Građani ne pate za novim kartama podjele. Pate zato što nemaju posla i što im djeca odlaze u inostranstvo. Pate zbog bijednih penzija i raznih ponižavanja koja doživljavaju.
Zašto tročlano Predsjedni-štvo Bosne i Hercegovine nema koliko-toliko uravnoteženu politiku, koja bi bila dominantno u interesu zemlje? Nije samo riječ o Dejtonskom sporazumu, kojim je etničko pravo stavljeno iznad svakog drugog prava, već i o tome da su na stolu sa tri stolice još uvijek one iste karte iz vremena Alije Izetbegovića, Momčila Krajišnika i Krešimira Zubaka.
Te karte su simbol jednog sindroma koji dominira čitavim sistemom, kao podzemni generator neostvarenih ratnih ciljeva. Stvar je, dakle, u tome da naši nacionalistički lideri i njihove stranke još nisu izašli iz svojih ratnih rovova. Možda bi se Izetbegović, Čović i Ivanić i u boljim okolnostima ponašali na sličan način, možda bi svako od njih i tada tjerao svoje, ali neodgovornije politike prema vlastitoj državi od ove koja se vodi danas, teško da može biti. Ta politika već više od dvije decenije drži Bosnu i Hercegovinu “u mjestu”, po principu korak naprijed, dva koraka nazad, što je dovelo do njenog političkog, ekonomskog, moralnog i civilizacijskog urušavanja.
Najnoviju političku konfrontaciju izazvali su stavovi koje je zauzeo Hrvatski narodni sabor (HNS) na zasjedanju prošle subote u Mostaru, a tiču se federalizacije i decentralizacije Bosne i Hercegovine. Hoćeš-nećeš, oni asociraju na oživljavanje “neprežaljene” Herceg-Bosne ili na treći entitet, za koji još niko ne zna kako bi izgledao, gdje bi mu bile granice i koliko bi Hrvata ostalo na “tuđim” teritorijama. A što je najčudnije, o tome ništa ne znaju ni oni koji su na pomenutom zasjedanju glasali za novu teritorijalnu podjelu zemlje.
Hrvatski političari tvrde da je to jedini način da se otvore vrata izmjene Izbornog zakona i uspostavi jednakopravnost Hrvata sa Srbima i Bošnjacima. U protivnom, drže zagovornici novih-starih karata teritorijalnog razgraničenja Hrvata sa ostala dva naroda, put ka Evropskoj uniji biće zamijenjen trajnom krizom. Najradikalniji, ali i najeksplicitniji tumač ove raskolničke ideje bio je dr. Božo Ljubić, prvi čovjek HNS-a, koji je rekao da Bosna i Hercegovina, ukoliko želi opstati, nema drugog izbora, te da će u protivnom – nestati?! Dragan Čović koji je perfektno savladao vještinu dugog trajanja u politici, a sve bezbroj puta ponavljajući sintagmu “ja vjerujem”, nema više kud.
On uoči svakih izbora obećava Hrvatima poklon-paket sa teritorijalnom jedinicom u kojoj bi oni činili većinu, obećava im Mostar kao hrvatski stolni grad, na sličan način prisvaja Stolac, najavljuje uspostavu trećeg, hrvatskog TV kanala, ali nijedno od tih obećanja nikada nije ispunio. Uprkos tome, većina Hrvata ga uporno bira za svog lidera.
To znači da ili im nije stalo do njegovih obećanja, ili mogu da žive i bez njih, ili ga pak emotivno doživljavaju kao vođu po mjeri svog plemenskog i rođačkog mentaliteta. Iduće godine na redu su novi izbori i Čović već sada, poput podgrijane kafe, nudi svojim pristalicama tu podgrijanu staru ideju. U izjavi za Oslobođenje, profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Tuzli Zlatko Begić kaže da će borba za vlast na predstojećim izborima biti izuzetno teška i izuzetno žestoka “samo iz jednog razloga – onaj ko nije na vlasti ide u zatvor”. Ali, pretendenti na novi četverogodišnji mandat nisu samo oni koji trenutno imaju vlast, već i oni koji su je izgubili. Nije slučajno da su Nermin Nikšić i Željko Komšić na odluke Hrvatskog narodnog sabora reagovali oštrije i od samog Bakira Izetbegovića, kojeg su optužili kao “direktnog saučesnika” u nametanju pomenutog hrvatskog projekta.
Čini se da je ovim otvoren sukob širokih razmjera, sa više važnih igrača. Tu su Čović i Dodik, Izetbegović i Radončić, Nikšić i Komšić… Njihovi odnosi su često koliko nepredvidivi, toliko i kontradiktorni. Izetbegovića, recimo, možda više iritira obnovljeno savezništvo Dodika i Čovića jer je ono opasnije po državu od usamljenog hrvatskog lidera. Nezasluženo osnaženi Nikšić i zasluženo oslabljeni Komšić boriće se za prestiž na virtualnoj ljevici, ali je, paradoksalno, najkomplikovanija situacija unutar “istorijske” bošnjačke koalicije SDA i Saveza za bolju budućnost (SBB). S jedne strane, ona u institucijama vlasti funkcioniše, a s druge strane, Izetbegović i Radončić ne samo da nisu lični prijatelji, već su ono što su oduvijek i bili, ljuti protivnici koji “komuniciraju” međusobnim optužbama preko medija. Ratne sjekire su ponovo iskopane, o čemu najbolje svjedoči sam lider SBB-a koji kaže kako “nema svađe SDA -SBB, ali ima svađa Izetbegović – Radončić”.
U nedavnom intervjuu objavljenom na državnoj televiziji Radončić kaže: “Ja nisam ušao u koaliciju da lažem narod. Neko je građanima rekao da smo zaposlili 30.000 ljudi, pa to je planetarna laž. To bi bilo 300 fabrika da mi u BiH imamo po 100 zaposlenih, pokažite mi pet.” Da se u politici laže, to je kao kad kažete da se u birtiji pije. Zar populistička priča o otcjepljenju Republike Srpske, o nove četiri federalne jedinice ili o trećem entitetu ne predstavlja veliku podvalu biračima? To što oni zbog toga mnogo ne pate, druga je priča.
Pate zato što nemaju posla i što im djeca odlaze u inostranstvo. Pate zbog bijednih penzija i ponižavanja koje doživljavaju radeći kod beskrupuloznih privatnika.
Tragikomična je upornost s kojom naši nacionalistički vladari obećavaju ljudima ono za šta unaprijed znaju da je udoglednoj budućnosti neostvarivo, poput ovih Dodikovih i Čovićevih ciljeva, a izbjegavaju mračne ulice korupcije, nepotizma, bezakonja i pogaženih ljudskih prava. Čitam u novinama da bi, ukoliko bi se razvijala ovim tempom, Bosni i Hercegovini trebalo 79 godina da dostigne nivo razvijenosti Slovačke! Čista matematika, tvrde ekonomisti. Čast vrijednim Slovacima, ali ja se pokušavam sjetiti ko je ta Slovačka i gdje je bila ta Slovačka prije samo tridesetak godina, kad se u Jugoslaviji živjelo “k’o u Americi”? Gdje je tada bila Bosna i Hercegovina sa svojim privrednim gigantima poput Energoinvesta, sa svojim moćnim građevinskim firmama, sa poljoprivrednim kombinatima, sa željezničkim prugama i vozovima? Imaju li današnji političari pojma o svemu tome? Ili ih to možda ne zanima, jer je mnogo jednostavnije davati lažna obećanja, nego zaposliti sto ljudi ili izgraditi kilometar autoceste.
Gojko Berić
Oslobođenje
