Misa za poglavnika, sramota za civilizaciju!
Piše: Marijan Grakalić
Misa sa poglavnika Ante Pavelića u Bazilici srca Isusova u Zagrebu izazvala je ove godine otvoreni protest građana koji su svojim tijelima pokušali spriječiti simpatizere i pobornike ustaških vrijednosti i njihovih crkvenih dušobrižnika da slave lik i djelo poznatog ratnoga zločinca koji je u Drugom svjetskom ratu dao pobiti stotine tisuća ljudi, također i tada uz blagoslov i suradnju jednog dijela ondašnjega crkvenog klera. Stiče se utisak kako suština problema pravde i zločina kojeg hrvatsko društvo danas aktualizira i nasljeđuje neodvojivo od tog mračnog razdoblja. Naime, ne radi se tek o tome da je u pitanju samo neposredna revizija zločinačke prošlosti već je ona već neko vrijeme stavljena u funkciji duboke zainteresiranosti za našu političku sadašnjost i budućnost.
O takvim se nakanama svjedoči i čitav kompleks drugih nastupa koji koče i relativiziraju demokratski karakter društva u ime ustaške stigme i njezinih dogmi. Svjedoci smo fenomena političkog uzdizanja politike koja po karakteru podsjeća na njemački nacional-socijalizam što je nastao također u krizi tridesetih godina prošlog stoljeća, i koji isto tako kao ovaj hrvatski nije poznao nikakav etički minimum. Metodom manipulacije masa naš desni autoritarizam posljednjih mjeseci provocira političku i društvenu destrukciju kako bi se pošto-poto uspeo na vlast. Stvara se dojam potrebe da se nametne režim autoriteta novih političkih vođa i zainteresirana klera te autoritarnih i dominantnih vrijednosti. Svakom onom tko nije za kakvu novu fašističku Hrvatsku preporučuje se ”humano riješenje”, ono kako smo vidjeli i čuli prilikom nedavna nastupa Ninoslava Raspudića na TV-u, naime da se preseli negdje drugdje, naravno, tamo gdje će mu biti bolje.
Ova histerija koja je potaknuta od hrvatskih političkih gubitnika, okupljenih silom prilika sada u jedan heterogeni politički amalgam prije nego što im velikoj većini istekne biološki sat, proizlazi zajedno s nebrojenim kompleksima iz trajnog opterećenja porazima. Neki su tu izgubili 1945., drugi 1971., a mnogi su tu nezadovoljni zato što je njihova uloga bila nevidljiva u stvaranju Hrvatske pod Tuđmanom ili su pak za to tada bili još nedorasli pa bi sada kroz novu fašističku reviziju, dakako, prisvojili sebi vlast za kojom već dugo žude.
Načelno, moguće je cijelu tu desnu paradigmu promatrati kao izraz nemoći i promašaja da se u vlastitoj političkoj tradiciji pronađu i vide one vrijednosti koje su prihvatljive u međunarodnoj modernoj zajednice nacija, ali isto tako i jedan jeftini romantizam glede koncepta fašističke države i njezinih političkih parola. Poznato je kako je jedna od njih, ona koju su koristili i mladi talijanski fašisti, glasila: ”Vjerovati, slušati i boriti se”. Siromašni komunitarizam, zajedništvo i država, osnova su talijanskog fašizma kojeg pod utjecajem svog dugogodišnjeg zaštitnika Duce preuzima i naš aktualni misni ”slavljenik” Ante Pavelić prilikom stvaranja NDH-a i ustroja kako države tako i ustaškog pokreta i ustaške mladeži. On to još dodatno ”kiti” nacističkim rasnim zakonima, logorima, antisemitizmom i progonima i ubijanjem Srba. No, ova krilatica pokazuje i to da totalitarni sustav ne priječi da se u čovjeku mobilizira upravo religiozni osjećaj kroz koji mu stvara fanatična predodžba odanosti ideji, pa zbog takve imanentne sličnosti možda i nije neobično da su fašističku ideju slijedili i podržavali mnogi crkveni službenici.
Za ustašku ideologiju i njezinu vjeru država je tako i tako ostvarenje najvrednijih duhovnih i svih drugih ciljeva hrvatskog naroda. Dakle, radi se upravo o onom nepatvorenom fašističkom konceptu države kojeg i danas slušamo od pobornika i nosioca hrvatske desničarske paradigme zabrinutih što nemamo etički čistu državu u kojoj svi nose crne košulje i bijele čarape. U tom smislu ista se ideja redovito poziva, slično kao što je to bilo tridesetih i kod njemačkoga nacizma, na ”šutljivu većinu” i njezinu mističnu ali neupitnu volju da ”Hrvatska za navek bude Hrvatom” (Dojčland iber Ales), da nemamo seksualnih i drugih manjina, da su ljudska prava samo hrvatska prava, itd. Pri tome se u nas, kako sada tako i prije, pobožnu narodnu masu ponajviše držalo na uzdi u crkvi. Zaslužni za to nisu samo civlini fašisti već i oni oni hrvatski biskupi i svećenici koji smatraju kako su maltene Bogom dani da na svaki način ispune ideološku, političku, kulturnu i bilo koju drugu dimenziju narodnog života.
Podsjetimo se notorne činjenice kako je povodom stvaranja Nezavisne Države Hrvatske upravo osobno nadbiskup Stepinac 28. travnja 1941 godine u ”Okružnici” upućenoj katoličkom svećenstvu istaknuo: ”Časna braćo! Nema nikoga među Vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojima sudjelujemo kao glasnici Kristova evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš dodijeli ususret davno davno sanjanom i željkovanom idealu. … I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Bożjem Veličanstvu? … Poznavajući muževe, koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć.” Uz to, dodaje Stepinac tu i svoju želju da se ”poglavnik Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini; da narod Hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi Njegovoj na pećini Petrovoj!” Pri kraju okružnice još jednom poziva svećenstvo, da ispuni “svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj!”
Očito je kako u našoj političkoj stvarnosti Drugi svjetski rat nije stvar tek povijesnih nauka i kako nije prešao u prošlost. Dapače, situaciju krize stvarnog društvenog napretka i završetka tog rata otežavaju različiti interesi i mitovi. Hrvatski je Sabor 1992. godine donio ”Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu”, a koja se odnosi na poslijeratno suđenje nadbiskupu 1946 godine. Tom prilikom on je između ostalog osuđen: ”… što je već 12. travnja 1941. godine, dok su se još vodile borbe sa njemačkim i talijanskim okupatorskim trupama posjetio u svojstvu hrvatskog metropolite “vojskovođu” Slavka Kvaternika, i čestitao mu uspostavu tzv. NDH. 16. travnja 1941.god. izvršio je službenu posjetu krvniku Paveliću, i prvih dana okupacije priredio je u nadbiskupskom dvoru večeru Ustaškim emigrantima i zajedno se s njima slikao. 28. travnja 1941. god. izdao kleru Zagrebačke nadbiskupije službenu Okružnicu u kojoj poziva svećenstvo da surađuje i vjernike potstiče na suradnju sa tzv. NDH, a 26. lipnja 1941.g. kao predsjednik biskupskih konferencija, nakon održane biskupske konferencije, na kojoj je zauzet stav suradnje sa Ustaškim vlastima, predveo katolički episkopat u audijenciju Paveliću i tom prilikom ovoga fašističkoga agenta pozdravio kao državnog poglavara tzv. NDH, i obećao mu iskrenu i lojalnu suradnju. Sljedeći njegov poziv, stotinu svećenika najaktivnije stupilo je u suradnja sa neprijateljem koja je svršavala izdajom domovine i mnogim ratnim zločinima, te čak pristupanjem svećenika u neprijateljsku obavještajnu službu…” Činjenica je kako su se potom javile inicijative, ponajviše iz katoličkih i ustaških krugova, koje su zagovarale i pokretanje sudske revizije cijelog tog procesa, ali je on od strane crkvenih moćnika najodlučnije odbijen. Tako se jedan od najpozvanijih, postulator Stepinčeve kauze msgr. dr. Juraj Batelja, nedvosmisleno se usprotivio apelu za reviziju procesa rekavši: ”Crkvi, a i hrvatskom narodu, to više ništa ne bi značilo. Pored Saborske deklaracije, ništa ne bi više trebalo tumačiti, a i kardinal Franjo Kuharić je izjavio kako je za Crkvu ta priča završena.” Očito je kako si mnogi uzimaju pravo govoriti u ime naroda, naravno, umjesto Suda koji bi u slučaju revizije, mogao i pronaći to da za njome nema nikakve potrebe. Dapače, kriminalna djelatnost ustaških glavešina bila je javna i poznata i prije Drugog svjetskog rata jer su služili kao ubojice Hitleru i Musoliniju. Za samog poglavnika u Francuskoj je i tokom rata bila na snazi smrtna kazna zbog organizacije atentata francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua i kralja Aleksandra 1934. godine, koje je spriječilo da se održi tzv. Mala Atanta kao obrana od širenja nacizma.
Djeca u ustaškom logoru
Stoga misa za poglavnika koji je osvjedočeno osuđen na smrt zbog ubojstva i prije nego što je postao kvislinški vođa u Hrvatskoj, dakle, političaru kojem je teror i zločin bio program rada, nije nikome na čast. Ratne godine od 1941. pa do 1945. na žalost oblino su pokazale dimenzije zločina koje je bio sposoban napraviti. Dakle, misa za slavu poglavnika u crkvi koja kao blaženika istodobno slavi nadbiskupa nekad osuđena na 16 godina robije zbog pomaganja tom istom ratnom zločincu, samo pokazuju i dokazuju koje su to ”vrijednosti” koje nadahnjuju aktere tog ”duhovnog čina”. Pri tome klasični prigovor da su Stepinca osudile ”komunističke vlasti” uopće nije vjerodostojan jer je drugo pitanje na koliko bi ga osudile vlasti neke uistinu demokratske zemlje koja prezire vlastite kvislinge, recimo Norveške ili Francuske, da je kojim slučajem tamo bio nadbiskupom.
Uz sve to jasno je kako kod nas su aktivno na sceni političke sile koja se ne mire sa porazom u Drugom svjetskom ratu i činjenicom da je suvremeni svijet odbacio fašizam i nacizam kao zločinačke režime. Ne postoji kod nas nikakva praktična pravna zaštita povijesnog sjećanja, za razliku od Njemačke i drugih zapadnih civilizacija gdje je revizionizam glede zločina nacista kriminalni čin. Umjesto toga kao dominantna paradigma novokomponiranoga nacionalnog identiteta ističu se revidiranja koja nemaju za cilj da unaprijede povijesne spoznaje već da opravdaju povijesno poraženu politiku, i dakako, da na temelju te politike izgrade novu ideološku i stvarnu nomenklaturu koju bi potom nametnule društvu kao temelj svoje buduće vlasti. Naravno da neki ljudi iz crkve u tome vide svoju priliku, ali i priliku da crkva u takvom režimu ima istu demagošku ulogu kakvu je u prethodnom imala komunistička partija. Da bude čuvar istine i narodna zdravlja, ma kakvo ono bilo.
Kasniji ratovi iz devedesetih prilikom raspada Jugoslavije i njihove interpretacije uglavnom su, sve od reda, i dalje u službi političkih istina i ambicija, a ne povijesnih činjenica. To da je netko išao na misu za Pavelića isto kao što je išao u rat protiv Miloševića i agresija na Hrvatsku, istinska je sramota za sve koji su se borili za slobodu.
Ako se ne osudi slavljenje Ante Pavelića kao što se barem simbolički osudio ustaški povik u Maksimiru, teško da će se ubrzo raskrsti s kriminalnom prirodom fašizma koji nastupa danas u Hrvatskoj. Ako je to mogla Fifa, zašto to ne bi mogao i Vatikan? Inspiracija koja se povodi za time kako nam nije potrebna politička svijest u kojoj bi se trajno ugradio javni diskurs koji onemogućava negiranje zločina podloga je vrijednosnom kaosu i prevlasti mračne prošlosti. Isto tako i ne manje važno jest da danas hrvatska desnica nastupa također i kao recidiv hladnog rata iz kojega su potekli razni antikomunistički pokreti za koje tada nije bio presudan njihov odnos prema fašizmu da bi bili legitimni, pa zato smatraju kako je posve prirodno i legitimno da svoj fašizam nameću Hrvatskoj umjesto očekivane demokracije. E pa nije!
