Piše: Sifet Kukuruz
Danas se u javnom prostoru vrlo često mogu čuti tvrdnje kako će eventualno uskraćivanje saglasnosti od pot/predsjednika FBiH na prijedlog imenovanja Vlade FBiH predstavljati čin blokade Federacije BiH.
Logika ovakvog pristupa zasniva se na tezi da određeni politički subjekti imaju većinu u Predstavničkom i Domu naroda Parlamenta FBiH, dok pravo na davanja ili uskraćivanje saglasnosti na takav prijedlog pripada pot/predsjedniku FBiH koji ne pripada tom bloku političkih stranaka. Ovakva “logika” je višestruko problematična.
Ona zanemaruje činjenicu da postojanje političke većine nužno ne implicira ustavnost prijedloga za imenovanje Vlade FBiH, ali ni samog političkog djelovanja nakon njenog imenovanja, pa čak ne predstavlja garanciju da će rad Vlade FBiH biti u interesu građana i naroda Federacije BiH. Također, postojanje političke većine samo po sebi nije garancija da se radi o prijedlogu imenovanja Vlade FBiH koji, s spekta kvaliteta kadrovskih rješenja, zaslužuje saglasnost.
Saglasnost kao pravni akt, nikada se ne daje “na slijepo” odnosno bjanko ili kako se u narodu kaže “na povjerenje ili na lijepe oči odmosno na riječ”. Da u politici povjerenje ne može biti osnova odvijanja procesa postalo je odavno svima potpuno jasno.
Davanje saglasnosti zahtijeva uvijek prethodnu analizu i procjenu, i to ne samo ustavnosti prijedloga, nego i političke, stručne, profesionalne, pa i moralne kredibilnosti predloženih kandidata.
Naprijed pomenuta “logika”polazi od pogrešne premise da se saglasnost mora dati na procesno i formalno ispravan prijedlog, pri čemu se zanemaruje pravnu činjenicu da ispunjenost formalnih uslova nije i ne može, samo po sebi, biti garancija davanja saglasnosti.
Ispunjenost formalnih uslova ne obavezuje na saglasnost. Ispunjenost ovih pretpostavki je nužni, ali ne i dovoljan uslov za davanje saglasnosti na utvrđeni prijedlog. I ono što je u pravnom smislu relevantno jeste da davanje saglasnosti nije obligatorno i d izostanak saglasnosti ne podliježe pravnoj sankciji, s obzirom da to ne predstavlja protivustavan čin.
Saglasnost se ne može dati ako nisu ispunjene propisane ustavne ili zakonske pretpostavke, ali se saglasnost, i to na potpuno ustavan način, može uskratiti čak i ako su te pretpostavke ispunjene. Dati saglasnost u situaciji kada nisu ispunjene procesne pretpostavke činilo bi akt davanja saglasnosti neustavnim, dok eventualno uskraćivanje saglasnosti u situaciji kada su ispunjene sve procesne i formalne pretpostavke za njeno davanje, ne dovodi u pitanje pravnu validnosti takve odluke.
Dakle, postoji ustavna obaveza da se uskrati saglasnost ukoliko nisu ispunjene formalne, procesne pretpostavke i u tom slučaju saglasnost pravno uopšte nije moguće ni dati. Međutim, uskraćivanje saglasnosti i u slučaju kada su ispunjene sve formalne i procesne pretpostavke je potpuno ustavno, jer davanje saglasnosti uvijek podrazumijeva autonomiju i slobodu u procjeni.
Saglasnost, kao pravni akt, se odlukuje upravo time što se ona ne može dati ako nisu ispunjene procesne, formalne pretpostavke, bez obzira i na eventualnu volju i želju davaoca saglasnosti, ali i činjenicom da se ona može, i to potpuno legalno, uskratiti čak i ako su sve formalne pretpostavke ispunjene.
Akt davanja ili uskraćivanja saglasnosti je određen procjenom svih relevantnih činjenica ili okolnosti od strane organa ili lica nadležnog ili ovlaštenog za davanje saglasnosti. Prinudno davanje saglasnosti na prijedlog nekog akt ili radnje imalo bi za posljedicu izmjenu pravne prirode saglasnosti kao pravnog akta.
Ako bi se saglasnost u slučaju ispunjenosti formalnih uslova morala dati, to bi značilo da davanje saglasnosti nije pravo, nego obaveza pot/predsjednika FBiH i takvu saglasnost bi onda mogao dati svako, jer se ona ne može isključit. To bi istovremeno značilo i da o davanju saglasnosti uopšte ne odlučuje ili da ne odlučuje autonomno, pot/predsjednik FBiH.
U razumijevanju saglasnosti kao pravnog akta ne može se zanemariti činjenica da niko ne može biti natjeran da se sa nekim aktom ili prijedlogom saglasi. Na pravni karakter saglasnosti može utjecati samo organ ili lice nadležno ili ovlašteno za davanje saglasnosti i to svojim ne/postupanjem u roku koji je eventualno propisan. Važno je istaknuti i da davanje saglasnosti na prijedlog istovremeno i nužno znači i preuzimanje odgovornosti za posljedice koje iz davanja saglasnosti mogu u budućnosti proisteći.
U tom smislu, ako Vlada FBiH nakon izvršenog imenovanja ne bude ustavno, zakonitio ili kvalitetno i efikasno radila svoj posao, dio odgovornosti snosi i onaj ko je dao saglasnost na njeno imenovanje, s obzirom da kod davanja saglasnosti postoji obaveza procijene sposobnosti buduće Vlade da ustavno, zakonito, kvalitetno i odgovorno radi svoj posao. Iz tog razloga se niko i ne može natjerati ili primorati na davanje saglasnosti, posebno u situaciji ako su prijedlogom obuhvaćene osobe koje su ranije već vršile dužnost premijera ili člana Vlade FBiH i u tome nisu ostvarile značajne rezultate.
Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su samo parlamentarne većine i vlade koje se imenuju u poziciji da fonose neustavne akte ili vrše neustavne radnje, zbog čega je i uloga Ustavnog suda FBiH vrlo značajna. Zato, svaka prinuda na saglasnost, direktna ili pod prijetnjom neke sankcije, značila bi da onaj ko daje saglasnost to čini suprotno svojoj volji i vlastitom uvjerenju, ali ipak snosi odgovornost za akte ili radnje Vlade. To bi opet značilo da data saglasnost nije izraz slobodne volje, uvjerenja i htijenja, a upravo su sloboda u odlučivanju i mogućnost izbora u postupanju, osnovni preduslovi bilo kojeg oblika odgovornosti.
Činjenica da određena politička stranka ili blok stranaka raspolaže sa političkom većinom, ne može odrediti karakter odluke o saglasnosti na prijedlog imenovanja vlade FBiH. Postojanje političke većine je samo pretpostavka upućivanja zahtjeva za saglasnost, ali ta činjenica ne može odrediti krajnji ishod u vezi sa podnesenim zahtjevom. Ustav FBiH uopšte i ne propisuje kao uslov za davanje saglasnosti postojanje političke većine u Predstavničkom ili Domu naroda Parlamenta FBiH.
I na kraju, nekoliko riječi o “političkoj logici”i argumentu da postojeće stanje predstavlja stanje nefunkcionalnosti FBiH i argumentu da će nastupiti blokada FBiH u slučaju uskraćivanja saglasnosti na prijedlog imenovnja Vlade FBiH. Takve tvrdnje su činjenično, logički i pravno potpuno neosnovane.
Jasno je da Federacija BiH danas nije blokirana, procesi nisu zaustavljeni i paralisani, niti je primjena ustavno-pravnog sistema suspendovana. Istovremeno, tvrditi da će Federacija BiH biti blokirana ako pot/predsjednik FBiH uskrati saglasnost na prijedlog Vlade FBiH, predstavlja priznanje da FBiH sada nije blokirana.
Neosnovanost tvrdnje da je Federacija BiH blokirana, osim što je logički i pravno neodrživa, dokaziva je i činjenično. Naime, posljednji podaci Svjetske banke pokazuju da Federacija BiH u 2022. godini bilježi značajan ekonomski rast, što svakako ne bi bilo moguće ostvariti u stanju blokade, bez obzira o kojem obliku blokade je riječ. Da se ne radi o blokadi potvrđuje i činjenica funkcionalnosti ustavno-pravnog sistema FBiH u proteklom, ali i u aktuelnom vremenu.
Dakle, nije moguće osnovano govoriti o blokadi funkcionisanja F BiH, jer postojeće stanje predstavlja stanje funkcionalnosti i ono se, hipotetički posmatrajući, može nastaviti i produžiti.
Jedino što može biti suspendovano i blokirano jeste implementacija izbornih rezultata odnosno izborne volje građana u F BiH, a odgovorost za suspenziju demokratije snose oni koji tragaju za modusima uspostave vlasti na osnovama mehaničkog sabiranja izbornih rezultata, gdje vlast mogu vršiti i politički subjekti koji nisu dobili povjerenje građana. Sve ovo ukazuje da se radi o političkim ili, preciznije kazano, politikantskim argumentima i prisutnosti političkog uma koji je potrebno deblokirati.
Patria
