Velika je hrabrost, veća od vojničke, odvažiti se prihvatiti neizvjesnu i otvorenu budućnost u kojoj je mir moguć. U suprotnom, ako rat prihvatimo kao dio života, kao dio naše prirode, čemu se još uopće možemo nadati?
Koliko je samo o ratu napisano, koliko junaka opjevano, koliko žrtava oplakano, koliko nestalih zaboravljeno, koliko života nasilno prekinuto, koliko tajkuna izrođeno, koliko siročadi ostalo, koliko noći probdjeveno, koliko priča neispričano, koliko sjećanja zatomljeno, koliko obitelji razoreno, koliko ognjišta ugašeno. I tako u beskraj. Unatoč tome i dalje se ratuje, mrzi i ništi.
Iako postoje razne vrste ratova: građanski, hladni, plemenski, ekonomski, nacionalni, vjerski, medijski, zvjezdani… rat je konstanta i uvijek kontekstualan. Rat nastaje da zaštiti ili uništi vrijednosti koje proizlaze iz biologije, kulture i razuma. Životinje se bore na biološkoj razini, praljudi su se borili na biološkoj i kulturnoj, dok su politički ratovi proizvod sva tri ova elementa. Sve vrste ratova su naprosto užasne jer uništavaju sve ono što volimo. I vrlo je teško, pogotovo danas u eri medijske i tehnologijske sveprisutnosti, izbjeći svakodnevno slušanje i najavljivanje neizbježnoga i navijanje za nove ratne sukobe. Sami ratovi, kao i njegovi pojedinačni aspekti, a većina je takvih, uokvirena je u pojmovima dobra ili zla. Uvijek je jedan osvajač i pobjednik, a drugi porobljenik i gubitnik. I dok gledamo sa strane, udobno zavaljeni u naslonjačima, strahote ljudske svireposti urliču. Publika distancirano gleda kako se događaji neizbježno odvijaju. Svoju odgovornost gledateljstvo je odavno ustupilo, putem glasova, državnim predstavnicima ostvarivanja njihove i naše volje.
Trenutna napetost između Rusije i Ukrajine izgleda ide u tom smjeru. Nažalost, ni stanje u BiH nije daleko od toga. Hoće li diplomacijske večere i razni ratni profiteri odlučiti krenuti u drugom smjeru zasada je neizvjesno. Ono što je izvjesno jest da kad rat prodre u tetive svakodnevnog života tada je već prekasno za njegovo zaustavljanje. Rat kao preoblikovanje političkog i društvenog poretka otvara golemo moralno polje u kojem civili nisu samo (ne)borci nego i akteri koji pregovaraju o početku i završetku sukoba.
S druge strane, međunarodni sustavi prolaze kroz duboke preobrazbe. Nekoliko je razloga. Iskustvo hladnoga rata, širenje globalizacije, novi obrasci suradnje i sukoba među državnim i nedržavnim akterima. Ova transformacija je nedvojbeno pokrenula razvoj nove vrste ratovanja, tj. kvalitativno drugačije od ranijih oblika ratovanja. Od Drugog svjetskog rata većina svjetskih sukoba bili su unutarnji sukobi. Od 118 oružanih sukoba koji su se dogodili između 1989. i 2004. samo je 7 bilo međudržavnih ratova. Dok se ukupan broj ratova značajno smanjio od ranih 1990-ih postotak unutarnjih ratova je (p)ostao visok. U 2009. svih 36. registriranih sukoba vođeno je unutar država.
Nove ratove obilježava neuspjeh države uzrokovan makrodruštvenim i ekonomskim čimbenicima kao što su demografski pritisci, ekonomski pad, kriminalizacija države, kršenje ljudskih prava itd. U novim ratovima društveni čimbenici, kao što su etnička pripadnost i vjera postali su važniji od političkih čimbenika poput primjerice ideologija. Genocidi i etnička čišćenja zaštitni su znakovi novih ratova. Štoviše, zamagljena razlika između privatnih i javnih boraca, kriminalaca i običnih nasilnika postala je zajednička crta modernih nasilnih sukoba.
Brojni su uzroci ratova: geopolitika i teritorijalni sporovi su među najčešćim; društveno i gospodarsko okruženje također; intenziviranje međunarodne trgovine i rastuća pohlepa nadasve: prirodni resursi itekako. Ipak, ekonomski čimbenici su ključni za razumijevanje modernih sukoba. Osobito je globalizacija bitna komponenta političke ekonomije novih ratova. Prvo, globalizacija podupire proces propadanja političkih i vjerskih autoriteta, te pogoršanje opskrbe javnim dobrima koje doprinosi, ionako načetoj, društvenoj ranjivosti. U tom kontekstu globalizacija omogućuje nedržavnim akterima da se natječu za kontrolu nad državnom moći i raznovrsnim resursima stvarajući idealan prostor i porast korupcije, privatizaciju nasilja i u ekstremnim slučajevima kriminalizaciju države. Drugo, globalizacija je generator ekonomskim poticajima u građanskim ratovima i odlična mogućnost za legalne i ilegalne prekogranične trgovine. Brojni moderni nasilni sukobi dogodili su se upravo u očajnički siromašnim državama koje obilježava visoka razina inflacije, nezaposlenosti, korupcije, pljačke gospodarstva, pohlepnih skorojevića i spretnih mešetara. Treće, globalizacija je usko povezana i s procesom brzog tehnološkog razvoja. Revolucija u informacijskoj tehnologiji je omogućila globalnu komunikaciju i podigla svijest o nasilnim sukobima diljem svijeta. Rezultat je povećano sudjelovanje međunarodnih novinara, međunarodnih agencija, međunarodnih vojnih savjetnika, međunarodnih oružanih trupa i međunarodnih dobrovoljaca, međunarodnih volontera poput UN, EU, UNICEF-a, Human Rights Watch-a, Međunarodnog crvenog križa. Glavni protagonisti u suvremenim sukobima više nisu ograničeni na nacionalne vojske. Oni obuhvaćaju mnoštvo pobunjeničkih i kriminalnih skupina, etničkih stranaka, međunarodnih humanitarnih organizacija, plaćenika, financijskih špekulanata itd. Raznolikost aktera uključenih u suvremene sukobe dovodi do sveopćeg kolapsa morala. Velike, međunarodne, sile već odavno ratuju preko malih naroda.
Iako, rat nije proizvod fizičkih sila koje tjeraju ljude da se bore jedni protiv drugih niti su ljudi mentalno predisponirani za agresiju ratovanje je društveno iskustvo. Rat je proizvod ideja, prešutnih i eksplicitnih, razmišljanja o sebi i drugima. Zato svaki rat nažalost najviše parazitira i najčešće se iživljava na običnim ljudima, na svakodnevnim sudbinama preživljavanja. Teret novih ratova nesrazmjerno snose civili. Broj civila i raseljenih osoba porastao je proporcionalno udjelu svih žrtava u nedavnim nasilnim sukobima. Dok je broj civila u Prvom svjetskom ratu iznosio samo oko 10% svih žrtava broj civila u nekim nedavnim građanskim ratovima bio je čak 90%. Međunarodno humanitarno pravo teško se održava i statistika je neumoljiva. Oni koji prežive oružje, bombe, bespilotne letjelice i ubijanje suočavaju se s bezbroj daljnjih opasnosti i trauma. Nakon rata ljudi ne samo da su još više zaluđeni i zavađeni nego su itekako demoralizirani. Teško je graditi živote s drugima u društvu moralnih olupina.
Kako ideal mira ima utjecaja na naše praktičko razmišljanje, u našem neidealnom svijetu, s obzirom na to da živimo u svijetu naoružanom s više od 15 000 komada nuklearnog oružja i u društvu koje troši više od 1,2 bilijuna dolara godišnje na obrambene proračune. Suočeni s takvim nemogućim izgledima je li još uopće racionalno vjerovati u mir ili jednostavno raditi na postupnom ograničavanju rata i na načelima pravednog rata? Je li naš jedini način diskursa u međuratnim i unutar državnim sukobima teorija pravednog rata? Čini se kako teorija pravednog rata, budući da je u srži takve teorije opravdanje za rat, često gura u još nasilnije sukobe. Ako postoji samo dobro i zlo, a mi smo na strani pravde, uspostavljanje moralnog reda vlastitim nasiljem vodi zaključku da drugi moraju biti zli. Iracionalnost ili nepopravljivost neprijatelja u kontekstu pravednog rata teži ubijanju neprijatelja. Stoga nije iznenađujuće da teorija pravednog rata ne voli nenasilni otpor. Vjeruje se kako nenasilje propada jer ne može odrediti sredstva borbe. Vlastitom odlukom da se ne ubija ne može se natjerati neprijatelja na isto. Teorija pravednog rata koja nas dijeli na sumnjičava, ljubomorna, nasilna i plašljiva (po prirodi) plemena još nije uspjela ugušiti naše nade u mirnu budućnost te se još uvijek možemo izvući iz rovova ksenofobije. Kantov pristup teoriji pravednog rata u kombinaciji s ispravnom uporabom rasuđivanja i prosuđivanja daje nadu da jamstvo trajnog mira nije tako daleko kako se u početku može činiti, te da se slatki san koji filozofi sanjaju još uvijek može ostvariti. U svakom slučaju budućnost je u našim rukama, u političkim krugovima i, nažalost, diplomacijskim raskošnim večerama. Ali prije svega, ruke običnih ljudi mogu odlučiti hoće li raditi na mirnoj globalnoj zajednici ili dugotrajnom i široko rasprostranjenom nasilju.
S druge strane, Kantov koncept vječnog mira – napredak ka međunarodnom upravljanju i sveobuhvatnoj uljudnosti – teško može postati stvarna mogućnost za sutrašnjicu. No, u tom smjeru moramo razmišljati. Cinično je predviđanje da će se čovječanstvo uskoro suočiti s nadolazećom anarhijom. Erozija legitimnog državnog autoriteta, gubitak kontrole nad monopolom nasilja, sve veća nesposobnost međunarodnih organizacija i sve veća moć brutalnih (para)vojnih skupina mogla bi dovesti do nasilnijih, destruktivnijih i nekontroliranijih ratova u budućnosti. Iako se lice sukoba stalno mijenja, o čemu svjedoče različiti načini vođenja novih ratova npr. autonomne bespilotne letjelice i cyber-frontovi, ove promjene ne moraju predstavljati problem moralnim smjernicama koje vode u bolju budućnost.
U svom završnom govoru, održanom neposredno prije nego što je ubijen, Martin Luther King Jr. je rekao: „I vidio sam Obećanu zemlju. Možda ne dođem tamo s vama. Ali želim da znate noćas da ćemo mi, kao narod, doći u Obećanu zemlju!” King ne može biti siguran da će se njegova nada u mir i pravdu ostvariti za života, ali sebe i dalje doživljava kao dio njegovog ostvarenja. Zašto je ovo važno? Činjenica da se nada nije ostvarila za Kinga i još nije sustigla nas ne čini naše nadanje neuspjelim nadanjima. Kao ljudi koji se nadaju miru mi unosimo vrijednost mira u svoje živote. Svoje suvremenike trebamo gledati kao potencijalne mirovne partnere i tako s njima ostvarivati smislenije moralne odnose.
Prije pokretanja rata naši bi se osjećaji i razmišljanja trebali pretvoriti u užas zbog onoga što ćemo učiniti drugima, strah od toga da ćemo odgovarati i očaj zbog neuspjeha da postignemo bilo koje drugo rješenje. Jedini način na koji bismo trebali govoriti o ratu je u tjeskobi i tuzi. Da su naši osjećaji, naše misli i naše riječi takvi pretpostavljam kako bi bilo mnogo teže nekoga lišiti roditelja, kuće, prijatelja, škole… Sukob trebamo rješavati s jedne strane između naše ljubavi prema našim obiteljima i nade za budućnost našeg društva, a s druge strane našeg strahopoštovanja pred tuđim obiteljima i njihovim nadama za budućnost njihovog društva.
Nasilje ima slabu točku. Ono je osjetljivo na kontekstualizaciju, tumačenje i prosuđivanje. Ono što nenasilje može učiniti, a to nasilje nikada neće moći, jest dramatično otkriti nasilje kao nezakonito, nepravedno i ogavno. Nenasilni otpor je, izgleda, jedini način da se izravno riješi nepravda s kojom se žrtve suočavaju. Zasigurno to je jedan od najboljih načina odbijanja prisilnog izbora koji agresor pokušava nametnuti
Nakon litanija užasa koje rat neprestano paradira pred nama kako možemo odlučiti ne činiti ništa? Nasilje nije rješenje za složene političke i društvene probleme, iako je „nenasilni otpor nemoćan protiv nasilja, a posebno protiv zla. U izravnom sučeljavanju nasilja i nenasilja uvijek pobjeđuje nasilje.” (H. Arendt). Ali nasilje ima slabu točku. Ono je osjetljivo na kontekstualizaciju, tumačenje i prosuđivanje. Ono što nenasilje može učiniti, a to nasilje nikada neće moći, jest dramatično otkriti nasilje kao nezakonito, nepravedno i ogavno. Nenasilni otpor je, izgleda, jedini način da se izravno riješi nepravda s kojom se žrtve suočavaju. Zasigurno to je jedan od najboljih načina odbijanja prisilnog izbora koji agresor pokušava nametnuti.
U svakom slučaju, ratovi nanose nesagledivu štetu i opće su osuđeni kao pošast čovječanstva. Iako se većina literatura usredotočuje na njegovo opravdanje, bilo kao oblik nacionalne obrane ili kao sredstva za osiguranje budućeg mira, rat nikada ne smije biti sredstvo rješavanja ljudskih sukoba. U svijetu koji je obilježen s toliko nasilja, sumnji i strahova, ljudskost drugoga mora biti u prvom planu, jer ranjivost drugoga, u onom najširem smislu, zahtijeva zaštitu, odjeću, hranu, lijekove, ljubav, obrazovanje, radost, prijateljevanje, diskusije, bogomolje…, a ne ubijanje, patnju, žalost, bijedu, raseljenost… Ako se odvažimo vidjeti da je ljudski život svet i da nasilje nije rješenje za složene političke i društvene probleme moći ćemo sagledati izazove s kojima se suočavamo na nove načine. Na taj način će naše moralne imaginacije moći disati, putovati kroz vrijeme, uključivati gledišta drugih ljudi i omogućiti pronalaženje kutaka za vlastitu zajednicu među mnogim drugim narodima. Velika je hrabrost, veća od vojničke, odvažiti se prihvatiti neizvjesnu i otvorenu budućnost u kojoj je mir moguć. U suprotnom, ako rat prihvatimo kao dio života, kao dio naše prirode, čemu se još uopće možemo nadati?
Autor: Franjo Mijatović, polis.ba
Naslovna fotografija: Reprodukcija Picassove ‘Guernice’ u muzeju Reina Sofia u Madridu. Izvor: Ars Electronica. Autor: Robert Bauernhansl.
