Ladislav Babić: Sve protuzakonitosti smo radili zakonito!

Legalni (a navodno i legitimni) entitet poznat javnosti kao Hrvatska policija
navodno je pratio telefonske razgovore osmero novinara, što se – još jednom navodno – pretvorilo i u fizičko praćenje ovih osoba. Sve po scenariju viđenom u krimićima i špijunskim filmovima. Neupadljivo obućeni agenti, u odjeći koja sprečava njihovu identifikaciju s daljine Mjeseca, neprimjetno su – krijući se iza naopačke okrenutih novina sa rupom kroz koju mogu proturiti glavu da bolje vide – nastojali doznati s kojim se osobama i iz kojih razloga druži ta banda medijskih sumnjivaca. Mediji su, naime, (od)uvijek sumnjivi. Vječito nešto pišu, otkrivaju, rovare, a sve protiv vlasti demokratski izabrane da potkrada svoje birače. Akcija je navodno odobrena iz vrhova U-SKOK-a, od glavnog šefa Baje Patka od milja zvanog Bajić. Nezgodno je bilo što se sve otelo kontroli, te umjesto da se akcija usredotoči na otkrivanje Juda koje kriminalcima i medijima cinkare povjerljive dokumente spomenute organizacije, sve se na kraju premetnulo i u kontrolu glavnog nalogodavca. Curilo je iz U-SKOK-a k’o iz izanđale (dotrajale) vodovodne cijevi na sve strane, a najgore od svega bijaše da je i sama akcija procurila u javnost. Pa su morali reagirati organi navodno demokratske države, navodno zaduženi da sprečavaju zloupotrebe svojih bratskih suradničkih organa na štetu građana. U roku “odmah, malo poslije”, provedena je unutrašnja kontrola Hrvatske policije, koja je nakon ispitivanja ispravnosti automata za crnu kavu, opskrbljenosti toaleta higijenskim papirom i podešenosti satova na zidovima u skladu sa političkim vremenom RH, dala rezultate koje je javnosti promptno iznio tekući ministar policije O’Stoja:

„…Bilo je izlistavanje poziva glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Izlist se nije radio direktno već indirektno… Znači, DORH nikada nije tražio da se novinari prate… Postojali su ‘izlisti’ za pet novinara…”

uvjereno je, misleći kako to čini i nadasve uvjerljivo, obavijestio novinare (među njima i osmoricu “obrađivanih”), gospodin O’Stoja. Dodao je, kako su postojali „'izlisti’ za pet novinara”, dok za „za tri novinara nije bilo izlista telefonskih poziva jer se nije moglo utvrditi kojim se brojem služe”. O’Stoja je naglasio da je bilo uništavanja dokaza kako bi se prikrila ova radnja te prikrivanja dokumenata.
Cijeli posao je odrađivao neki policiji mili Brko, a po nalogu Grbavog Olivera, uz dopuštenje ranije spomenutog Baje Patka.

Odmah po O'Stojinom izvještaju, na sve četiri je skočio tadašnji ministar unutrašnjih poslova Kara Marko, danas šef navodno demokratske Hajdučke Zajednice (HDZ), kojega su kao svog nadređenog promptno obavještavali o cijelom slučaju: „Sve nezakonitosti bile su sasvim zakonite”, izrazio je svoj rezolutni stav. Na pitanje novinara (zlu ne trebalo maskiranog u lik Djeda Mraza), da detaljnije obrazloži svoju tvrdnju, to jest – jesu li u RH protuzakonitosti zakonite ili su zakonitosti kao takve, protuzakonite – šef Demokratske Hajdučke Zajednice samo je kratko dodao kako će za manje od tri godine njegova stranka opet biti na vlasti, pa bi bilo dobro da mediji, a nadasve njihovi poslenici, to imaju na umu. Istovremeno, Grbavi Oliver krio se od javnosti k'o što zmija krije noge, kratko izjavivši samo „da ga ovo sve podsjeća na mračno doba srednjeg vijeka“, iz čega su novinari izvukli zaključak kako se isti skriva u strahu od spaljivanja na lomači.

Neki, kasnije se pokazalo (još nije jasno dali zakonitom ili nezakonitom istragom, čime će se pozabaviti kao svojim slijedećim zadatkom gospodin O'Stoja), satiri skloni poslenici medija, iskopali su neznano iz kojih izvora (što će, dakako, biti još jedan od elemenata istraživanja) kako su dokumenti o cijelom slučaju uništeni uslijed manjka toaletnog papira – što je jedan od zaključaka unutrašnje kontrole. U obranu zakonitosti cijelog postupka bivše klike gospodina Kara Marka ustali su neki – desno, gleda li im se u lice, a lijevo posmatraju li se s pozadine – orijentirani novinari, tvrdeći kako ne vide ništa nedemokratsko i protuzakonito u cijeloj stvari. „Sve je to jedna politička igra i to nije dobro“, citirali su šefa HDZ-a. U svojoj analizi naglasili su kako je evidentna razlika u tome prisluškuje li netko razgovor direktno, ili uljuđeno – u skladu sa tisućljetnom kulturom ovog naroda – pričeka da razgovor završi, te potom izlista iliti presluša snimku. Sumnjičaviji među medijskim trčkaralima nisu bili sigurni u značenje riječi izlist. Označava li ona samo pregled liste kontakata ili pak cijelog razgovora osumnjičenih novinara? – pitali su.
Neizravno im je, od nikoga prozvan, ni pozvan, ni upitan, odgovorio najpoznatiji „dobrovoljni“ zatočenik, iz ekvadorske ambasade u Londonu, dajući intervju srpskom izdavaču u Srbiji Albion Books:

“U pitanju je najveća krađa u ljudskoj povijesti. Na primjer, Nacionalna agencija za sigurnost (NSA), najveća državna obavještajna agencija, smještena u Sjedinjenim Državama, javno je priznala Kongresu da dnevno vrši više od 1,6 milijardi presretanja. O takvoj količini transfera znanja i moći, kojima raspolaže većina stanovnika planete, a u ruke male, moćne i tajne grupe i njenih nedodirljivih prijatelja, nismo mogli ni sanjati”,

izjavio je Juliane Assange, jedan od suosnivača Wikileaksa, o kontroli prometa na internetu. Kako su, još prije „Oluje“ a napose poslije ove elementarne nepogode, svi demonkratski organi represije ove zemlje povezani sa svojim američkim pandanima čvršće no ljubavnik sa ljubavnicom u vrhuncu ekstaze, najvećim sumnjalima je postalo jasno da se samo poznavanjem nekog telefonskog broja, primjerice 3.14159 26535 89793…, ne može baš puno doznati o čemu su sugovornici razgovarali. Dali su eventualno zakazivali ljubavne sastanke ili pak izvlačili informacije za svoje časopise od u-skočkih službenika. Međutim, primjenom najnaprednije američke pragmatične tehnologije tipa „Shoot first, then ask”, u slobodnom prijevodu na
jezike naših bivših naroda i narodnosti – „snimaj bre i ne seri“, lako bi se doznalo iz koje rupe cure u-skočke cijevi.

Da ukratko rezimiramo. Nije bilo prisluškivanja, niti praćenja (sem u jednom slučaju), sve nezakonitosti su bile zakonite, a “Meta te istrage nisu bili ni novinari ni glavni državni odvjetnik nego osoba koja odaje državne podatke”, kao što reče poštovani Kara Marko u čvrstom ubjeđenju kako su upravo od njega, a ne od naroda koji ga je izabrao, otuđeni spomenuti podaci. Jer, negdje još u osnovnoj školi duboko mu se u pamet usjekla njegova buduća misao vodilja: „Država, to sam ja!“, pa što onda pučanstvo ima da zna njegove privatne tajne. Našto se novinari raziđoše kao pokarani – u smislu koji ne tumači Hrvatski jezični portal, ali ga možete naći na Vukajliji. Samo još onaj, maskiran u Djedicu Mraza, htjedne upitati hoće li se konačno doznati ime osobe koja buši U-SKOK-ove informatičke cijevi, ali ga nepoznate osobe – blago pljuskajući pesnicama po glavi i međunožju – izbaciše kroz sporedni izlaz. Među kante za đubrad, kamo i spadaju novinari koju suviše pitaju, umišljajući da shvaćaju značenje riječi demokracija.

Autor: Ladislav Babić

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close