Mr. Meho Šljivo: Čija je ovo revolucija
Kada su mediji objavili vijest da će se u petak, 7. februara ove godine održati mirni građanski protesti u našoj zemlji, mislili smo da nas čeka civilizirani bunt rijeke nezaposlenih, privatizacijama prevarenih i socijalno obespravljenih ljudi.
Sa sudbinom tih očajnika koji godinama provode svoje vrijeme u bezuspješnoj potrazi za poslom i kakvom-takvom egzistencijom poigravaju se neodgovorni političari, pohlepni tajkuni i licemjerni predstavnici međunarodne zajednice. Nedopustivo ignoriranje vapaja demobiliziranih boraca i radnika sumnjivo privatiziranih preduzeća rezultiralo je javno demonstriranim nezadovoljstvom i gnjevom. Građanski protest na ulicama Tuzle, Mostara, Bihaća i drugih gradova u Federaciji, međutim, pretvorio se u košmarni vrtlog vandalizma, nasilja i razbojništva. U strahu i nevjerici posmatrali smo scene sa TV ekrana: smjenjivali su se prizori državnih institucija u plamenu, spaljene zgrade Arhiva BiH, stotine povrijeđenih policajaca…
Na sceni je bio očigledan i sramotan udar na državu i njene institucije. Djelo demonstranta koji je skinuo zastavu sa zgrade Predsjedništva i zapalio je naočigled prolaznika i posmatrača, najbizarniji je čin ovih protesta. Za tu zastavu, koja simbolizira međunarodno priznatu i suverenu državu svoje živote su, suprotstavljajući se srpskočetničkoj agresiji, dali njeni najhrabriji sinovi. Malo kome je bilo jasno šta se uistinu događa. Opravdani socijalni zahtjevi demonstranata pretvorio se u političke ultimatume. Četiri premijera kantonalnih vlada podnijeli su ostavke, ali demonstranti su svakodnevno proširivalili spisak svojih zahtjeva: smjena Federalne vlade, ostavka članova Predsjedništva formiranje vlade eksperata koju bi sačinjavali kompetentni i nestranački eksperti…
Indikativno je da su se masovniji protesti održali samo u gradovima Federacije s većinskim bošnjačkim stanovništvom, a još alarmantnije je odjeknula izjava Aldina Širanovića, jednog od organizatora protesta, koji je priznao kako je među demonstrantima u Tuzli bilo desetine građana koji su umjesto parola i transparenata na proteste došli s lancima i palijama.
Nema ni trunke sumnje da su muka i bijeda socijalno ugroženih građana u svim velikim revolucijama dvadesetog vijeka poslužili kao paravan iza kojeg se odvijala ranije isplanirana strategija političkih utjecaja i promjena. U tu svrhu danas se aktivno uključuju organizirane grupe profesionalnih instruktora revolucije koje suptilnim i sinhroniziranim metodama destabiliziraju države uzdrmane teškim ekonomskim krizama. Podsjetimo na scenarij revolucija u Egiptu, Ukrajini, Tunisu.
Posmatramo li proteste u tom svijetlu, možemo li sa sigurnošću tvrditi da su ovi protesti spontani i da su motivi i ciljevi demonstranata istovjetni s namjerama ideologa u čijim se radionicama planiraju? Ko, inače, pokreće i priprema revolucije i proteste građana, s kojim ciljevima i sredstvima? Šta znamo o tim ljudima i njihovim tehnikama manipulacije masama? Jesmo li nešto naučili iz krvavog i razočaravajućeg iskustva građana i naroda koji su preživjeli „blagodati“ revolucije, prozaično predstavljanih kao „arapsko proljeće“?
Vjerovatno ćemo odgovore na neka od ovih pitanja saznati godinama nakon što se situacija s protestima u našoj zemlji smiri, ali se ovom prilikom prisjetimo još uvijek svježih iskustava s revolucijom u Egiptu. Tek nakon završene revolucije, u javnosti su objelodanjene informacije o nekim dotada nepoznatim planerima i instruktorima revolucije. Riječ je o članovima neformalne grupe Otpor iz Beograda koju predvodi mlađahni i energični Srđa Popović. Popović živi u Americi, a u svojstvu profesionalnog instruktora revolucija većinu vremena provodi izvan SAD. Po njegovom vlastitom svjedočanstvu članovi Otpora su mjesecima prije revolucije u Egiptu obučavali demonstrante kako da nenasilnim otporom izvrše državni udar i smjenu vladajućeg režima. Svoje vještine su, osim u Egiptu, u tehnički opremljenim revolucionarnim radionicama prenosili mladim aktivistima u Gruziji, Ukrajini, Libanu, Tunisu. U intervju za jednu TV kuću Srđa Popović, je detaljno objasnio metodologiju i strategiju izvođenja revolucija. Zajedničko svim ovim pokretima je da su finansijski, logistički i edukacijski podržani iz određenih centara moći s namjerom sistematskog širenja građanske neposlušnosti. Prvi korak instruktora revolucije je da preko društvenih mreža mobiliziraju mlade i socijalno nezadovoljne građane kako bi jedinstvenim i zajedničkim protestima zauzeli državne institucije i blokirali ulice. Nakon toga slijedi takozvana karnevalizacija revolucije koja ima za cilj impresionirati što veći broj građana svojim pacifističkim i nenasilnim nastupom i teatralnim ponašanjima protestanata. Svaki pokret postaje brend pomoću određenog i istaknutog simbolizma: narandžasta boja u Ukrajini, ruže u Gruziji, lale u Kirgiziji. Simboli su raznovrsni, ali je koncept identičan.
I dok zabrinut i tužan zbog svega što se dešava pišem ovaj Uvodnik u Sarajevu se pred Federalnom vladom pripremaju nove demonstracije. Na jučerašnjim se okupilo nekoliko stotina građana koji su zahtijevali da njihovo građansko nezadovoljstvo poništi demokratsku volju birača i izborni legitimtet političkih predstavnika. Možda je jedan od izlaza iz haotičnog stanja u kojem smo se našli što prije omogućiti Srđi Popoviću da bh. javnosti kaže ono što je nedavno iskreno i bez ustezanja izgovorio pred američkim studentima na Kolumbija univerzitetu u SAD: „Ovo što vidite kao građanske proteste nije spontana devedesetodnevna revolucija. To ne može nastati slučajno i bez plana. Zaboravite tu iluziju.“
Piše: mr. Meho Šljivo
(Preporod, 15. februar 2014. godine)
