Rilikeovo pismo upućeno Lu Andreas-Salome
MOJOJ KRALJICI
Išunjao sam se iz tvoga stana
I dok hodam kišnim ulicama čini mi se
Da svaki prolaznik koga sretnem
U mom blistavom pogledu vidi
Moju presrećnu, spasenu dušu.
Pošto-poto hoću da usput
Sakrijem od sveta svoju radost;
Odnosim je žurno kući
I zatvaram u dubinu noći
Kao zlatni kovčeg.
A onda iznosim na svetlost dana
Komad po komad skrivenog blaga
I ne znam kud pre da gledam;
Jer je svaki kutak moje sobe
Pretrpan zlatom.
To je bezgranično bogatstvo
Kakvo noć nikada nije videla
Niti rosa okupala;
Više ga ima nego što je ikada
Ijedna mlada dobila ljubavi.
To su bogate dijademe
Sa zvezdama mesto dragog kamenja.
Niko to ne zna. Ja sam, o draga moja,
Kao kralj medju tim bogatstvom
I znam ko je moja kraljica.
Lu Andreas-Salome
Moraš znati da te Bog prožima od početka
Reiner Maria Rilke
Pjesnik Rainer Maria Rilke je tokom čitavog svog života vodio jedan kontroverzni sukob sa kršćanstvom i Bogom. Uloga Isusa kao posrednika između Boga i ljudi ostaje mu strana. Za Rilkea je bilo važno premjestiti „Boga iz sfere glasina u područje neposrednog i svakodnevnog iskustva“.
„Uvijek se izmjenjuju tri generacije. Jedna pronalazi Boga, druga mu gradi uski hram a treća osiromašuje i uzima kamen po kamen iz božije zgrade, kako bi time izgradila improvizirane trošne kolibe. Onda dolazi jedna generacija, koju Bog ponovo mora tražiti.“
„Moraš znati, da te Bog prožima od početka. Božansko. Tamo sam bio, još kao dijete, i odatle dolazim.“
Rainer Maria Rilke nije pjesnik jednosmislenosti. Njegovo poetsko djelo je prožeto religijskim idejama i temama. Ali one se uvijek lome ili dovode u pitanje. Rilke djeluje jezički na granici onoga što se može izgovoriti, nepopustljivo traga za odgovorima i istovremeno je nepovjerljiv prema brzom pronalasku odgovora. Posebno je skeptičan prema Svijetu vjere u kršćanstvu. Već kao sedmogodišnji učenik piše Rilke provokantne redove:
„Vaše kršćanski pobožne usne
Nazivaju mene ateistom
I bježe iz moje blizine;
Jer ja nisam kao vi
Poludio da u zamku
Kršćanstva upadnem.“
U sukobu sa kršćanskom religijom
„On potiče iz Praga i kršten je i katolički odgojen, ali kako se on sa svojom slijepo-pobožnom majkom nije dobro razumio, morao se još jako rano distancirati od njenog katoličkog kršćanstva i čak je dobio utisak, da je postao ateist.“
Otto Betz je teolog i profesor emeritus za religijsku pedagogiju na Univerzitetu u Hamburgu. Istraživač Rilkea pripovijeda: Tokom čitavog svog života je pjesnik bio nepovjerljiv prema samopouzdanju kršćanske religije, umoran je od nje i uplašen, da će sa svojim djelom biti konfesionalno priznat. Istovremeno, on ubraja tekstove iz kršćanske tradicije u svoje naomiljenije lektire.
„Biblija, i Novi Testament su njemu važni, on ih je čitao, ali mu je bio mnogo važniji Stari Testament, Psalmi na primjer. On je ponekad govorio, da se čovjek može prepoznati u Psalmima, dok je prema Mesijadi, prema onome što se dogodilo sa Isusom, uvijek imao jednu dozu skepse.“
„Noć sam proveo usamljen u nekom unutrašnjem obračunu i na kraju sam, uz svjetlost mog upaljenog božićnog drveta, čitao Psalme, jednu od rijetkih knjiga, kojoj se čovjek potpuno prepušta, ma koliko bio odsutan, neuredan i osporavan. Među starim knjigama, koje mi ne dozvoljavaju da priđem novim, Biblija je najvrlija.“
Isusova uloga posrednika ostaje Rilkeu strana
Isusov lik ostaje Rilkeu stran tokom čitavog života. Možda je na njega uticalo naivno-sentimentalno poučavanje njegove majke. Može biti da ga je odbila posrednička uloga Sina Božijeg. Rilke se drži svoga iskustva, sa Bogom se susresti direktno. 1922 piše on u fiktivnom „Pismu mladog radnika“:
„Ko je onda taj Krist, koji se u sve miješa, koji, kako se čini, uvijek iznova zahtijeva, da bude prvi u našim životima. Ili mu je sve to samo stavljeno u usta?“
Rilkeov skepticizam protiv posredničke uloge između čovjeka i Boga tiče se takođe i „Božijih uposlenika“. Jednu godinu prije njegove smrti, kada je teško obolio, zabranjuje Rilke u jednom pismu prijatelju bilo kakvu svećeničku pomoć.“
„Kretanje moje duše prema Otvorenom, bilo bi uvredljivo i odbojno svakom duhovnom posredniku.“
„On se već rano distancirao od kršćanstva, koji ljude utjeruje u čvrste dogmatske forme, tako da je sa tim mogao malo uraditi. On je želio jedno religijsko držanje, koje je sklono eksperimentiranju, koje je otvoreno, koje šalje na putovanje, kako bi čovjek u životu mogao steći iskustvo i kršćanstvo je time za njega bilo netolerantno. On je vjerovao, da sve forme religijske potrage moraju imati mjesto u jednoj religijskoj Cjelini, pri čemu religijsko slobodno možemo pojmiti u jednom mnogo širem razumijevanju. Biti religiozan na način da sebe vidi u jednoj velikoj vezi, u vezi koja nadilazi ljudski bitak. To je jedna sjajna povezanost sa cjelinom stvaranja.“
Uprkos njegovoj kritici kršćanstva, Rilkea su tokom čitavog života privlačile kapele i crkve. Sa 23 godine je napisao u „Florentinskom dnevniku“ i jednu godinu kasnije u Tessinu za Lou Andreas Salomé: „Pošto ovdje nema šume, crkve su poput šume. U Santissima Annunziati ili u San Spiritu mogu vrlo rado jedan sat i duže sjediti i čitati. I tišina u napuštenoj crkvi. Tamo sjedim ja potpuno sam i meni nadiru suze od sreće zbog unutrašnjeg mira. Ah. Draga Lou. To bi trebao imati u srcu barem pola godine. Čak me i u nekoliko trenutaka promijeni.“
„Najprije čovjek mora negdje Boga pronaći“
Rainer Maria Rilke želi premjestiti „Boga iz sfere glasina u područje neposrednog i svakodnevnog iskustva“, kako on u Januaru 1921 piše jednom evangelističkom svećeniku. Suprotnost: Vjera / Iskustvo prožima njegov sukob sa kršćanstvom. On ima nepovjerenje u vjerovanje i insistira na mogućnosti, da se Bog osobno doživi. Kratko prije zaključka „Devinskih elegija“ on piše Ilsi Blumenthal Weiß:
„Najprije čovjek mora Boga negdje pronaći, kao beskonačno, kao neizmjeno, kao ogromno prisustvo – , onda postoji strah, postoji čuđenje, postoji ostajanje bez daha, postoji na kraju ljubav, šta njemu čovjek može uputiti, jedva da ima još nešto, ali vjerovanje, ta prisila prema Bogu, nema mjesta, tamo gdje neko počinje otkrivati Boga, tamo gdje nema zaustavljanja.“
„Čini se da on ne vjeruje konvencionalnom razumijevanju vjerovanja. Vjerovanje je za njega neko nametanje, nametanje kako da se susretne Bog. On radije želi pronaći tačku gdje se on iznutra može pronaći.“
Na početku 1920 odgovara Rilke jednoj mladoj djevojci, koja se njemu obratila pismom, na njeno pitanje o jednom tek „vjerovanom Bogu“:
„Uobičajeno pitanje, da li neko vjeruje u Boga, meni se čini da proizilazi iz pogrešne pretpostavke, kao da se Bog uopće može pronaći na putu ljudskih težnji; onda je sve više pojam vjerovanja povezan sa nečim što je teško, što je unutar saznanja kršćanske vjere dobilo jedan stupanj više, koja se boji da je izvorno stanje duše neko nezadovoljstvo sa Bogom. Ali ništa nije manje istinito. Svako doživljava kao istinit trenutak, kada mu se odnos sa Bogom otvara u neopisivom zanosu; ili ga vezuje za jedan često nevidljivi trenutak, kada ga je najprije, neovisno od utjecaja njegove okoline, često u sukobu sa njom, dodirnuo Bog. Većina ne dolazi na ideju, da se radi o jednoj religijskoj činjenici, upravo zato što su odgajani da primaju vjerske nagone samo unutar općeg dogovora, a ne tamo, gdje je dodirnuto ono najusamljenije, najjedinstvenije u njima.“
Rilke odbacuje tvrdnju o ekskluzivnosti
Rilke se žestoko okreće protiv zahtjeva ekskluzivnosti kršćanstva, koje on nalazi oholim. On cijeni religijske tradicije sa više mnogostrukosti i njihove oblike poštovanja Boga.
„Da, ako bih istovremeno želio biti općenit i istinit, morao bih priznati, da meni ne preostaje ništa drugo da učinim, osim da u svome srcu pronađem mir i osnažim ono što me je dovelo u stanje, da se u svim hramovima na zemlji molim Svevišnjem na isti način.“
Rilkeove religijske predstave se mijenjaju tokom njegovog života. Ali uvijek ostaje pjesnik vezan za jednog „bliskog i teško dokučivog Boga“, koga on ne želi vidjeti zarobljenog u okamenjenu „Božiju sliku“.
„Svi koji te traže, probavaju te
I koji te nađu, vežu te
U slici i gesti
Ali ja te želim pojmiti
Kao Zemlju
Na mojem zrenju
Sazrijeva tvoje Carstvo“
Rilke savjetuje jednom čitatelju, da pojam Boga uvijek ponovo sam za sebe izgovara, kako bi lišio zagonetku Boga od svih unaprijed zamišljenih značenja i kako bi susreo Boga na potpuno nov način, „na izvoru“, kako on piše.
„To je jedna mješavina nevjere u knjizi Časova. Nevjere, koja ne dolazi iz vjerovanja, nego iz ništavila i diletantizma.“
„Mi te ne smijemo samostalno naslikati,
ti Sumrače, iz kojeg se rađa jutro
mi uzimamo iz stare posude za boje
iste linije i iste zrake,
s kojima su sveti ćutali.
Mi pravimo tvoju sliku na jednom zidu;
tako da oko tebe postoji već hiljadu zidova.
Tebe su obgrlile naše pobožne ruke
tako te često naša srca otvorenog vide.“
Već sa četrnaest godina je kritizirao Rilke u jednom školskom radu, Božiju sliku, instrumentaliziranje Boga i zloupotrebu ispunjenja ljudskih zahtijeva.
„Kopernik je prepoznao, da su nekadašnji Bogovi bili lijepe figure od mermera, alabastera i gline, u kojima nije živio unutrašnji život. Jedna hronika iz nekadašnjeg vremena pripovijeda priču koja slijedi:
„Jedan bogati Rimljanin nije znao u kojeg, od više hiljada Bogova, bi trebao vjerovati. On je sebi kupio statuu jednog Boga i vjerovao je u nju; kada bi se njemu nešto loše dogodilo, uzimao bi jedan štap, smrskao to božanstvo i potom kupio drugo, i tako je dalje bilo. Tako čudan čin ljudskog zastranjenja.“
Kada Rilke govori o Bogu, uvijek se pojavljuju pojmovi kao „bezimenost“, „predvorje znanja“, „Neznanje“.
„I ove izjave, koje on iznosi, bliske su mističnim izjavama, jer on govori o tamnom Bogu, jer on ne želi označiti Boga sa određenim osobinama. On je na granici onog što je izrecivo. Njemu je bilo najvažnije da on ostane u predvorju vjerovanja, gdje vlada jedna neopisiva diskretnost između njega i Boga. Tako je dosegnuta granica onoga što se može izreći. Emocionalno iskustvo nadilazi ono što se može izreći.“
Rilke poznaje zamke jezika. Riječi su za njega pomagalo za rađanje novih saznanja – ali istovremeno one ograničavaju sazanje. Tokom njegovog života raste skepticizam, da Božiju stvarnost kroz jezik – i njegove poetične stihove – može pojmiti.
„Čovjek će naučiti da vidi, da su riječi samo neki od mostova, koji ostrvo naše duše sa velikim kontinentom zajedničkog života povezuju, da riječi nisu potpuno iskrene, jer su one previše gruba klješta, koja ne mogu dodirnuti najosjetljivije kotače u velikoj mašini bez da ih unište. Meni se čini, da su riječi za ljude neka vrsta zidova. Svako se može zapitati, da li se na najvišim tačkama njegovog života nalaze riječi. Svaka riječ je jedno pitanje. I koja se to osjeća kao odgovor, pravo je pitanje.“
Svaka riječ je jedno pitanje
Kroz pjesnikovo djelo prolazi jedna osnovna nit: Dosegnuti nemoguće i na točkovima jezika dodirnuti božansko. Nakon njegovog prvog putovanja u Rusiju piše Rilke u Berlinu prvi dio knjige Časova sa nazivom: „Molitve“. U njemu se na jedan programski način spaja u sazvučje poetsko stvaranje i potraga za Bogom.
„Pjesnici su tebe omeli (oluja je prošla kroz sve muke),
ali ja te želim sakupiti
u obliku koji tebe veseli.
Ti vidiš da sam jedan tragalac.
Jedan, koji sanja, tebe da učini savršenim
I: da ću sam biti usavršen“
„Vjerujem, da je Rilke za nas stoga važan, jer on nalazi jedan jezik, u kojem se danas mnogi ljudi mogu pronaći. Jer je naš konvencionalni jezik nekako iskorišten, on posjeduje forme, koje ne aktiviraju mnogo toga kod ljudi. On je jednom rekao: „Ja vjerujem u sve ono što do sad nije izgovoreno“, dakle ono što se kao novo otvara u uvidu i iskustvu, što pritišće jezik. Postoji u knjizi Časova ovaj redak: „Nalazim te u svim stvarima, kojima sam dobar kao jedan brat.“ Neupadljivost božija, koja znači i to da se on ne može pronaći samo u velikom, moćnom, nego baš i u onome, što čovjek najprije mora otkriti.“
Pjesnik piše brojne pjesme, u kojima zagovara transparentnost stvari: Cvijeće, izvori, stijene, sjaj božanstva u plavoj hortenziji. A tu je i pokušaj, da se njegovo razumijevanje Boga ograniči na panteističko viđenje svijeta, što je zabluda. Ovdje je još prisutan žig Starog Testamenta.
„Ono što ja tražim je više od jedne tačke, starozavjetne, u kojoj se strašno sudara sa onim najvećim.“
„Pred ovim sveobuhvatnim Bogom, čovjek je sićišan, gotovo da nestaje. Na drugoj strani: od ovih malih ljudi se očekuje, da u sebi izraze božansko. Oboje je prisutno: poniznost i zadatak, koji je on pred sebe stavio, da u svome ostvarivanju nešto božanske snage unese u svijet. On je zbog toga vjerovao, da čovjek ima jedan zadatak u preobrazbi svijeta.“
Potraga za jakim i slabim Bogom
Rilke traži jednog jakog i slabog Boga, čija snaga djeluje u svakom pojedinačnom čovjeku. Veličina i osama kao suprotni polovi Božije dinamike. Beskrajno udaljeno i istovremeno na dohvat ruke.
„Ti, Bože u susjedstvu, kada ja tebi ponekad
U dugoj noći dosađujem kucanjem.
To je tako, jer ja čujem tvoje disanje
I znam: ti si sam u Sali.
I kad ti nešto trebaš, niko nije tu
Da doda jedan napitak tvojim ustima:
Uvijek slušam: postoji jedan mali znak.
Potpuno sam blizu“
„Samo je još jedan mali zid između nas,
slučajno; jer to može biti:
jedan poziv tvojih ili mojih usta
koji provaljuje unutra
bez larme i buke.“
U jednoj od „Priča o dragom Bogu“, u „Bajci o smrti“, Rilke osmišljava svoju varijantu često neumoljive udaljenosti od Boga:
„Kada je Bog pogledao na zemlju, zapanjio se. Pored mnogih sklopljenih ruku, sagrađene su i mnoge gotske crkve, i tako se prema njemu pružaju ruke i krovovi, jednako strmo i oštro, kao da je u pitanju neprijateljsko oružje. Kod Boga važi jedna druga vrsta hrabrosti. On se vratio nazad na svoje nebo, i kada je primijetio da pod njim rastu tornjevi i nove molitve, izašao je potom s druge strane nebesa i tako izbjegao progon. On sam je bio iznenađen, da pronađe početak tame u svojoj ozračenoj domovini, koja ga je primila u tišini, i on je otišao sa jednim čudnim osjećajem još dalje u tu tamu, koja ga je podsjećala na srca ljudi. Tada je njemu palo na pamet da su glave ljudi svjetlo, a njihova su srca puna jedne slične tame, i jedna čežnja ga je obuzela, da živi u srcima ljudi i da ne prolazi kroz bistru, hladnu budnost njihovih misli.
Rilkeova nagađanja o međuovisnosti između Boga i čovjeka često su pogrešno shvaćena i mnoge njegove čitatelje su zbunila.
„Šta ćeš učiniti, Bože, kada ja umrem?
Ja sam tvoj bacač, kad se raspem u komade?
Ja sam tvoje piće (kada propadnem)?
Jesam li tvoja roba i tvoja trgovina
sa mnom ti gubiš svoj smisao.
Šta ćeš učiniti? Ja se bojim.“
Čovjek ima utisak, da on govori o jednom Bogu u nastajanju i da čovjek tome može doprinijeti. Sa ljudskim sazrijevanjem istovremeno i Božija realnost dobija oblik. Ta ideja o Bogu koji postaje i dolazi sebi zapravo se više ne javlja u kasnijim vremenima. Tu je Bog sveobuhvatan, veliki, i ne može se tačno precizirati. Ta mreža odnosa sa Bogom mu je jako važna, ali ne osjećaj, da je moguće posjedovati Boga, da ga je moguće učiniti razumljivim. Uvijek mora ostati ta otvorenost.“
Rilke prolazi kroz teška vremena, osjeća se i pored brojnih kontakata sa ljudima često usamljenim, pati od depresije. I uprkos tome je siguran, da se ne može na kraju žaliti na „dobrotu i slavu“ života. U ratnu jesen 1918, u vrijeme strašne nužde, piše on jednoj mladoj ženi povodom njenog vjenčanja:
„Mislim da je život najsvečanija poslastica, i razvezivanja tako mnogo propasti i strahota, ne mogu me zbuniti kada je u pitanju punoća i dobrota sklonosti postojanju. Rilke hvali zemlju, stvari, lokalno kao način da se božansko pojavi u svijetu. Centralnim temama njegovog kasnog djela pripada izričita predanost zemlji, onome što je „lokalno“.
„ Divno je biti ovdje.“
Zemlja je ljudski životni prostor, ovdje se ljudi nose sa svojim životima, ovdje stječu svoja iskustva. U isto vrijeme, Rilke u svome povjerenju u gorljivu predanost lokalnom, uvijek polazi od toga da je „cjelina egzistencije“ mnogo veća, da ona obuhvata prostore živih i mrtvih, ono što je privremeno i konačno. Rilke se opire činjenici, da zemaljske stvari kao osobna ljubav i seksualnost, zbunjuju religije, i žali se da su ljudi odbačeni u jedan zagrobni život.
„Ne volim kršćanske predstave zagrobnog života, uvijek se od toga još više udaljujem, prebacujem svim modernim religijama, da su svojim vjernicima pružile utjehu i uljepšavanje smrti, umjesto da im ponude sredstvo za um, da sa njim komuniciraju, i da se podnose. Ovo sve veće iskorištavanje života, zar nije posljedica devalvacije „lokalnog“, koja se odvijala tokom stoljeća? Kakva ludost, odvratiti pažnju na zagrobni život, kada smo ovdje okruženi očekivanjima i zadacima budućnosti. Kakva prevara, spriječiti slike lokalnog užitka, kako bi se ono iza naših leđa prodalo nebesima.“
„Rilke je mnogo protiv razdvajanja određenih područja, koje drži kao jedinstvene. Kao na primjer ovozemaljski i onozemaljski Svijet.“ Čak i ako se u kasnijim Rilkevom djelima govori o pohvalama. Uvijek se radi o hvalisanju pred bolom, patnjom i apsurdom ljudskog života. A nikada o jednom trivijalnom posmatranju stvarnosti.
„Ovo ambivalentno iskustvo je njemu bilo važno, jer mi stvarnost doživljavamo u takvoj dvostrukosti. Mi doživljavamo svijet u njegovoj ljepoti i njegovoj strahoti. A vjerski nagon bi trebao ljudima omogućiti, da mogu da prihvate njegovu ljepotu i njegovu strahotu, jer se on može doživjeti i iskusiti samo kroz tu dvostrukost.“
„Želim biti poput onih tajnih;
Ne razmišljati misli čelom,
samo jednu čežnju dosegnuti kroz rime,
na svim pogledima, samo jedno lagano klijanje,
i sa mojom šutnjom pokloniti samo jedan pogled.“
Autor: Burkhard Reinartz
Prevod: Marko Raguž
Sarajevo, 19. 02. 2020. god.
