ESEJ BEZ ESEJA
Nabubrila “Zbirka” kao steona krava, svaki stih hoće da eksplodira. Zalutalo i nešto muzike, te komedije, geografije u obliku zemljopisa, za filozofiju ne bijaše mjesta – racio zagospodario decenijama i lijepi etikete dušama prolaznika natopljene. Raskomadani motivi neće novu rečenicu u susjedstvo; bilo bi suvišno, ravnoteža bi ostala bez ravnoteže. Unikatna naracija dobro svijetli i u mraku. Protegli se paragrafi od sjevernog do južnog pola, od maglovite antike do lanjskog futurizma i čeprkaju po duši onih koji je imaju. Zatečen laičkom tvrdnjom Ćatić bi upitao:
– Zar postoji čitalac bez duše?
Nevoljno priznajem, ja sam bez duše, pokoleban i usidren u nemoć. Ne mogu protiv sebe, protiv Mensura, protiv znatiželje. Odustajem. Neka me i „mačka vidi golog“, ali esej ne mogu skrojiti. Bio bi grijeh unakaziti remek-djelo. Evo, 111 naslova će kazati ono što ja ne znadoh…
O naslovi, hvala vam! Znam vam sadržaj naličja. Čuvat ću ga, a vi čuvajte Mensurove crtice, jer život nema popravni ispit, osim … „toliko sam se zapričao da sam putem izgubio oca i vratio se kući s njegovom sjenom.“.
Seid Zimić
