Izvor fotografije: www.voxeurop.eu
Zoran Ljubičić: Čaršijski Intelektualac
(Ponavljanje objave iz 2016. godine: Zoran Ljubičić – prometej.ba)
(Ukazanje Juliena B. nad otvorenom knjigom Radomira K.)
Iskustvo Mu je čaršijsko.
Intuitivno dokučivši značenje ove temeljne spoznaje filozofije čaršije, Intelektualac je iskoračio u prostor moći te, posljedično, dignuo ruke uvis i na sav glas, gradu i njegovoj čaršiji, objavio da odustaje od mišljenja.
Čaršijski Intelektualac ima zlatne ruke.
Ovaj posvjedočeni iskaz upućuje na razumnu pretpostavku da problemu (umnog) organiziranja zajednice kao prvorazrednom intelektualnom izazovu, Čaršijski Intelektualac ne pristupa s očekivanom intelektualnom znatiželjom kao demonstracijom ‘pozitivne moći’ intelektualnog mišljenja, znatiželjom koja je ujedno i propitivanje Njegovih vlastitih intelektualnih moći, nego čistom ekonomskom računicom izraženom s (podignutom) rukom u zraku.
Zbog toga se za Čaršijskog Intelektualca bez trunke dvojbe može reći da nema iluzija o životu. Prividni paradoks ove tvrdnje u tome je što On niti ima išta ozbiljno proživljeno u svom čaršijskom iskustvu, niti je mišljenjem spoznao dramatsku dubinu života. Čaršijski Intelektualac naprosto ‘zna’ šta je (stvarni) život.
Priča o intelektualnim kapacitetima ljudskoga uma kao kulturalno uspostavljenoj dispoziciji i mogućnosti slobodna čovjeka da izabere djelovati u korist univerzalnih vrijednosti, za Čaršijskog Intelektualca je upravo i samo to – priča kao kulturna tlapnja koja neme veze sa stvarnim životom. Pri tome ne treba imati dvojbe ni u pogledu činjenice da Čaršijski Intelektualac ima potpuno razrađen i utvrđen analitički instrumentarij kojim vlada suvereno i kojim se nameće čaršiji kao konačni autoritet i samoproglašeni tumač istine i čaršijskih želja. Otud neuzdrmano samopouzdanje Čaršijskog Intelektualca u arbitriranju o svemu i svačemu. On ne dvoji; On odobrava i potvrđuje.
Čaršija i njen Intelektualac uzajamno se jedu i hrane jedno drugo: čaršija svom Intelektualcu daje egzistencijalni okvir i podupire njegov zdravorazumski rezon kao temeljni čaršijski metod spoznaje, a Intelektualac slavi ‘stvarni život’ čaršije i povlađuje joj svojim uljuđenim ophođenjem sa ‘sve četiri strane svijeta’. Trijumf je dvostruk: čaršija uživa u javnoj potpori Intelektualcu kao čistoj emanaciji njenog uma, a Njegov intelektualni uspjeh u čaršiji potvrda je krajnjih intelektualnih dosega čaršijskog uma kao filozofije čiste koristi.
On je intelektualac u čaršijskoj recepciji intelektualca kao učena čovjeka; učena u onom rudimentarnom značenju imanja diplome kao potvrde ‘načitanosti’ i institucionalno verificirane pozicije sinekurca koji se uspinje do granice svoje nesposobnosti. Ovu recepciju čaršije Intelektualac prihvaća objeručke kao ogledalo u kojemu počinje njegovati vlastiti intelektualni lik, sliku sebe u čaršiji, odraz čaršije u sebi samom.
(Konformizam je suština ‘stvarnog života’ čaršije, a ‘barbarska religija’ imanja je njegova ideologija. On je postao slika i prilika današnjeg društva i države netom je okončao kantonalni studij u trideset i trećoj godini, četverogodišnju srednju školu završio dvije godine prije, a magisterij ‘stigao’ naredne godine.)
Čaršijski Intelektualac ne čita. On hoda, on splavari, on se penje, on vrtlari… On je čaršijska new age ikona. Banasa od trenda do konjunkture i obrnuto. Zbog toga, u konačnici, on ‘zna’. On drži da je znanje utisak koji ostavljaš na okolinu. On odaje takav utisak. Sav je u pozi. On je otkriće ‘doba kraja ideologije’, konačno pronađeni lik ‘kraja povijesti’, distopijski lik tranzicije kao čvorišta noćnih mora svih izama nedovršene moderne. Zbog moći kojoj se priklonio a koja ne trpi prazninu (u njenu blizinu ne može se doći bez najmanje tri lista debele biografije) Čaršijski Intelektualac je postao tako (hiper)aktivan; ultimativni je zahtjev baviti se svim i svačim kako bi se ‘podebljala’ biografija. Čaršijski Intelektualac član je i sudionik svih mogućih organizacijskih formi i shema u zajednici. On je organizator. Zapravo, Čaršijski Intelektualac je jedna osobena varijanta bivšega socijalističkog menedžera: On je ovovijeki bastard pejakovićevskog koordinatora i etničkopartijskog šefa; u konačnici – kantonalni ‘specijalist opće prakse’. On ne stvara; On trijumfuje. Bogaze revolucije evoluirale su u staze tolerancije; svijet je otkrio čaršiju a čaršija se protegnula u svijet i sve je odjednom postalo poznato i blisko.
Čaršijski Intelektualac ne piše. On nema vremena za takve trivijalije jer mu je iznad svega uloga koordinatora svih mogućih aktivnosti u javnom prostoru. On potpisuje. Za one kojima nije intelektualno dorastao Čaršijski Intelektualac će bez imalo stida i zazora, bezobzirno i bez odgovornosti za izgovoreno, reći da su ‘preučili’. Preučenost je bosanska endemičnost, endemska bosanska etiketa kojom intelektualni čaršijski killeri profesionalno difamiraju i socijalno diskvalificiraju druge i drugačije. Preučenost je u čaršijskom žargonu istodobno i stvarna kletva i neformalna kleveta. Čaršijski Intelektualac je pronositelj i promovitelj čaršijskih jezičnih invektiva, čaršijskoga kvaziintelektualnog novogovora.
Nitko u čaršiji ne zna koju ulogu Intelektualac igra u javnom prostoru čaršije, koji položaj zauzima unutar rudimentarnoga čaršijskog društva, niti koja je svrha Njegova napadna pojavljivanja u javnosti, ali nikome ne može promaći činjenica Njegove neuobičajene sveprisutnosti. Na toj ‘misteriji’ počiva i Njegov ugled koji je tim veći što čaršija manje razumije smisao Njegove hiperaktivnosti. Nije mali broj onih koji su odustali od javnog angažmana upravo zbog Njegove bolesne želje da baš On bude ondje gdje se (kao) nešto zbiva. On je i svepromatrajući Veliki Brat i žuđeni objekt promatranja.
Čaršijskog intelektualca la(h)ko je prepoznati po Njegovim člaršijskointelektualnim osobenim znacima: namigivanju iza leđa sugovornika, tapšanju po ramenu i izravnom govoru na uho prekidanim glasnim smijehom. Radi se o neizbrisivim tikovima intelektualno ukorijenjenim u duhu čaršije. Njegovi osobeni znaci čaršijska su semiotika (svih) jedinki bez osobnosti i bez osobne prepoznatljivosti u bilo čemu. Ova činjenica, međutim, nije nikakav hendikep za Njega nego, naprotiv, preporuka za sve. On je kamen temeljac i temeljni stup sadašnjega beha društva. Prisutan je u svemu i sve prolazi kroz Njega. Sve to jest baš ono što jest po Njemu. On je, dakle, sami bitak (čaršijskog) prostora ispražnjenog od sadržaja.
Autor: Zoran Ljubičić
***
Zoran Ljubičić: Fukarluk ili O čaršiji
Da bi se othrvao onima koji dolaze kao pametniji, obrazovaniji, ambiciozniji, koji nude perspektivu u otvorenosti prema svijetu, koji su svjetski i, po tome, opasni… fukarluk panično kupuje diplome, titule, pozicije, radna mjesta…
Izvor fotografije: bhvision.com
(Ukazanje Thomasa B. nad otvorenom knjigom Radomira K.)
Pisac je napokon pročitan te je i prispodoba o fukarluku u vremenu zla – kao vjerojatno najpoznatija literarna refleksija ovog fenomena – naopakom logikom čaršijskog uma konačno našla utočište u narativu uskoga kruga prosvijećenih i posvećenih, iako je, zbog proživljenoga tranzicijskog iskustva i kolektivnog osvješćivanja bh. građanstva, već ranije postala memorijsko javno dobro i općeprihvaćena oznaka čaršijskog stanja duha.
Fukarluk je bosanskočaršijska (pra)slika organske strukture svijeta. Nastao po njemu svijet se u procesu civiliziranja odvojio od organskih korijena – te arheologije društvenog diferenciranja, ostavio ga u carstvu nužnosti ekonomije samoodržanja te uspostavio modernost kao autentični temelj vlastitoga povijesnog (z)bivanja otvorenog ka mogućnosti postajanja ljudskim. Čaršija je (za)ostala – ostavši jedno s fukarlukom kao svojom sudbinom – izvan povijesnoga zbivanja, izvan vremena, petrificirana u prostoru nasuprot svjetskosti kao u vremenu otvorenoj mogućnosti civiliziranja, moderniziranja, humaniziranja…
Zatvorena, ostala je čaršija grdna rana na tijelu svijeta, rana koju svijet zacjeljuje stalno odmičući se od fukarluka kao smrtonosnog virusa njegovanog u duh čaršije – one šopovske mahovine koja (po)jede grad. A grad je poprište svjetskog zbivanja, sve ono što čaršija nije i što se od čaršije otelo. Fukarluk je zbiljski duh čaršije: njegova filozofija i njegova ideologija, njegov svjetonazor i životni stil; duh barbarogenija koji je korijenski barbarin i genij prijetvornosti i prjevare. Onaj koji svijet priziva k sebi da bi ga prizvao (čaršijskoj) pameti. Radi toga mahovina čaršijskog fukarluka (po)jede sve što po fukarluku nije i što po svom izboru ne želi biti sudbinom čaršije. Otimanje fukarluku čaršije – toj fosiliziranoj slici svijeta u njegovu prirodnom izdanju – postaje tako sudbinsko bosansko pitanje svjetske egzistencije bh. građanina danas.
Fukarluk je građanstvo svijeta čaršije prije nego je taj pojam historijski uopće dospio do svoga svjetskog izraza. Dolazi s granice svjetova – s izvora svjetskih proturječja – zbog čega je nepripadajući i (za)ostao po strani od svjetskog toka. Radi se o židovskom pitanju čaršije koje nema odgovor na temeljne probleme jer, (za)ostavši mimo svijeta, onesposobljen je za utakmicu sa svijetom, za nošenje s neizvjesnim ishodima i, kao takav, osuđen na utapanje u vlastitoj duhovnoj sitničavosti.
(Židovsko pitanje čaršije jeste pitanje emancipacije od fukarluka, pitanje spasenja od historijske regresije i zaostajanja, ali pitanje nad kojim stoji sjena čaršijske agresije moralizma, zbog čega je ono u čaršiji gotovo izgubilo svaki smisao.)
Ponovimo: Fukarluk je zbiljski duh čaršije; duh bijede čaršijske zbilje; zbilja duhovne bijede: onih zbiljski bijednih sa egzistencijalnog dna kojima čaršijski duh ideološki konstruira i namjenjuje ulogu moralno superiornih da bi ih ostavio izvan igre i učinio društveno bezopasnim; duh onih na vrhu koji su do vrha stigli rušeći sve pred sobom a ponaprije sama pravila igre e da bi, popevši se na vrh, uspostavili nova pravila koja će duh grabeži proskribirati kao društveno neprihvatljiv i nepoželjan model društvene promocije; duh onih iz sredine, duh čaršije u svom autentičnom izdanju kao duh služenja, opravdanja svega postojećeg i racionalizacije kao duh naknadne pameti onih koji dole ne žele a gore ne mogu. To je duh osrednjosti, duh birokratske nivelacije kao duh normi i vrijednosti koje sustav održavaju u ravnoteži, duh tzv. uglednika, gospode i gospodskih manira: mode, životnih stilova, filistarskih navika i navada, duh odraza u zrcalu koji je pojeo subjekta odražavanja.
Društveni položaj na ljestvici statusa u čaršiji određen je promocijom kojoj mjera je ono što čaršija odredi. Što se više proniče u dubinu socijalne strukture da bi se došlo do točke sa koje fukarluk započinje uspinjanje, to je mrak koji dole vlada razmjeran količini svjetla koje prema vrhu obasjava točku do koje se fukara uspela. Dakle, uspon fukarluka u čaršiji razumijeva se u koordinatama etnolegitimirane političke moći i privilegiranog raspolaganja materijalnim resursima. Model je u lokalnoj inačici doktrine šoka pokazao zavidan učinak i, nakon što je fukarluku osigurao i političku moć i materijalno bogatstvo, ponuđen je svjetini kao betlehemsko svjetlo koje bi u lošoj beskonačnosti trebalo osigurati izbavljenje za sve.
Najprije, politički gremij određene resurse proglasi vrijednošću od nacionalnog interesa, a potom, isključivši sve one koji ne spadaju u probrano nacionalno vijeće, pristup istima omogući oportunoj manjini kao baštiniku i zaštitniku etnonacionalnoga svetog grala…
Uspjeh fukarluka je dvostruk: ovladao je ključnim resursima koji su do jučer bili svojina svih, i, istodobno, rudimentarnim tehnikama manipulacije ovladao je sviješću masa koje u grobarima materijalne osnove svoje građanske egzistencije vide novovjeke heroje.
Vuk je sit, a ovce mogu blejati do mile volje pod egidom slobode govora.
Fukarluk se – cvrkuću ptice na grani – u svom izvornom značenju odnosi na socijalno deklasirane i privezane za samo egistencijalno društveno dno: čaršijsku sirotinju, lumpenproletere, bijednike i besposličare svih vrsta, ološ, bagru, dokončare, hujkače vrana…
Duh fukarluka, međutim, nije isključiv niti se vezuje isključivo za jednu društvenu kategoriju: prolazi kroz pojedince, grupe i skupine; nije se rodio u čaršiji ali je u njoj prepoznao svoj autentični topos, tu se skućio i obnavlja na društvenom humusu koji se rasprostro i uzduž i poprijeko društvene strukture čaršije. Ono što u njemu ima snagu vezivnog tkiva jeste čaršijski mentalitet: stanoviti etički stav, primordijalna savjest i nereflektirana svijest usko povezana s duštvenim položajem: etičnost onog s dna kao snishodljivost prema drugom kao višem od sebe; etičnost onog na vrhu kao milost zlokobne filozofije pobjednika; etičnost onog u sredini kao gluma čiste dobrote – promotora i svodnika građanske norme putem stilizacije i amortizacije društvenog bijesa bijede u društveno prihvatljive kultove i simbole.
S druge strane, duh fukarluka suštinsko je odsustvo etičke norme, hobsovska filozofija čaršije na djelu koja to odbija priznati, jer bi samorefleksija odvela u sumnju a sumnja je početak spoznaje ograničenja čaršije i početak puta u svijet. Otud zanos mitovima i svime što miriše na prapočetak; egzaltirana svijest koja sve što odiše sumnjom raskađuje kao jeres.
Fukarluk ne poznaje stres i ne sudjeluje u svjetskoj boli jer je izvan povijesnog zbivanja svijeta; njegove bolesti su arhaične, patetične, dječije…
Fukarluk se ponaša i predstavlja tako kao da će preživjeti sve povijesne karcinome. On živi za sućut nad odrom umirućeg sveudilj cereći se vlastitoj domišljatosti ruganja nad (vremenitom) prolaznošću smrtnika. Ovaj morbidni cerek vrhunac je fukarluka čaršijskog uma, onoga kojemu je odbojan i stran zbiljski misaoni napor, ali, svejedno, nepodnošljiva je lakoća kojom pridikuje i dijeli lekcije svijetu uzduž i poprijeko, o svemu i svačemu, kao da slijedi Mojsija i proroke…
Fukarluk je duh čaršije kao što je čaršija sudbinsko utočište fukarluka.
Duh fukarluka duh je oskudne duhovnosti koja siromašnima duhom – zbog odsustva metafizičke perspektive – ne može ponuditi kraljevsko spasenje kao zalog vlastite ovozemljske opstojnosti, zbog čega ustrajava u omiljenim (grubim) čaršijskim formama bliskosti i pripadnosti: psovci, poruzi, podsmijehu i omalovažavanju, a koje su, zapravo, simptomi njegove nemoći u borbi s vlastitim demonima; nesposobnost da se izađe iz vlastite kože.
Sudaranje sa zidovima vlastite ograničenosti – koje niti može niti želi preći jer bi potkopao temelje sopstvenog bivanja – rađa grč koji ga tjera na naoko dvojbene i nepopularne poteze. Da bi se othrvao onima koji dolaze kao pametniji, obrazovaniji, ambiciozniji, koji nude perspektivu u otvorenosti prema svijetu, koji su svjetski i, po tome, opasni… fukarluk panično kupuje diplome, titule, pozicije, radna mjesta… sve ono što liči na svijet a što se može kupiti: novcem, stvarima, utjecajem, prinudom, virtualnom valutom… ispod stola, dakako. Smisao njegova bivanja i ozbiljuje se ispod stola – u toj (prizemnoj) dimenziji trgovanja, računanja, kalkuliranja… jer se samo u tom limbu čaršije svi akteri fukarlučke scene mogu nesmetano i izvan bilo kakve javne kontrole međusobno držati za jajca, kojima jedino duh čaršije – i samo zbog toga – daje prednost u odnosu na sivu moždanu masu.
Kao duh čaršije koja je svijet materijalne i duhovne oskudice, fukarluk objavljuje se čaršiji po filozofiji čaršijskih intelektualaca, ideologiji partijskih profesionalaca, po politici profesionalnih promotora i zaštitnika čaršijskih etnointeresa, po kapilarnom kulturnočaršijskom radu svih sudionika proizvodnje kulturalnih uvjeta života čaršije, ali i po sudjelovanju svih onih koji su izvan te produkcije bilo kao konzumenti mrvica (izvorna fukara osujećenih životnih prilika kojoj je fukarluk prirođen), bilo kao potrošači tih sadržaja u najširem smislu (pasivne) publike koja prima, šuti, klima glavom, odobrava, legitimira…
Fukarluk je – utvrdimo gradivo – suštinsko odsustvo etičke norme: on je etnometodološki duh prijetvornosti, laži i prijevare, duh snishodljivosti prema onima gore kao neskriveno priznanje bijede duha umotanog u normu čaršijske, gotovo obiteljske prisnosti, duh plagijata i duh lažne uzvišenosti. Otud i odsustvo istinske radosti kao suštinsko odsustvo estetske norme. Dakle, u duhu fukarluka čaršija zna i šta je dobro i šta je lijepo.
Duh fukarluka duh je onoga čije sposobnosti ne podliježu sumnji, te je razumljiva njegova nezajažljiva ambicija da se uzvisi iznad svih i iznad svega; duh je to onoga koji odbija suradnju zarad navodno epskog odmjeravanja snaga sa sposobnijim, pametnijim i talentiranijim od sebe. Zbog toga je to, u konačnici, duh zbrajanja gubitaka; vrtnja u vrzinu kolu koje se obnavlja i potvrđuje u nemogućnosti činjenja odsudnog iskoraka iz svijeta vječnog vraćanja istog; žrvnja koji mrvi i melje i boljeg, i prodornijeg i odlučnijeg od made of charsia: manično-depresivno i histerično u silnom naporu da ne ostane usamljeno, izolirano, zapostavljeno… a što neprestano čini samo od sebe.
Zaključimo: Fukarluk je zbiljski duh i sudbina čaršije. S iščeznućem fukarluka nestat će i rudimentarna ideološka moć opravdanja čaršije i bit će to znak potpune pobjede svijeta života (vremena) nad mrtvim svijetom (prostora) čaršije. Tko preživi neće imati potrebu pričati o tome, jer će glas o smrti fukarluka zastati u grlu preživjelih kao prvi i posljednji autentični dokaz samorefleksivne mudroserine čaršijskog duha – šutnje kao zlata.
Kako, dakle, prevladati duh fukarluka i zatvoriti za sobom vrata svijeta (njegove) čaršije? Odgovor bi se mogao potražiti u heretičkoj paradigmi razumijevanja povijesti kao sukoba proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Zaoštravanjem sukoba u svim oblicima proturječja koja su imanentna njegovoj unutarnjoj logici do točke na kojoj izvjesnom se čini implozija duha fukarluka; urušavanje u sebi dovedeno do karikature i odbačeno u kakav mračni depo muzeja duhova izgubljenih u vremenu.
Dakle, a pripadajuće završnoj sekvenci dekadentnog diskursa duha fukarluka kao nereflektirajuće tragičke parodije, sukob zaoštriti u svim akutnim oblicima života čaršije: još više iseljavanja, još manje zaposlenih, još niže plaće za one koji rade, još niža stopa prirodnog rasta stanovništva, još više prepreka slobodi kretanja, još više birokracije, još više uhljeba i još više službi za njih, još više kolektivnog, još manje individualnog, još više kupljenih diploma i preko toga još više prodanih duša, sve više etničkog a sve manje građanskog, još nacionalnog nasuprot klasnom, još više dijelova a manje cjeline, još više entiteta a još manje države, više istog a manje različitog, što više nečasnog i sramnog nauštrb časti i poštenju, više muškog a manje ženskog, sve više a sve manje… e kako bi duh fukarluka popeo se sam sebi na vrh glave, počeo jesti vlastitu supstancu i tako ostao bez svoje reproduktivne osnovice i hrane za preživ(ljav)anje.
Duh fukarluka in vivo: hrvatski trijumfalizam i bošnjački revanšizam kao duh mahovine uspavljive razlijeva se čaršijom iznad koje glasno je još samo zavijanje pasa lutalica.
Fuck-our-look!
Zoran Ljubičić/Prometej.ba
