kako sam rekao, čak i za nevine ljude u Gulenovom pokretu koji nisu znali u šta je ovaj pokret bio upetljan.

– Sada smo prešli na međunarodnu scenu, a ta scena, također, uključuje i Bosnu i Hercegovinu gdje danas razgovaramo. Vi ste upoznati sa ovom zemljom i veliki ste njen prijatelj. Oženjeni ste odavde. Šta mislite kako će ovo pitanje utjecati na situaciju u Bosni gdje Gulenov pokret, također, ima veoma uspješne obrazovne institucije?

Akyol: Prvo, kao što ste rekli, ja mnogo volim Bosnu. Još od 1990-tih godina kada sam jako osjećao solidarnost sa Bošnjacima protiv genocida. A onda, oženio sam se Bošnjakinjom i moj sin je pola Bošnjak pola Turčin. Ponosan sam na to. Želim najbolje Bosni, kao što želim najbolje i Turskoj.

Akyol: Ljudi govore o evropskom islamu, gdje je on? Evo, on je ovdje! On je u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini.

– Koji je vaš savjet? Kako riješiti ovo pitanje?

Akyol: Znam da u Bosni postoje članovi, sljedbenici ili simpatizeri Gulenovog pokreta. Znam da imaju institucije, univerzitet i određene škole. Kao i svugdje u svijetu, to su dobre institucije. One daju dobro obrazovanje. Rade na dobrotvornom planu, pomažu jetimima i povratnicima. I to je ono što je teško nekome poput mene koji vidi dobre strane, ali također vidi i druge strane. Sa pokušajem vojnog udara, sada je ta tamna strana Gulenovog pokreta postala gorući problem. Istina će doći kroz fer i pošteno suđenje, ali iz perspektive mog mišljenja, ta tamna strana je glavni problem. Ja bih ohrabrio bosanske vlasti da pronađu način da zadrže i održe te institucije, dok u saradnji s turskim vlastima trebaju blokirati ukoliko ima ikakvih aktivnosti u tim institucijama koje bi pomogle nelegalnoj strani  Gulenovog pokreta! Samo otići i zatvoriti te institucije, ostavljajući ljude bez posla, ostavljajući studente bez škole, to neće pomoći nikome. Iskreno, mislim da ljudi koji rade, ili su čak i članovi Gulenovog pokreta u Bosni, ne znaju ništa o onom što se dešava u Ankari ili u Turskoj po ovom pitanju. Vjerovatno turska i bosanska vlast mogu raditi zajedno, ne da unište ove institucije, već da pronađu načina kako bi one opstale i služile Bosni, bosanskom narodu dobrim obrazovanjem i dobrotvornim radom.

– Oni kažu da je više od 80 procenata njihovog kadra iz Bosne, to je veoma važna činjenica?

Akyol: Jedan problem kod Gulenovih institucija jeste da su oni stvorili zatvoreni krug. Ne postaje svaki svršenik Gulenovih škola sljedbenik Fethullaha Gulena, ali neki od svršenika postanu. Onda, oni daju svoje dobrotvorne priloge samo Gulenovim institucijama, podržavaju samo aktivnosti gulenovskih institucija. Ja bih ih podstakao da podrže i druge aktivnosti u Bosni koje su dobre, da li islamske ili neke humanitarne. Stoga, umjesto da imamo sveobuhvatni napad na sve Gulenove institucije, trebamo pronaći način da ih transformiramo u institucije koje pomažu društvu i koje sebe otvaraju ostatku društva, a ne da budu kultske grupe unutar društva, što onda jeste problem. Kako ćemo naći to rješenje, ja nisam ekspert, ali to bi bio idealni način da ovo riješimo.

Grupni narcisizam i arogancija

– Napisali ste veoma dobru knjigu “Islam bez ekstrema” u kojoj skicirate muslimanski argument za liberalizam.  Budući da govorite čitaocima islamskih novina, želim da, pošto ste se dotakli veoma važnih teoloških osnova naše vjere sada prijeđemo na ovu tematiku. Dakle, problem mesijanstva! Preciznije, problem mehdijanizma u muslimanskim društvima. Izgleda da imamo duboke probleme. Vi ste to u vašoj knjizi sjajno primijetili! Imamo duboke probleme sa nekim školama i konceptima, razumijevanjima osnovnih tekstova, a taj problem je zorno primijetan kada nemamo rješenja! Tada utočište nalazimo u mehdijanizmu, čekajući nekog mehdiju koji će riješiti naše probleme. Vjerovatno i u slučaju ovog Gulenovog pokreta ima i te dimenzije? Dakako, taj problem je općenito prisutan i u politici kod muslimana. Dakle, kultsko slijeđenje, kultske ličnosti – šta se dešava sa muslimanskim svijetom ? Ima li izlaza iz ove dileme u vjeri koja od samih početaka snažno odbacuje kultove?

Akyol:  Jedna lekcija, islamska lekcija koju možemo naučiti iz ove priče jeste potreba za umjerenošću, ne samo kao pojedinci, već i kao grupe. Dozvolite da objasnim šta vam govorim. Nakon pokušaja vojnog udara napisao sam na Twitteru: “Fethullah Gulen treba doći u Tursku i suočiti se sa suđenjem zbog mnogo nevinih ljudi koji ga slijede i koji su sada postali mete države. Ako je on toliko veliki čovjek, sa toliko velikim moralom, kao što njegovi sljedbenici vjeruju, treba doći u Tursku i kazati: ‘Izvolite sudite meni, a ne nevinim ljudima koji ne znaju ništa o ovim stvarima. Spreman sam da mi se sudi!'” Potom mi je jedan Gulenov sljedbenik ljutito odgovorio rekavši: “Da li je Resulullah sebe žrtvovao mušricima Mekke? Ne, već je učinio hidžru!” Potom sam mu odgovorio: “Kako se usuđuješ izjednačavati Gulena sa Resulullahom, a ostatak Turske sa mušricima Mekke!?” Dakle, ovo nije otvoreni tekfir, ali ovdje postoji tekfir u smislu da izjednačavate Gulena sa Resulullahom. A onda je on kazao: “Mi slijedimo Sunnet!” Odgovorio sam mu: “Možete slijediti Sunnet kada obavljate namaz i ostale islamske dužnosti, ali ne možete sebe izjednačavati sa Resulullahom i svoje protivnike sa mušricima!” Ovo je problem ne samo sa Gulenovom zajednicom. Ovo je veoma široko rasprostranjen problem! Ovdje imate ono što ja zovem “grupni narcisizam”. Kao pojedinac ste veoma umjereni i govorite da sebe žrtvujete islamu, a onda kažete: “Naša grupa je najbolja!” To je, dakako, samo grupa, a na turskom jeziku oni je nazivaju “hakk džema'at” – što znači “istinita” ili “pravedna zajednica”. Moj odgovor je da ne postoji takva stvar. Nakon Poslanika, a.s., muslimani su jednaki. Svi mi slijedimo islam na način na koji ga razumijemo, a Allah, dž.š., zna koji je najbolji. Možemo slijediti naše razumijevanje umjereno, možemo imati neslaganja sa braćom muslimanima i sestrama muslimankama, ali niko od nas ne može kazati: “Mi smo pravi muslimani, a svi ostali su na krivom putu!” Nikad ne možemo kazati da je naš vođa poput Resulullaha i da mu se moramo pokoravati!

– Da se nadovežemo na ovu ideju o grupnom mentalitetu narcisizma – kako gledate na čestu pojavu da muslimani danas samopredstavljajući svoju vjeru oslikavaju kao jedinstvenu, najistinitiju, najsavršeniju i u svim ostalim superlativima, a znamo u kakvom nam je stanju, ne govorim vjera, već njeno razumijevanje – koliko ovakav pristup ustvari utječe na naše današnje stanje u muslimanskom svijetu? Jesmo li izgubili kritički pristup našemu razumijevanju, ponavljam da ne govorim o temeljnim istinama i Tekstovima vjere, već razumijevanju vjere i prakse, odnosno ovom prisutnom pristupu muslimana prema islamu? Koliko je opasan ponos u našu religijsku superiornost, koliko taj ponos utječe na nas danas?

Akyol: Postoje ajeti u Kur'anu koji kritikuju židove i kršćane koji govore da su Božiji izabranici i da su njegova djeca. U tim ajetima su i Božiji odgovori u smislu: Ne, vi ste samo Njegova stvorenja! Općenito u Kur'anu postoje mnogi ajeti koji kritikuju židove i kršćane, a mi muslimani mislimo da je to vezano za njih. To je ustvari vezano za nas također! Jer, Kur'an nam pokazuje da su prijašnje zajednice pravile greške i da mi ne bismo trebali praviti takve iste greške. Ova ideja o “izabranosti”, o tome da ste izabrani i posebni, kao naprimjer: ovaj džema'at je poseban, ovaj imam je poseban, ova grupa je posebna, jedino je ova istinska, a sve ostale su krive… tzv. “firqatu-n-nadžija” – mislim da je to veoma pogrešno. Trebali bismo shvatiti da je u srži te ideje oholost: “Mi smo najbolji!” Kako se usuđujete kazati da ste najbolji? Allah zna! Vi jedino možete težiti da budete dobri, a Allah zna jeste li. Možete se samo boriti na svoj vlastiti način! Smatram da je ovo razumijevanje islama bolje, ali opet po mom ograničenom razumijevanju. Ako kažete da je ovaj džema'at ispravan i sve treba biti usmjereno prema njemu, prema njegovom jačanju, možete napraviti velike greške, što mislim da je Gulenov pokret učinio. Postoje, naravno, daleko gori slučajevi kao što je to ISIL. Kao što znate ISIL je izopćio sve ostale muslimane iz vjere, ali opet nije to jedina grupa. U muslimanskoj globalnoj zajednici se trebamo suočiti sa ovim problemom i započeti sa umjerenošću, a ne arogancijom, bilo da se radi o ličnoj oholosti ili grupnoj oholosti, obje su veoma loše. U religijskim skupinama imate ovaj momenat grupne arogantnosti ili oholosti koji je veoma opasan. Također, trebamo uspostaviti principe. Naprimjer, problem kod Gulenove zajednice je da ustvari vi ne znate kako oni djeluju. Uvijek je to veoma tajnovito. Imaju imame, drugostepene, trećestepene imame, ali izvana ne vidite ništa. Ovo je dijelom i nasljedstvo kemalističkog sistema u Turskoj koji nije ostavljao mjesta za transparentnost. Ali, ta tajnovitost, taj kult tajnosti, također, je stvorio mnogo problema.

Ideologija se ne može poraziti oružjem

– Šta mislite o najavljenoj inicijativi nekih egipatskih parlamentaraca da Egipat treba ponuditi azil Gulenu?

Akyol: Mi već imamo loše odnose sa Egiptom. Prije svega trebam kazati da razumijem zašto Turska ima loše odnose sa Egiptom, jer vojni udar u Egiptu 2013. godine, je bio nelegitiman, i nakon toga general Sisi je uspostavio veoma brutalan režim koji je pobio nevine ljude na ulicama, stotine članova i pristalica Muslimanskog bratstva, te zatvorio mnogo nevinih ljudi samo zbog toga što su kritikovali režim. Ljudi kritikuju i Erdogana zbog autoritarnog stila i ja to činim također, ali Sisi je neuporedivo i daleko veći autokrata nego Erdogan. Mislim da postoji određena zapadna hipokrizija koja kritikuje Erdogana, ali ne kritikuje Sisija toliko mnogo. Egipat nije dobar primjer u ovom trenutku za bilo šta u muslimanskom svijetu. Da li će ponuditi azil Gulenu, ne znam. Ali, mislim da ono što treba učiniti jeste dovesti Gulena u Tursku i napraviti zaista fer i pošteno suđenje. Postoji mnogo mržnje i neprijateljstva protiv njega danas, što je razumljivo! Ali, treba osigurati da se očuvaju ljudska prava, da ne bude maltretiran ili zlostavljan ili bilo šta drugo, kako bi se suočio sa poštenim suđenjem. Turska je u tome uspjela sa Abdullahom Ocalanom 1999. godine, sa liderom PKK-a. Mislim da to Turska treba uraditi i sa Gulenom, što će, smatram, dovesti do toga da mnogi dobronamjerni ljudi u Gulenovoj zajednici otvore nova poglavlja u svojim životima.

–  Završit ćemo ovaj intervju sa pitanjem kako će se ovo odraziti na sve prisutnije incidente na Zapadu. Jučer se u Francuskoj desio napad i ubijen je svećenik. Neki dan je napad bio u Minhenu, a prije toga u Nici… Ključni zapadni saveznik na Bliskom Istoku u borbi protiv tog terorističkog entiteta je Turska. Kako će ovo utjecati na odnose s Turskom i da li je uopće moguće poraziti ovu ideologiju oružjem?

Akyol: Ne možete poraziti ideologiju oružjem. Možete poraziti entitet. Mislim da je to nužno da se iskorijeni fizičko prisustvo tzv. ISIL-a u Iraku i Siriji. Tu postoji napredak i podržavam tu međunarodnu koaliciju. Ali, sljedbenici ISIL-a se mogu regrupirati negdje drugo: u Nigeriji u vidu Boko Harama. Mogu kazati, hilafet sada stanuje ovdje itd… To se može pojaviti u različitim dijelovima svijeta. Kako ćemo poraziti ideologiju? A ta ideologija – to nije islam, čak nije ni islamizam – to je selefijsko-tekfirijski-džihadizam. Selefijska je u smislu pravne filozofije, tekfirska je u smislu pristupa prema drugim muslimanima, džihadistička je u smislu svoje predanosti oružanoj borbi. Kada ovo govorim, ustvari, mislim da ljudi o kojima govorimo čak narušavaju i pravila džihada. Jer, u tradicionalnom islamu, kako sam objasnio u svojoj knjizi, džihad je uvijek značio borbu između armija, a ne-borci, dakle, civili nisu bili ciljani po islamskom razumijevanju džihada. Dok, ovi ljudi napadaju nevine civile od Pariza, preko Istanbula do Brisela. To je iskvareni i iskrivljeni model džihada kojeg oni slijedi! Međutim, to je ideologija tekfirskog džihadizma i ISIL je samo jedno otjelovljenje toga, al-Kaida je druga manifestacija te ideologije, Boko Haram je neka treća, al-Šabab u Somaliji četvrta itd. To je ideologija koja se pojavljuje u različitim krajevima svijeta. Islamofobija je da gledate u te pojave i mislite da je cijeli muslimanski svijet nekako odgovoran i povezan s tim, što je veoma pogrešno i protiv toga se trebamo boriti na nivou ideja. Dakako,  trebamo uvidjeti da je to ono što stvara islamofobiju velikim dijelom, plus zapadne predrasude i orijentalistički klišei, neke interesne grupe na Zapadu i desničarski političari. Dakle, veoma je teška situacija za Ummet. Ono što trebamo jeste doista razborita, hladna, razumna analiza situacije, te napore ka popravljanju naših društava. Turska je bila primjer, ja sam je predstavljao kao lijep primjer dobre muslimanske demokratije. Nažalost, Turska je izgubila to blještavo svjetlo tokom posljednjih četiri-pet godina, ali ipak imam nadu da će nakon ovog udara možda Erdogan izgraditi neku koaliciju sa opozicijom i krenuti ka obnovi tog imidža. Velike nade polažem u Tunis, i također velike nade imam za Bosnu. Mislim da je bosanska tradicija islama nešto što nije poznato toliko u svijetu vani. Ljudi govore o evropskom islamu, gdje je on? Evo, on je ovdje! On je u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Pokušavam to, kao što to radi i moja supruga, pokušavamo učiniti to bosansko iskustvo islama koje je veoma važno učiniti poznatim vanjskom svijetu, jer je to neprocjenjiva tradicija.