Muharem Bazdulj: Priča o velikoj Srbiji iskorištena za raspad Jugoslavije

Upravo zbog činjenice da je Hitler tražio da mu donesu spomenik Gavrilu Principu iz Sarajeva, poslije okupacije Jugoslavije 1941. nije moguća revizija Prvog svjetskog rata, poručuje Muharem Bazdulj, pisac i novinar! Na slici koju su objavili njemački mediji vidi se Hitler pored “trofeja” – spomeika Principu!

– Ideja revizije Prvog svjetskog rata moguća je između ostalog i zato što živih učesnika i svjedoka više nema, zato što likovi Franje Josifa, kajzera Vilhema ili Franca Ferdinanda nemaju sugestije za današnjeg čovjeka, što za mnoge u svijetu Prvi svetski rat nije puno drugačiji od Tridesetogodišnjeg rata u srednjem vijeku – objašnjava Bazdulj.

Ali ova slika uspostavlja vezu između Prvog i Drugog svjetskog rata. Ona na elementaran i vizuelan način pokazuje ono što je svakom racionalnom jasno – Hitler, simbol zla u 20. vijeku i Gavrilo Princip su, i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu bili na suprotnim stranama. Sa ovom fotografijom revizija Prvog svjetskog rata postaje nemoguća.

Istovremeno je riječ i o jednom kompleksnijem nastojanju – da se, promijeni i stav prema Austrougarskoj monarhiji, i to gotovo vijek pošto je nestala.

– Savremene Austrija i Turska pokušavaju da svoje nekadašnje imperije postfestum proglase nekim multietničkim rajevima. To je na tragu slike da je čitava Evropa prije 1914. godine živjela bel epok. Međutim, bogatstvo koje je tada postojalo u Evropi bazirano je na iskorištavanju kolonija. Ne samo u Africi i Aziji, već i na Balkanu.

Vidite kod Andrića u „Priči o kmetu Simanu“ da Austrougarska nije ni kmetstvo ukinula. Mi ne naglašavamo dovoljno da je Gavrilo Princip bio neka vrsta preteče oslobođenja svih dijelova svijeta koji su u to vrijeme bili pokoreni i okupirani.

Čak i u BiH i u Hrvatskoj, okupaciona Austrougarska se sada tretira kao država u kojoj su cvjetale slobode, a Jugoslavija proglašava tamnicom naroda. Kako je došlo do takve zamjene teza?

– To su politikantske interpretacije historije i ono što je najironičnije zapravo jeste da se nastavljaju na nacističku propagandu. Hitler do 27. marta 1941. govori o Jugoslaviji, ali poslije toga, vraća se na staru austrogugarsku propagandu i počinje da se govori isključivo o „srpskoj kliki“. Politika „zavadi pa vladaj“ koju su razne imperijalne sile sprovodile na Balkanu, prisutna je i danas. Zaboravlja se da je „Mlada Bosna“ bila jugoslovenska organizacija koja je okupljala i Muslimane i Hrvate. Mnogi danas sude o „Mladoj Bosni“ kao o velikosrpskom elementu, a to je samo nastavak propagande Austrougarske monarhije.

Ispada da je Jugoslavija bila velikosrpski projekat?

– Čini mi se da je ta ideja usađena sa ciljem da dovede do raspada Jugoslavije. Ideja da je Jugoslavija zapravo velika Srbija je na svaki način pogrešna, ali je bila potrebna da bi se projekat raspada realizovao.

Pominjete 27. mart. U ovdašnjim pokušajima revizije historije, mnogi se tog datuma odriču.

– Na neki čudan način Hitler je mnogo bolje prepoznao sličnost 27. marta i Sarajevskog atentata nego mnogi drugi. On se tada nalazi na vrhuncu moći, imao je Evropu pod nogama i niko mu se nije suprotstavio na taj način. Odvajati ta dva događaja, i govoriti pozitivno o jednom, a negativno o drugom jednostavno nema smisla.

Da li smo danas osuđeni na to da nacionalne identitete gradimo i potvrđuemo isključivo na suprotnostima i razlikama?

– O tome je Frojd pisao kao o narcizmu malih razlika. Što je razlika manja, ti moraš više da je ističeš. Dobar primjer su Crnogorci. Južnoslovenski narodi koji govore istim jezikom su za distinkciju u jednom trenutku uzeli religiju, pa su oni koji su katolici postali Hrvati, pravoslavni Srbi, muslimani su bili Muslimani, danas Bošnjaci. Srbi i Crnogorci nisu mogli na taj način da se razlikuju i danas se vidi strašan napor da se ta razlika napravi. Jedini način da se ta razdvojenost očuva jeste da se naglašavaju te razlike. Ti nisi ono što jesi, nego ono što drugi nisu.

Tekst koji si objavio u „Vremenu“ o fotografiji i sudbini spomen-ploče iz Sarajeva, završavaš konstatacijom da danas nema slobode. Da li to znači da su Princip i ostali mladobosanci zalud pucali u Austrougarsku monarhiju?

– Jedna od stvari zbog kojih je meni bliska mladobosanska ideja, jeste pitanje političkog subjektiviteta. Gavrilo Princip je u vrijeme atentata bio maloljetan, ali njegova akcija je vodila ka tome da jugoslovenski narodi izađu iz stanja historijske maloljetnosti i uzmu sudbinu u svoje ruke, tako što će kreirati jednu državu koja neće biti marioneta velikih sila, koja neće biti kolonija, nego voditi svoju politiku i biti slobodna.

Raspadom Jugoslavije, ratovima i svim kasnijim političkim epizodama, sve ove zemlje su manje ili više opet svedene na neku vrstu pseudokolonijalnih posjeda ili satelita. Bosna i Makedonija su najbliže protektoratima, Srbija je neko vrijeme pokušavala da, na tragu Jugoslavije, vodi koliko-toliko samostalnu politiku. Međutim, čini mi se da se, naročito sa novom političkom garniturom, i od toga odustalo. I to nije čudno. Srbija nema tu vrstu snage i moći koja je za to potrebna. Ta baština mladobosanskog sna koja je jedno vrijeme bila ostvarena, sada se izgubila. Rekao si „Ne“ Hitleru 27. marta, rekao si „Ne“ Staljinu 1948. a sada razni ambasadori i činovnici imaju pravo da ti diktiraju šta ćeš da radiš.

(Vijesti.ba/Kurir)