Posljednja ofenziva Washingtona protiv Rusije – U Kirgistanu i Moskvi ustoličeni …

Midhat Hajdarević 2015-02-20

Posljednja ofenziva Washingtona protiv Rusije – U Kirgistanu i Moskvi ustoličeni veleposlanici arhitekti Obojenih revolucija

U svom posljednjim članku za New Eastern Outlook Vladimir Odintsov opisuje ulogu američkih veleposlanika u svijetu u uvjetima rastuće nepopulanosti Sjedinjenih Američkih Država na globalnoj razini (American Ambassadors: Old Dogs and Old Tricks).

„U posljednjih nekoliko godina se prestiž SAD-a u svijetu brzo urušava zbog nepopularne, zauvijek propale politike, što prisiljava Bijelu kuću da se vrati na stare i prašnjave knjige trikova koje su prethodno koristili za stvaranje slike o „zemlji sreće i prosperiteta“. U stvarnosti, brojne države diljem svijeta su platile gorku cijenu vjerujući u ovu sliku, što je dovelo do vala “Obojenih revolucija” u potrazi za “demokracijom američkog stila“. Sada nije nikakvo čudo da više nitko ne stoji u redu kako bi uživao u takvoj demokraciji“, piše Vladimir Odintsov.

„Politički stroj SAD-a vrlo nerado mijenja svoje strategije, stoga ponavlja već oprobane scenarije, čak i unatoč slabim rezultatima koje su dali ranije.

Korisno je podsjetiti na kazališnu predstavu o „dokazima“ protiv Sadama Husseina i njegovom „oružju za masovno uništenje“ koje je prikazano od strane američkog državnog tajnika Colina Powella u Vijeću sigurnosti UN-a, samo kako bi se opravdala američka vojna agresija na Irak. Bijelu kuću nije bilo briga što Sadam uopće nije imao oružje za masovno uništenje. Važno je bilo naći se u Iraku. Taj se trik koristio tako dugo dok je funkcionirao.

Američki državni tajnik John Kerry vjerojatno još uvijek gaji nadu da će korištenjem istog trika dobiti međunarodnu podršku potrebnu za novu agresiju, ovaj put protiv Sirije.

Običaj korištenja starih trikova je već postala tradicija u Bijeloj kući. Sjedinjene Države su počele koristiti stare veleposlanike koji su dokazali svoju “učinkovitost” u izazivanju nemira, društvenih sukoba i posljedične “Obojene revolucije”. Neki od njih su čak pozvani natrag iz mirovine, bez obzira na njihovu dob!

Da bi stvorila “pre-revolucionarne uvjete” i uspjela provesti „Obojenu revoluciju“ Bijela kuća je 2014. poslala Johna F. Teffta kao veleposlanika u Moskvu, čak i unatoč činjenici da je on daleko od čovjeka koji bi mogao „razgovarati“ s Moskvom. Naime, ovaj diplomat je stajao iza revolucija u Gruziji i Ukrajini, gdje je ranije radio.

Drugi primjer sumnjive prakse Washingtona se može pratiti u Kirgistanu, gdje je bivša veleposlanica Pamela Spratlen uspjela stvoriti “revolucionarne pretpostavke za promjenu režima”, ali ju je u dovršeku posla zamjenjio 78-godišnji diplomat Richard Monroe Miles. Navedena imenovanja izgledaju alarmantno, jer je bivši umirovljenik Miles nadaleko poznat kao “arhitekt i ideolog gruzijske revolucije”, napravio je isto u niz država koje sada prolaze ozbiljnu političku krizu.

Prema njegovoj službenoj biografiji, Richard Monroe je služio u marincima od 1954. do 1957., što može biti razlog za njegovu predanost oružanim promjenama režima. Nakon dobivanja sveučilišne diplome ušao je u Ruski institut američke vojske u Garmisch-Partenkirchenu u Njemačkoj, gdje je Zapad za posebne zadaće pripremao “anti-sovjetske stručnjake”. Miles je počeo svoju diplomatsku karijeru davne 1967. godine, nakon čega je radio u američkim diplomatskim misijama u Oslu, Moskvi, Beogradu, Berlinu, a zatim je imenovan kao generalni konzul u Lenjingradu.

Po prvi put je Miles služio kao veleposlanik u Azerbejdžanu 1992., gdje je bio “svjedok” tranzicije vlasti od nacionalističke vlade Abulfaza Elchibeya na Heydara Aliyeva.

Od 1996. do 1999., kada je Slobodan Milošević bio na vlasti, Richard Monroe Miles je imenovan američkim veleposlanikom u Jugoslaviji, gdje je nadgledao pripremu i eskalaciju rata na Kosovu. Napustio je zemlju kada su snage NATO saveza počele bombardiranje ciljeva na tlu, a tijek događaja u Srbiji je danas svima poznat. Nije još jasno je li Milošević bio pobjednik predsjedničkih izbora, ali oporba na čelu s Vojislavom Koštunicom odbija priznati rezultate. Milošević je bio prisiljen dati ostavku. Kasnije je po nalogu premijera Zorana Đinđića Milošević završio u haaškom pritvoru, gdje je i umro.

Kada je Miles od 1999. do 2000. predvodio američko veleposlanstvo u Bugarskoj, bugarski premijer Ivan Kostov je izgubio na parlamentarnim izborima od pro-američkog kandidata Simeona Saxe-Coburg-Gothe, nasljednika bugarskog prijestolja.

Između travnja 2002. i kolovoza 2005. Miles je vodio američko veleposlanstvo u Gruziji, a zatim odlazi mirovinu. Međutim, u studenom 2008. godine je iznova pozvan da radi za State Department i poslan u Turkmenistan.

Godine 2004. Miles prima nagradu State Departmenta za “mirno rješavanje sukoba”, iako je bio arhitekt procvata “gruzijske demokracije” pod Mihailom Saakashvilijem. “Revoluciju ruža” je režirao sam Richard Monroe, ali je također zaslužan ze pripreme “mekog napada” i scenarij gruzijsko-abhazijskog sukoba. Prema publikacijama gruzijskih i američkih časopisa u to vrijeme, Miles je na temelju osobnih uvjeravanja „kako je on to sposoban učiniti“ dobio 1,2 milijarde dolara kako bi promijenio vladu u Gruziji.

Sada je ovaj poznati scenarist “Obojenih revolucija” poslan na čelo američke diplomatske misije u Kirgistanu i to uoči obljetnice nemilih događaja i predstojećih parlamentarnih izbora. To je za Bijelu kuću sasvim „normalno“, jer je u tijeku završna faza pristupanja Kirgistana Euroazijskoj ekonomskoj uniji, koja je najbolniji udarac američkim geopolitičkim interesima i ambicijama u Središnjoj Aziji. S obzirom na krhku međuetničku harmoniju na jugu zemlje i prisustvo vehabija u tom području, koji su se tamo pojavili tamo zbog kontinuiranog uplitanja Washingtona i Saudijske Arabije, zajedno s izazovima nacionalnog gospodarstva i suparništva između političkih elita, Bijela kuća je unaprijed planirala stvoriti “revolucionarne pretpostavke” u Kirgistanu, ali je sada tu i Richard Monroe Miles.

Važno je napomenuti da Miles ima status “privremenog veleposlanika”, dakle prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima on ne treba nikakvo odobrenje Kongresa. Dakle, lako je pogoditi da je Washington želio iskoristiti ovu formalnost kako bi poslao tako kontroverznu osobu u Kirgistan, zajedno s podmuklim nakanama koje on sigurno ima na umu.

Dakle, Washington nikada nije prestao utirati put novim „Obojenim revolucijama“ ni u Rusiji, kao ni duž njenih granica i tako stati na put euroazijskim integracijama. Sasvim je moguće da Bijela kuća ne samo da će pomoću svojih veleposlanika to i činiti, nego je tu još mnoštvo starih dobrih trikova koji se mogu “dobro iskoristiti”, piše Vladimir Odintsov.

Što se Rusije i Johna F. Teffta tiče, njegovim imenovanjem za američkog veleposlanika u Moskvi Washington kao da je Kremlju htio poručiti: „Pokrećemo frontalni napad na vas!“

Bivši američki veleposlanik u Gruziji, Litvi i Ukrajini, John F. Tefft, krajem lipnja 2014. je od strane Washingotna i službeno predložen da bude prvi čovjek američkog veleposlanstva u Ruskoj Federaciji, a Moskva je 9. srpnja 2014. prihvatila njegovo imenovanje, prenose RIA Novosti. O novoj zadaći Johna F. Teffta se počelo govoriti odmah nakon puča u Kijevu, krajem veljače prošle godine, a Bijela Kuća i Kongres su službeno poslali zahtjev Rusiji. Čini se da je Rusija odmah prihvatila imenovanje, čak i ako je službena potvrda stigla deset dana kasnije.

Imenovanje Teffta i neposredno prihvaćanje Moskve u okolnostima kada su SAD i Rusija “neprijatelji” su ozbiljno uzbunili duhove, a politički analitičari se trude da pokušaju razumjeti što se zapravo događa. Sam izbor i vrijeme u kojem se Washignton odlučio nametnuti Teffta znak su otvorenog i službenog antagonizma između dvije zemlje. Napetosti u odnosima Sjedinjenih Država i Rusije neprestano rastu, ali novi veleposlanik je više od „atlantističke“ inicijative. John Tefft je povezan s ekstremistima svih vrsta; neokonzervativcima, organizacijom R2P i drugima, koji bez ikakvih zapreka kontroliraju američku diplomaciju u svijetu.

O osobnosti Johna Teffta se naširoko raspravlja i gotovo da nema sumnje što će činiti Moskva. Politički analitičar Philippe Grasset piše kako je njegov prethodnik, veleposlanik Michael McFaul, nesumnjivo bio aktivist subverzivnog djelovanja, prije svega s anti-Putinovom oporbom, a poznat je po organiziranju aktivnog “civilnog” protivljenja, itd. Međutim, McFaul je to činio s osmjehom i politikom otvorenosti i ipak je imao obzira prema Rusiji i ruskoj vladi. Za Michaela McFaula kažu da osnovne namjere „njegovih“ prosvjeda nisu gledane kao znak neprijateljstva kojim bi se licem u lice suprotstavljao Rusiji, nego je to pokušavao prikazati kao namjeru da “pomogne Rusiji da krene putem neizbježne demokratske globalizacije“. Iako je McFaul smjenjen s dužnosti gotovo po kazni, krajem travnja 2014., kada se počelo ozbljnije razmatrati o pitanju slanja Teffta u Moskvu, javno je rekao „kako je John F. Tefft najbolji američki izbor za Rusiju“.

John Tefft je njegova sušta suprotnost. On otvoreno prikazuje svoje agresivne namjere, koje treba imati jedan birokratski agent organizacije brutalne subverzije. On je bio taj koji u Gruziji u kolovozu 2008. izazvao rat, kada je čvrstom rukom upravljao bivšim gruzijskim predsjednikom Saakashviliem, kojega je inače tretirano kao otirač za noge, natjerao na invaziju Južne Osetije i izazvao sukob s Rusijom. Dokumenti koje je objavio WikiLeaks govore da je američko veleposlanstvo u Tbilisiju namjerno vodilo politiku laži i o obmane, a strateg cijele operacije je bio upravo John Tefft.

Tada američki veleposlanik u Tbilisiju je izvijestio State Department tek nakon što je izbio rat i insistirao na koordiniranom stavu o “gruzijskoj apsolutnoj nevinosti”. Nakon protunapada Rusije 9. kolovoza 2008., tadašnji američki potpredsjednik Cheney upozorava „kako ruska agresija ne smije proći bez odgovora”, dodajući da bi akcije Moskve „mogle imati ozbiljne posljedice za odnose sa Sjedinjenim Državama“. Nekoliko dana kasnije je američka flota zaplovila ka crnomorskoj obali Gruzije u jasnom nastojanju da Kremlj odvrati od zauzimanja Tbilisija i svrgavanja marionete Washingtona, Mihaila Saakashvilia. Ovo je tek dio Tefftove „bogate“ karijere profesionalnog diplomata kojem je destabilizacija zemlje domaćina u opisu radnog mjesta.

WikiLeaks otkriva i da je Tefft 2007. u Gruziji već gledao na Ukrajinu, te kako isti posao obaviti i tamo. Nakon gruzijske „avanture“ seli se u Kijev, gdje je obnašao dužnost veleposlanika sve do nekoliko mjeseci pred izbijanje prosvjeda koji će srušiti Janukoviča. “Rusi su agresivni i igraju s visokim ulogom, ali prikrivenu igru. Vjeruju da ih nitko ne može zaustaviti“, iz veleposlanstva u Tbilisiju 2007. John Tefft izvještava Washington. Budući da je nakon gruzijskog rata sve do 2013. boravio u Kijevu, ruski čelnici su uvjereni da su prosvjedi i neredi koji su uslijedili bili dobro planirana američka operacija u kojoj je Tefft odigrao ključnu ulogu.

Ruski stav je da se, obzirom na situaciju u Moskvi, bolje suočiti s protivnikom koji otvoreno govori o svojim borbenim namjerama i barem znaju da nemaju što očekivati od njega.

Među raznim komentarima koji prate njegovo imenovanje, možda je važan onaj Johna Roblesa koji je za RIA Novosti dao na dan konačne najave Teffta kao veleposlanika u Rusiji, kada je govorio o pojedinostima njegove karijere, karakteru i značenju njegova imenovanja. “Izbor američkog predsjednika Baracka Obame, neokonzervativnih jastrebova i stratega Hladnog rata američke vanjske politike u imenovanju Johna F. Teffta za novog američkog veleposlanika u Rusiji moglo bi biti zvono na uzbunu u cijelom Kremlju i zapravo u cijeloj Rusiji. Trenutno imamo brojne zemlje u kojima američka vlada ciljano provodi destabilizaciju i radi na svrgavanju legitimnih vlada. S trenutnom humanitarnom katastrofom u Ukrajini i neprikosnovenoj moći nasilnih neonacista, činjenica da je glavni arhitekt operacije u Ukrajini sada veleposlanik u Rusiji je istodobno zastrašujuća i predvidljiva. Nakon spektakularnog neuspjeha američkog veleposlanika Michaela McFaula da pokrene „Obojenu revoluciju“ u Rusiji, on je ocijenjen kao nepodoban za takve slijedeće pothvate“, rekao je John Robles.

Sjedinjene Države su, kao i obično, umjesto da priznaju da su u krivu i da se odluče na put mira i poticanje međusobne suradnje, tvrdoglavo odlučile napakostiti Kremlju i nastaviti konfrontaciju. Vodstvo američkog State Departmenta se pretvorilo u tijelo koje je odgovorno za kontinuiranu diplomaciju sukobljavanja, što će na terenu obavljati CIA, USAID i NED, koji su uključeni u sve operacije destabilizacije u svijetu, naravno, u zemljama koje Washington do sada nije anektirao.

„U travnju sam rekao da je John F. Tefft mrzitelj Rusije koji je kao američki veleposlanik služio u Ukrajini i Litvi, a dok je bio u Gruziji pokrenuo je invaziju na Južnu Osetiju. Aktualna kriza i preporod fašističkih snaga u Ukrajini u kojoj bjesni rusofobija i demoniziranje Rusije u Litvi, ima poseban značaj na izbor budućeg američkog veleposlanika u Rusiji. Tefft je bio iznimno aktivan i angažiran, a moglo bi se reći i strateg u ostvarenju navedenih ciljeva protiv Rusije. Kako je McFaul propustio priliku da organizira destabilizaciju Rusije i sruši predsjednika Putina, očito se Obama odlučio na puno iskusnijeg čovjeka“, piše John Robles.

Utjecajni član ruskog Valdai Kluba, u kojem ruski predsjednik Vladmir Putin također igra važnu ulogu, Dmitry Suslov, sredinom svibnja 2014. piše:

“Imenovanje Johna Teffta simbolizira trenutno stanje odnosa između SAD-a i Rusije, napetu političku atmosferu i otuđenost, i politiku koju Obamina administracija prema Moskvi misli voditi u bliskoj budućnosti. To je politika meke zatvorenosti i neće biti 100% povratak u Hladni rat. Još uvijek je vjerojatno da će se dvije strane vratiti na utrku u naoružanju, uključujući nuklearnu, odbacujući u potpunosti suradnju u zajedničkim izazovima, te će početi pokušati potkopati i oslabiti jedni druge na svakom mjestu zemaljske kugle. Ipak, SAD su spremne za korištenje političkih i diplomatskih instrumenata kako bi potkopali i oslabiti ruske pozicije, te na taj način ostvare interese u post-sovjetskom prostoru i Europi.“

Amerika ne skriva da Rusiju više ne gleda kao partnera. Naime, John Tefft kao američki veleposlanik u Rusiji znači da se taj pristup vjerojatno neće promijeniti u bliskoj budućnost, ali i simbolizira stanje malodušnosti u odnosu na Rusiju koje danas vlada u Washingtonu.

Doista, odabrati kandidata za takvu neprijateljsku politiku je diplomatski vrhunac Johna Teffta, koji je kao američki veleposlanik u Gruziji, Litvi i Ukrajini bio najproblematičniji za Rusiju u svim bivšim republikama Sovjetskog Saveza. Litva se smatra jednom od najvažnijih antiruskih karika unutar Europske unije i snažan zagovornik politike izbacivanja Rusije iz Europe i dovođenja post-sovjetskih država (Ukrajine, Gruzije, Moldavije, Bjelorusije) u zapadnu orbitu. U jednom od izvješća Europskog vijeća za vanjske odnose Litva se naziva najvećom anti-ruskom državom među članicama EU.

Gruzija, pogotovo za vrijeme vladavine Mihaila Saakashvilija, bila je jedan od najvažnijih neprijatelja Rusije u post-sovjetskom prostoru, što je rezultiralo vojnim sukobom u kolovozu 2008.

Što se tiče Ukrajine, John Tefft je tamo došao tamo kao američki veleposlanik za vrijeme antiruskog predsjednika Viktora Juščenka, ali je većinu svog mandata služio pod predsjednikom Janukovičem. Unatoč činjenici da je Obamina administracija u to vrijeme, možda privremeno, prestala s planovima primanja Ukrajine u NATO savez, politika dovođenja Ukrajine u zapadnu političku i gospodarsku sferu utjecaja nikada nije prestala. Kasnije su se instrumenti ove politike promijenili, ali politika sama po sebi ne. SAD i dalje nastavljaju podržavati prozapadne ukrajinske nevladine organizacije i održavati bliske odnose s prozapadnim i antiruskim političkim strankama, pokretima i osobama. U tom razdoblju su Sjedinjene Američke Države pokrenule brojne mehanizme za povratak prozapadne vlade u Kijevu i poticale prozapadnu orijentaciju zemlje. Tri mjeseca nakon što je John Tefft napustio dužnost američkog veleposlanika, predsjednik Viktor Janukovič je odlučio preispitati tijek ukrajinskog saveza sa Zapadom i razraditi uravnoteženu strategiju koja bi donijela više koristi njegovoj zemlji.

Tada SAD organiziraju državni udar u Ukrajini, koristeći scenarij „Obojenih revolucija“ iz Ukrajine od prije 10 godina. Iako John Tefft za vrijeme puča nije bio u Kijevu, ta “revolucija” ne bi bila moguća bez dugog preliminarnog rada s ukrajinskom oporbom, političkim strankama i civilnim društvom, a svi su bili izravno podređeni Tefftu.

Tijekom godina provedenih kao američki veleposlanik, Tefft je upijao sve antiruske osjećaje koji prevladavaju u Vilniusu, Tbilisiju i trenutno u Kijevu. On tumači rusku vanjsku politiku iz perspektive tih zemalja, te će u tom smislu on biti dobar veleposlanik za provedbu politike koja se trenutno prema Rusiji razrađuje u Washingtonu. Dakle, njegova uloga u Moskvi će biti jednostavno nastaviti i provoditi tu politiku“, kaže zamjenik direktora Instituta za globalnu i obrambenu strategiju Ruske Federacije i član Valdai Kluba Dmitry Suslov, za koga je Tefft „simbol američko-ruskog neprijateljstva“.

Nakon ovih upozorenja se očekuje da zemlje poput Rusije dobro razmisle kome će odobriti dozvoliti boravak u njihovoj zemlji. Sjedinjene Države su se usredotočile na uništenje Rusije i sprečavanje da im ta zemlja postane globalna konkurentska sila.

Te su činjenice dokumentirane i otvorene izjave u tom smislu više nisu nikakva tajna. Ukrajina je za Washington instrument kojim će se ušutkati apologeti ideje o nekakvom “resetiranju“ odnosa s Moskvom, a sada je već svima jasno da je mirna suradnja s američkom stranom postala ništa drugo nego fantazija.

Analitičarka Karine Bechetov-Golovko na svom blogu Russiepolitic prošle godine piše: “Jak čovjek američke diplomacije u Rusiji će se koristiti za analizu i pripremu revolucija u post-sovjetskom prostoru. U Gruziji je bio u pravo vrijeme, a Ukrajina je pripremila teren za njegov službeni dolazak u Moskvu, što je poruka američke i ruske strane. Washington je Moskvi ovim htio poručiti: „Pokrećemo frontalni napad na Rusiju”, dok Rusija odgovara: „Mi smo toga svjesni i spremamo vam dobrodošlicu.” Igra može početi. Međutim, Sjedinjene Države u početku nisu htjele poslati Johna Teffta da preuzme kormilo i upravlja sukobom s Rusijom, upravo zato što bi se, obzirom na njegovu karijeru, to moglo tumačiti kao “zlonamjeran čin“. No, ubrzanjem poraza američke politike prema Rusiji i potreba da se situacija radikalizira nije više ostavljala dovoljno vremena i prostora, a prijateljski nastup je američkoj administraciji postao posljednja briga. Rat je ionako rat. I naravno, Rusija prihvaća veleposlanika, ali barem zna što se od njega može nadati, jer je Tefft otvoreni, tradicionalni i kompetenetan neprijatelj.“

Iz perspektive američkih komentatora dolaze gotovo iste analize, ističući „kako je veleposlanik Tefft zapravo dio igre, jer svi znaju što mogu očekivati“.

Dakle, SAD definitivno odustaju od izgradnje odnosa s Rusijom i vraćaju se u doba Hladnog rata, što bi Vladimiru Putinu moglo odgovarati, jer će sada dobiti argument više za izgradnju potpore u Rusiji na svom, uvjetno rečeno, „antiamerikanizmu“.

Dvije zemlje se i dalje žele pretvarati da nisu neprijatelji, što se vidi iz retorike poput „naši američki partneri“, koju često koriste ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i predsjednik Putin. Ipak, ono što oni traže od američkog veleposlanika u Moskvi je da to bude netko siguran i s kim neće biti iluzija o tome što taj odnos može značiti, a John Tefft je savršen za tu ulogu.

Sam Tefft je izjavio „kako SAD odustaju od pozitivnih odnosa s Rusijom“ i prihvatio realnost Hladnog rata. Međutim, čak i u vrijeme Hladnog rata nije postojala ovakva situacija u kojoj je agresivna politika Washingtona tako očita.

Američki veleposlanici u Moskvi, Harriman (1945.) Malcolm Toon (1976. – 1979.) Jack Matlock (1986. – 1991.), sve su bili diplomati koji su težili tome da unaprijede odnose između SAD-a i SSSR-a, da razumjeli su sovjetsku politiku i pokušavali sklopiti kakve takve sporazume. Izbjegavali su bilo kakav vid agresivne retorike i uplitanje u suverenitet zemlje domaćina.

Isto vrijedi i za sovjetske veleposlanike u Washingtonu, posebno Anatoliya Dobrynina (1962. -1986.), koji je odigrao ključnu ulogu u održavanju prihvatljivih odnosa i pokušaju da se ti poboljšaju, koji gotovo da je igrao ulogu sovjetskog ministra vanjskih poslova u vrijeme Kennedyja, Nixona, Kissingera, itd. Dovoljno je reći da je The New York Times cijelu jednu analizu posvetio životu i djelu Dobrynina kada je umro u travnju 2010.

John Tefft je nešto posve suprotno od diplomata starog kova, ili čak iznimka u diplomatskoj povijesti. To je veleposlanik koji je imenovan s izričitim ciljem ostvarivanja agresivnog pritiska na zemlju domaćina.Riječ je o pravom preokretu u usporedbi s diplomatskom tradicijom i ovaj događaj upućuje na opći trend neprijateljskih aktivnosti na političke sustave i vodstva za koje Washington odluči da su podložni destabilizaciji.

Ali isto je potrebno reći da slučaj veleposlanika Teffta nije iznimka, iako je on trenutno najagresivniji i najekstremniji u promicanju američke globalne hegemonije. Njemu bi se mogla dodati Victoria Nuland, čija aktivistička histerija ponekad odudara od same klime u Washingtonu. Na primjer, na raspravi o razvoju situacije u Ukrajini pred Odborom za vanjske poslove američkog Senata je Vicotria Nuland pred navalom pitanja senatora očajnički pokušavala izgledati “shrvano”.

Tijekom rasprave je senator Bob Corker rekao Victoriji Nuland da se Sjedinjene Države „ponašaju se kao tigar od papira“, te da ne želi poduzimati nikakve specifične korake protiv Moskve. Međutim, bivši šef sovjetskih obavještajnih službi Shebarshin kaže: “Jedino što Zapad očekuje od Rusije je da Rusija više ne postoji.”

Unatoč tome što je politika Kremlja često predmet kritike tvrdolinijaških nacionalističkih političkih krugova, ruski politički vrh je bez sumnje svjestan da se ide prema konfrontaciji, jer nju je jednostavno nemoguće zanijekati ili ignorirati. Došlo se do točke gdje Rusija više ne može popuštati. To je nezamislivo, jer bi rusko vodstvo time zadovoljilo samo dio agresivnog pritiska, što bi u konačnici dovelo do rasplamsavanja još većeg požara.

Putinova politika se još uvijek svodi na vršenje pritiska u svim smjerovima kako bi neke europske zemlje popustile, u čemu čak ima nekih rezultata. Konfrontacija se vodi dok su tijeku borbe za ukrajinske regije Donjeck i Lugansk, ali SAD insistiraju na tome da je ugrožen i sam Kijev. Tu je uvijek i pretpostavka napada na Krim, iako u ovim okolnostima, kada su milicije na istoku postale prava vojska, a u Kijevu se Poroshenko ne smije suprotstaviti neonacističkim bojnama, vraćanje Krima pod okrilje Kijeva izgleda nemoguće.

Za američke dužnosnike, čak i kada se koriste „starim trikovima“, ipak se ne može reći da su nekompetentni (ako izuzmemo glasnogovornicu State Departmenta Jen Psaki i njoj slične). Činjenica da su za veleposlanika u Kirgistanu poslali Richarda Milesa, a nešto ranije u Moskvu Johna F. Teffta znači da Washington želi iskoristiti svoj posljednji i najveći adut i pokušati oslabiti Rusiju iznutra i na „mekom trbuhu“ Ruske Federacije, što čak i ne skriva.

Međutim, još jednom treba citirati analitičarku Karine Bechetov: „Washington je Moskvi ovim htio poručiti: Pokrećemo frontalni napad na vas!, dok Rusija odgovara: Mi smo toga svjesni i spremamo vam dobrodošlicu.”

(piše: N.Babic – altermainstreaminfo.com.hr)

American Ambassadors: Old Dogs and Old Tricks

Ambassador John F. Tefft – Embassy of the United States